Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3586/17 (D. V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3586/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3586/17, rješavajući apelaciju Davora Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Davora Vukovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine i S1 2 K 014960 14 K od 7.
oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Davor Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Jovan Čokorilo, advokat iz Trebinja, podnio je 21. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine i S1 2 K 014960 14 K od 7. oktobra 2016. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se odložio početak izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Suda BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3586/17 od 7. septembra 2017. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2019. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Prvostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 2 K 014960 14 K od 7. oktobra 2016. godine apelanta kao člana grupe za organizirani kriminal proglasilo krivim po tački 1. izreke presude za izvršenje krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude je navedena hronologija postupka iz kojeg proizlazi da je Tužilaštvo optužnicom od 4. februara 2014. godine optužilo Marka Božinovića kao organizatora i sedam lica, među kojima i apelanta, kao članove grupe za organizirani kriminal. U dijelu presude koji se odnosi na opća razmatranja, prvostepeno vijeće je istaklo da se u konkretnom postupku rukovodilo načelom slobodne ocjene dokaza s ciljem da niko nevin ne bude osuđen i da se učiniocima krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u KZBiH i u zakonom propisanom postupku, pa su s tim ciljem pažljivo razmotreni svi dokazi koje su na glavnom pretresu izvele optužba i odbrana. Zatim je naveden sadržaj relevantnih odredbi KZBiH koje se odnose na dispoziciju pojedinih krivičnih djela koja su optuženim stavljena na teret, među kojima i apelant, te je u tom kontekstu napomenuto da je u odnosu na činjenične tvrdnje iz potvrđene optužnice Tužilaštvo bilo dužno dokazati osnovne elemente grupe za organizirani kriminal (postojanje tri ili više lica), izvjestan vremenski period djelovanja, postojanje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, djelovanje s ciljem stjecanja materijalne protivpravne imovinske koristi, te međunarodni neovlašteni promet opojnih droga (supstanci i preparata koji su zakonom proglašeni opojnim drogama). U kontekstu naprijed navedenih bitnih elemenata bića krivičnih djela organiziranog kriminala i neovlaštenog prometa opojnim drogama, vijeće je izvršilo analizu izvedenih dokaza i izvelo činjenične i pravne zaključke iz kojih proizlazi, između ostalih, i apelantova krivična odgovornost.
7. U pogledu izvedenih dokaza, kako je dalje obrazloženo, apelantova odbrana je istakla prigovor nezakonitosti dokaza s tvrdnjom da za provođenje posebne istražne radnje tajnog praćenja lica, sredstava i predmeta od 20. marta 2013. godine nije postojala naredba suda. Vijeće je navedeni prigovor ocijenilo kao neosnovan uz obrazloženje da je uvidom u dokaze Tužilaštva koji se odnose na apelanta utvrđeno da postoji naredba suda o provođenju navedene posebne istražne radnje i da ona sadrži sve elemente propisane zakonom. Zatim su na stranama od 20. do 28. prvostepene presude pobrojani svi dokazi koji su izvedeni tokom postupka, kako materijalni tako i nematerijalni, između ostalih neposrednim saslušanjem većeg broja svjedoka i vještaka, dodatnog svjedoka Tužilaštva, uz preslušavanje presretnutih razgovora, te prezentiranjem materijalne dokumentacije. U obrazloženju presude je zatim naveden sadržaj svakog od pojedinačno izvedenih dokaza, te su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka, uz zaključak koji je utvrđen na osnovu svakog od izvedenih dokaza, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu. Tako je u odnosu na tačku 1. izreke presude koja se odnosi na apelanta, van razumne sumnje utvrđeno da su organizator grupe M. B., apelant, M. M. i P. R. kao članovi grupe za organizirani kriminal, u namjeri stjecanja protivpravne imovinske koristi, počinili inkriminirane radnje na način kako je opisano u navedenoj tački izreke presude, zbog čega je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
8. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće), rješavajući apelantovu i žalbu ostalih okrivljenih u istom postupku, donijelo je Presudu broj S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora koji se odnose na bitne povrede postupka, apelaciono vijeće je podsjetilo na žalbene tvrdnje kojima je ukazano da su dokazi na kojima se zasniva osuđujuća presuda pribavljeni nezakonitim radnjama dokazivanja koje su preduzela ovlaštena službena lica CJB Trebinje od 20. marta 2013. godine, odnosno da su službenici Velibor Vukoje i Slavko Drapić (u daljnjem tekstu: službena lica) vršili klasično praćenje apelanta i P. R,. uz nadziranje objekta i transportnih sredstava, a ta mjera po svom sadržaju i karakteru ima sva obilježja posebne istražne radnje propisane članom 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH. Osim toga, žalbom je ukazano da za navedenu istražnu radnju nije postojala naredba suda prema tada osumnjičenom apelantu i P. R., te da se sve ostale radnje dokazivanja i dokazi proistekli iz takve nezakonite radnje imaju smatrati nezakonitim dokazima po pravilu „plod otrovne voćke“.
10. Cijeneći neosnovanost navedenih žalbenih tvrdnji, apelaciono vijeće je navelo da u konkretnom postupku nije provođena posebna istražna radnja tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta (u daljnjem tekstu: tajno praćenje i tehničko snimanje) iz člana 234. stav 2. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), već posebna istražna radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS. U tom kontekstu je pojašnjeno da posebnu istražnu radnju tajnog praćenja i tehničkog snimanja, koja bi se mogla označiti kao specijalna opservacija, treba razlikovati od tzv. opće opservacije koja podrazumijeva stalni metod rada policije i koju redovno i svakodnevno vrše ovlaštena službena lica na cijeloj teritoriji BiH. Opća opservacija, kako je dalje navedeno, ne predstavlja posebnu istražnu radnju jer njen prvenstveni cilj nije prikupljanje dokaza u okviru krivičnog postupka nego preventivno djelovanje radi sprečavanja i onemogućavanja izvršenja krivičnih djela. U konkretnom slučaju je to krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama, pri čemu se zbog prirode tog krivičnog djela vrše opće opservacije mjesta na kojima se učestalo prometuje opojnom drogom. Stoga, činjenica da su službena lica vršila osmatranje kolibe i jezera koji su se spominjali u presretnutim komunikacijama svih osumnjičenih (okrivljenih) lica, pa i apelanta, pri čemu su neka od tih lica i zatečena u izvršenju spomenutog krivičnog djela, ne govori o tome da su dokazi pronađeni tom prilikom nezakoniti. Pri tome je apelaciono vijeće posebno imalo u vidu odredbe čl. od 218. do 220. ZKPBiH (analogno tome čl. od 226. do 228. ZKPRS). Iz sadržaja citiranih odredbi proizlazi, kako je dalje navedeno, da je ovlašteno službeno lice, u slučaju postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, dužno odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe počinilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u postupku. Apelaciono vijeće je u kontekstu žalbenih prigovora naročito imalo u vidu sadržaj odredbe člana 218. stav 2. ZKPBiH kojom je propisano da je ovlašteno službeno lice dužno u slučaju postojanja sumnje u izvršenje krivičnog djela iz stava 1. člana 218. ZKPBiH i opasnosti od odgađanja, preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. istog člana, te o svemu što je preduzelo odmah obavijestiti tužioca, uz dostavljanje prikupljenih predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz. Pri tome, ovlašteno službeno lice može ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja, preduzeti mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta lica i predmeta, te preduzeti druge neophodne mjere i radnje (član 219. ZKPBiH). U konkretnom slučaj je, prema ocjeni apelacionog vijeća Suda BiH, u potpunosti postupljeno na naprijed opisani način jer su ovlaštena službena lica u vezi s pronalaskom veće količine biljne materije, koja ima morfološke karakteristike opojne droge skank, sastavila službenu zabilješku u kojoj su opisana sva njihova postupanja u svojstvu ovlaštenih lica, pri čemu su apelant i P. R. kao osumnjičena lica lišeni slobode, o čemu je obaviješten glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Trebinju. Iako je u prvostepenoj presudi pogrešno navedeno da je „uvidom u dokaze Tužilaštva“ sud utvrdio da postoji naredba suda o provođenju posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja koja se, kako proizlazi iz materijalnih dokaza, zapravo odnosi na posebnu istražnu radnju nadzora i tehničkog snimanja, apelaciono vijeće je utvrdilo da se ne radi o nepravilnoj primjeni odredaba ZKP-a koja je mogla utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude jer se suštinski radi o grešci tehničke prirode. Konkretizirajući neosnovanost ovih žalbenih tvrdnji, apelaciono vijeće je navelo da je naredba Okružnog suda u Trebinju od 6. marta 2013. godine za provođenje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija bila izdata za B. J. i M. M. zbog postojanja osnova sumnje da su ta lica počinila krivično djelo teške krađe. Međutim, očigledno se tokom te istrage došlo do saznanja o počinjenju drugih krivičnih djela, pa je uslijedila naredba od 5. aprila 2013. godine kojom je produžena prethodna naredba protiv istih osumnjičenih lica B. J. i M. M. zbog postojanja osnova sumnje da pored krivičnog djela teške krađe vrše i krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav
2. KZRS za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, iz relevantnih odredbi ZKPBiH (član 20. stav 1) i analogno tome odredbi ZKPRS (član 238) proizlazi da nije zabranjeno koristiti tzv. nevezane slučajne nalaze o krivičnom djelu trećeg lica u određenim situacijama, odnosno da je dopušteno korištenje kao zakonitih dokaza svih „slučajnih nalaza“ koji se odnose na kataloška krivična djela predviđena članom 117. ZKPBiH, nezavisno od toga jesu li u pitanju nova krivična djela i novi počinioci u kriminalnoj zoni lica i krivičnog djela prema kojem se mjera primjenjuje ili ne. U tom pravcu, apelaciono vijeće je podsjetilo na praksu Ustavnog suda BiH iz Odluke broj AP 1158/10 od 28. februara 2013. godine u kojoj je navedeno da se „slučajni nalazi“ mogu koristiti za krivično gonjenje i u odnosu na to slučajno otkriveno krivično djelo jer bi se prema zakonu mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji za to drugo, slučajno otkriveno krivično djelo. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da iako je naredba Okružnog suda u Trebinju od 6. marta 2013. godine izdata za drugo krivično djelo, da se dokazi pribavljeni primjenom posebne istražne radnje mogu koristiti i za krivična djela za koja se apelant tereti s obzirom na to da se radi o djelima za koja se, imajući u vidu zaprijećene kazne, mogu odrediti posebne istražne radnje shodno članu 117. ZKPBiH (analogno član 235. ZKPRS).
11. Prigovori kojima je ukazano na manjak obrazloženja naredbi Okružnog suda u Trebinju od 18. aprila i 17. maja 2013. godine u pogledu postojanja zakonskih razloga za primjenu posebnih istražnih radnji također su ocijenjeni neosnovanim. Apelaciono vijeće je u vezi s tim istaklo da se posebne istražne radnje mogu odrediti pod kumulativno propisanim uvjetima iz člana 116. stav 1. ZKPBiH (analogno član 234. stav 1. ZKPRS), i to protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 117. ZKPBiH ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. U tom pravcu je navedeno da odredba člana 118. stav 1. ZKPBiH (analogno član 236. stav 1. ZKPRS) propisuje da naredba za primjenu posebnih istražnih radnji sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, odnosno podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. st. 1. i 3. ZKPBiH, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Imajući u vidu sadržaj naprijed navedenih odredbi, apelaciono vijeće je nakon analize naredbi na koje je žalbom ukazano utvrdilo da one sadrže sve zakonom propisane elemente, odnosno da je u naredbama sadržano obrazloženje u pogledu ispunjenosti zakonskih razloga zbog kojih su izdate, što podrazumijeva obrazloženje u pogledu činjeničnog osnova i dokaza na osnovu kojih je utvrđeno postojanje osnova sumnje i zakonske razloge za primjenu posebnih istražnih radnji (obrazloženi razlozi zbog kojih bi pribavljanje dokaza na drugi način bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama). Stoga su prigovori odbrane ocijenjeni kao neosnovani.
12. U pogledu neosnovanosti prigovora usmjerenih na privremeno oduzimanje predmeta i vještačenje privremeno oduzete biljne materije, apelaciono vijeće je podsjetilo da je izvršilo uvid u potvrdu MUPRS od 20. marta 2013. godine o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta, na osnovu koje je utvrđeno da je ovlašteno službeno lice PS Trebinje na osnovu člana 130. ZKPRS izvršilo privremeno oduzimanje predmeta od apelanta (jutane vreće s pakovanjem zelene biljne materije), što je potvrđeno apelantovim vlastoručnim potpisom i potpisom službenog lica. Suprotno žalbenim prigovorima u konkretnom slučaju, apelaciono vijeće je, imajući u vidu naprijed navedene dokaze i okolnosti konkretnog slučaja, zaključilo da je pri vršenju ove radnje postojala opasnost od odgađanja, što predstavlja uvjet za obavljanje procesne radnje privremenog oduzimanja predmeta, kako je opširno navedeno u paragrafu 57. presude (strana 26). Spomenuta radnja je, kako je dalje obrazloženo, izvršena u okviru preduzete radnje uviđaja od strane ovlaštenih službenih lica od 20. marta 2013. godine, pri čemu je zapisnik o uviđaju sastavljen na osnovu člana 229. ZKPRS i opisano gdje su predmeti pronađeni, tačan opis oduzetih predmeta i drugi podaci koji osiguravaju utvrđivanje njihove istovjetnosti. U tom pravcu je naznačeno kada i gdje je zatečen apelant i ostala u to vrijeme osumnjičena lica s predmetima koji su oduzeti, da je o događaju (opet naznačeno u zapisniku) obaviješten glavni tužilac u Trebinju koji je naložio da se izvrši uviđaj i preduzmu druge potrebne mjere i radnje na licu mjesta. U zapisniku je također naznačen opis lica mjesta i zatečeno stanje po obavljenom uviđaju koji je izvršen po nalogu tužioca i preduzimanju potrebnih mjera i radnji u smislu odredbe člana 229. ZKPRS (opširno navedeno u paragrafu 59. presude).
13. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori odbrane kojima je osporen čitav lanac dokaza optužbe koji su uslijedili nakon privremenog oduzimanja predmeta, dakle otvaranja predmeta, vaganja, dostavljanja predmeta na vještačenje pri čemu je, kako je navedeno u zapisniku, apelant bio prisutan i vlastoručnim potpisom potvrdio da nije imao primjedbi na otvaranje, pregled i vaganje pronađenih i izuzetih predmeta. Vještačenjem koje je uslijedilo nakon toga utvrđeno je kojoj biljnoj vrsti pripadaju dostavljeni uzorci oduzeti od apelanta, odnosno da li sadrže komponente koje predstavljaju opojnu drogu.
14. U dijelu presude apelacionog vijeća koji se odnosi na žalbene razloge iz osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH tvrdnjama da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, apelaciono vijeće je podsjetilo da se žalbom apostrofira nedostatak obrazloženja na prigovor o nezakonitosti privremenog oduzimanja, deponiranja, čuvanja i vještačenja privremeno oduzetih predmeta zbog čega je, kako odbrana smatra, presuda nerazumljiva jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim, apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud imao u vidu ovaj žalbeni prigovor koji je ocijenjen neosnovanim uz obrazloženje „da se radi o prikupljanju dokaza tokom istrage“, te da je na strani 37. prvostepene presude sadržajno izložen slijed postupanja ovlaštenih organa u kontekstu privremenog oduzimanja, deponiranja, čuvanja i vještačenja privremeno oduzetih predmeta, kao i sadržaj materijalnih dokaza u tom kontekstu. Imajući u vidu jasno obrazloženje prvostepene presude, te okolnost da nerazumljivost i protivrječnost presude žalbenim prigovorima nije konkretizirana, apelaciono vijeće se, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u ovom dijelu, nije upuštalo u daljnju analizu ovog prigovora.
15. U dijelu presude koji se odnose na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. ZKPBiH, apelaciono vijeće je, prije svega, podsjetilo na standard prilikom ispitivanja osnovanosti ovog žalbenog osnova koji podrazumijeva osnovanost tih tvrdnji. U tom kontekstu su navedeni konkretni žalbeni prigovori apelantove odbrane koja smatra da Tužilaštvo nije izvelo niti jedan dokaz na okolnost gdje je i od koga apelant preuzeo opojnu drogu da bi se radilo o međunarodnom prometu ili prenosu droge i da nisu predočeni dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti da je u pitanju grupa za organizirani kriminal i da je apelant pripadao takvoj grupi. Apelaciono vijeće je u tom pravcu, cijeneći da je i ovaj žalbeni prigovor neosnovan, podsjetilo da za postojanje krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZBiH koje u konkretnom slučaju ulazi u konstrukciju krivičnog djela iz člana 250. KZBiH nije neophodno dokazivati od koga je preuzeta opojna droga radi dalje prodaje, kako se žalbom pogrešno tvrdi, već je bitno da se mjesto s kojeg se opojna droga prevozi i mjesto na koje se ona prevozi ne nalaze u istoj državi (međunarodni prenos ili prevoz), dakle da preduzete radnje imaju određenu međunarodnu dimenziju. Imajući to u vidu, apelaciono vijeće je ukazalo na tačku 1. izreke presude u kojoj je jasno i detaljno opisano s kojeg mjesta (Bilećko jezero) u Republici Crnoj Gori je upakirana droga prebačena preko jezera na teritoriju BiH radi daljeg transporta i prodaje u BiH, što govori u prilog tvrdnji da se radi o međunarodnom prevozu. U tom pravcu su ponovljeni iskazi svjedoka optužbe koji su sadržajno i podrobno interpretirani u prvostepenoj presudi. Slijedom navedenog, a suprotno žalbenim tvrdnjama, apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud slijedom svih izvedenih dokaza utvrdio postojanje grupe za organizirani kriminal, cijeneći da je iz inkriminiranog krivičnopravnog događaja opisanog u izreci presude u svojoj ukupnosti utvrđeno postojanje organiziranosti, povezanosti i upornosti članova grupe u stvaranju obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret, u vremenskom periodu djelovanja (od marta do juna 2013. godine), koja je vršila međunarodni promet opojne droge s teritorije Crne Gore na teritoriju Bosne i Hercegovine preko graničnog prelaza i drugim putevima, ukupne količine 29 kg, radi ostvarenja protivpravne imovinske koristi. Činjenica što apelant, osim s organizatorom grupe, nije ostvarivao kontakte s drugim članovima grupe ne umanjuje njegovu pripadnost grupi jer obilježje krivičnog djela organiziranog kriminala postoji čak i u slučaju kada članovi grupe ne poznaju jedni druge ukoliko kod svakog od njih, kao što je i konkretan slučaj, postoji svijest da se zajednička djelatnost s istim ciljem odvija zahvaljujući njihovom pojedinačnom utjecaju.
16. U naprijed navedenom kontekstu je ocijenjen kao neosnovan žalbeni prigovor istaknut prema članu 298. ZKPBiH, a odnosi se na povrede krivičnog zakona s obzirom na to da je apelantova odbrana ovaj žalbeni navod dovela u kontekst nepostojanja apelantove svijesti grupi za organizirani kriminal. U tom pravcu je apelaciono vijeće ukazalo na zakonsku definiciju i bitne elemente krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH i definiciju grupe za organizirani kriminal, potvrđujući pravilnost zaključka prvostepene presude u pogledu ispunjenja uvjeta za postojanje kako krivičnog djela tako i postojanja dobro organizirane grupe i podijeljenih uloga unutar nje, sa zajedničkim ciljem, i to ostvarenjem protivpravne imovinske koristi. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je u tom pravcu opisana hronologija postupka koji se vodio protiv apelanta, s posebnim osvrtom na radnje dokazivanja u istrazi koje su preduzela ovlaštena službena lica 20. marta 2013. godine koje smatra nezakonitim. Pojašnjavajući navedeno, apelacijom se tvrdi da su ovlaštena službena lica izvršila klasično tajno praćenje, dakle radnju koja ima sva obilježja posebne istražne radnje tajnog praćenja i snimanja iz člana 116. stav 2. tačka d) ZKPBiH za koju nisu imali nalog suda. Smatra da se u konkretnom slučaju radilo o prikrivenoj radnji čiji je cilj bio da se utvrdi pravac kretanja lica i predmeta, te u tom pravcu ukazuje na iskaze saslušanih svjedoka – ovlaštenih službenih lica iz kojih jasno proizlazi da su u konkretnoj situaciji, suprotno odredbama ZKP (BiH i RS), primijenili posebnu istražnu radnju tajnog praćenja i tehničkog snimanja za koju nisu imali sudsku naredbu iako je njeno postojanje bilo neophodno. Navedeno nezakonito postupanje apelaciono vijeće potpuno pogrešno i suprotno imperativnim normama krivičnog postupka podvodi pod „generalnu opservaciju“ pri vršenju redovnih poslova i zadataka ovlaštenih lica (policije), što u suštini podrazumijeva tajno praćenje po pravilima kriminalističke tehnike. U tom pravcu je, imajući u vidu elementarna načela krivičnog postupka, napomenuto da je i svaka druga radnja koja je uslijedila nakon naprijed navedene radnje tajnog praćenja i snimanja, između ostalog i privremenog oduzimanja i otvaranja predmeta, sama po sebi nezakonita, kao i dokazi koji su na takav način prikupljeni i korišteni u postupku jer su proizašli iz nezakonite radnje i nezakonitog dokaza. Suprotno odredbama ZKP (BiH i RS) nezakoniti dokazi su bili osnov za osuđujuću presudu, što je neprihvatljivo i u suprotnosti s načelima pravičnog suđenja, odnosno u suprotnosti s načelom zakonitosti, presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Posebno je naglašeno da u pogledu prigovora iznesenog u prvostepenom postupku koji se ticao privremenog oduzimanja i otvaranja predmeta nedostaje obrazloženje, a da je apelaciono vijeće, potvrđujući prvostepenu presudu, zanemarilo vlastitu sudsku praksu u predmetu Perućica i dr. Svi navedeni propusti su, prema apelantovom mišljenju, uzrokovali da nije imao pravično suđenje, zbog čega je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
II.Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da u svemu ostaje pri navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi apelacionog vijeća protiv koje je apelacija izjavljena, cijeneći da nije svrsishodno u odgovoru ponavljati iste razloge iz presude kojom, kao ni u postupku koji joj je prethodio, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, [...]
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, [...] Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
(...)
d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Član 120.
Slučajni nalazi Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ovog zakona.
Član 218.
Nadzor Tužitelja nad radom ovlaštenih službenih osoba (1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti Tužitelja i pod njegovim nadzorom poduzeti potrebne mjere da se pronađe učinitelj krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.
(2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlaštena službena osoba dužna je u slučaju opasnosti od odlaganja poduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlaštena službena osoba dužna je postupati po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti Tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.
(...)
Član 219.
Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 218. ovog zakona, ovlaštena službena osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; poduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i poduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka.
(...)
Član 220.
Zadržavanje na mjestu učinjenja krivičnog djela (1) Ovlaštena službena osoba ima pravo da osobe zatečene na mjestu učinjenja krivičnog djela zadrži radi prikupljanja izjava ako te osobe mogu dati obavještenja važna za krivični postupak i o tome je dužna obavijestiti Tužitelja. Zadržavanje tih osoba na mjestu učinjenja krivičnog djela ne može trajati duže od šest sati.
(...)
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (...)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Član 299.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
20. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(...)
Organizirani kriminal Član 250.
(...)
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe Član 130.
Predmeti iz člana 129. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odgađanja. Ukoliko se lice koje se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 časa od izvršenog pretresa podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
Ukoliko sudija za prethodni postupak odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Privremeno oduzeti predmeti će se odmah vratiti licu od kojeg su oduzeti.
Nadzor tužioca nad radom ovlašćenih službenih lica Član 226.
(...)
Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlašćeno službeno lice dužno je da u slučaju opasnosti od odgađanja preduzme neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlašćeno službeno lice dužno je da postupi po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto, ovlašćeno službeno lice dužno je da odmah obavijesti tužioca i dostavi prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz. Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza Član 227.
(1) Radi izvršenja zadataka iz člana 226. ovog zakona, ovlašćeno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova; obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.
(...)
Uviđaj i vještačenje Član 229.
Ovlašćeno službeno lice može, izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša. Ako je tužilac prisutan na licu mjesta tokom vršenja uviđaja ovlašćenih službenih lica, može tražiti da ovlašćeno službeno lice izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazložiti u zapisniku, ali i u posebnom službenom izvještaju.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.
(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)
g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 014960 17 Kž3 od 25. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant ukazuje da su mu presudama Suda BiH prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud ukazuje da se postupak iz kog je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organiziranog kriminala i neovlaštenog prometa opojnih droga, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje se svodi se na tvrdnju da je osuđen na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, da su stoga obrazloženja presuda nerazumljiva i protivrječna, uz nedostatke o odlučnim činjenicama, da je postupak u cjelini bio nepravičan i u suprotnosti s načelom zakonitosti, presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle uključujući i žalbeni postupak (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
32. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenom dokazu/dokazima jer su suštinski ovlaštena službena lica provela posebnu istražnu radnju njegovog praćenja i nadziranja objekta i transportnih sredstava za koju nisu imala potrebni nalog suda, pa su i svi ostali dokazi nezakoniti, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
33. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
34. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je nezakonito pribavljen i korišten dokaz koji po svom karakteru ima obilježja posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja iz člana 116. stav 2. tač. d) ZKPBiH i da su svi ostali dokazi u daljnjem toku postupka (istrage i glavnog pretresa) zapravo nezakoniti jer za spomenutu posebnu istražnu radnju nije postojala naredba suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće imalo u vidu ovu žalbenu tvrdnju, te je u tom kontekstu, smatrajući da je ona neosnovana, u obrazloženju presude navelo jasne i podrobne razloge. Naime, u obrazloženju je istaknuto: da prema apelantu i ostalim (tada osumnjičenim) nije provođena spomenuta posebna istražna radnja (tajno praćenje i tehničko snimanje) već su ovlaštena lica, u okviru opće opservacije i redovnih poslova, a u toku istrage koja se vodila protiv trećih lica, došla do saznanja i sumnji o počinjenju drugog krivičnog djela (konkretno neovlašteni promet opojnih droga); da je zatim provedena posebna istražna radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija; da je u tom pravcu apelaciono vijeće imalo u vidu odredbe čl. od 218. do 220. ZKPBiH (analogno tome čl. od 226. do 228. ZKPRS) iz kojih proizlazi ovlaštenje službenih lica za postupanje bez naredbe tužioca (suda) u slučaju postojanja opasnosti od odgađanja, uz obavezu obavještavanja tužioca o preduzetim radnjama. U tom smislu je u presudi također navedeno u kojim situacijama i kada je moguće korištenje kao zakonitih dokaza „slučajnih nalaza“ koji se odnose na kataloška krivična djela, kako je propisano članom 117. ZKPBiH, pri čemu je između ostalog cijenjena i visina propisane kazne (pet do 15 godina), kao i stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1158/10 od 28. februara 2013. godine prema kojem je moguće korištenje slučajno otkrivenih dokaza za krivično djelo za koje bi se prema zakonu mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji. Apelaciono vijeće je pri tome, također, podsjetilo da iako je naredba za drugo krivično djelo (teška krađa) izdata 6. marta 2013. godine dokazi pribavljeni primjenom posebne istražne radnje mogu koristiti za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen 20. marta 2013. godine jer je u pitanju djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama (visina zaprijećene kazne) za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje u smislu člana 117. ZKPBiH. Postupak je ocijenjen i u formalnom smislu, te je u tom kontekstu utvrđeno da su ovlaštena službena lica u vezi s predmetom izvršenja krivičnog djela (biljna materija koja ima morfološke karakteristike opojne droge) sastavila službenu zabilješku u kojoj su opisala svoje postupanje i o tome obavijestila tužioca. Stoga je ocijenjen kao neosnovan i apelantov prigovor kojim je ukazano na nedostatke u obrazloženju naredbi Okružnog suda u Trebinju, pozivajući se pri tome na kumulativno propisane uvjete odredbe člana 116. stav 1. ZKPBiH (obrazloženi razlozi zbog kojih bi pribavljanje dokaza na drugi način bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama).
35. Ustavni sud zapaža da su u presudi povodom prigovora usmjerenog na dokaze koji su proizašli iz radnje privremenog oduzimanja predmeta i vještačenja, također, navedeni jasni razlozi zbog kojih je ovaj prigovor ocijenjen kao neosnovan. U tom pravcu je izvršen uvid u potvrdu MUPRS o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta i postupanja ovlaštenog službenog lica u smislu odredbe člana 130. ZKPRS, cijeneći da je pri provođenju navedene radnje postojala opasnost od odgađanja u okviru uviđaja i sačinjavanju zapisnika uz nalog tužioca, što je opširno navedeno u paragrafu 57. navedene drugostepene presude.
36. U uskoj vezi s naprijed navedenim je apelantov navod kojim je ukazao na bitne povrede postupka tvrdnjama da je zbog manjkavosti i nezakonitosti u postupku izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, te da nije obrazložena na način koji zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ovaj žalbeni navod je, kako proizlazi iz presude, ispitan u kontekstu obrazloženja prvostepenog suda (strana 37. presude) u kojem je jasno izložen slijed postupanja nadležnih ovlaštenih organa u pogledu privremenog oduzimanja, deponiranja, čuvanja i vještačenja oduzetih predmeta, kao i sadržaja materijalnih dokaza, uz zaključak da žalbenim prigovorima odlučne činjenice nisu dovedene u sumnju. Uz to je obrazloženo i zbog čega krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama u okolnostima konkretnog slučaja ima međunarodnu dimenziju, ukazujući pri tome na tačku 1. izreke presude u kojoj su jasno i detaljno opisana mjesta preuzimanja, prebacivanja i prenošenja predmeta izvršenja krivičnog djela iz jedne u drugu državu (Crna Gora – Bosna i Hercegovina), te su u tom pravcu u drugostepenoj presudi ponovljeni zaključci prvostepene presude iz kojih nesumnjivo proizlazi postojanje organizirane grupe i stoga obilježja krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnih droga.
37. Stoga, Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da je Sud BiH zapravo detaljno razmotrio sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji, dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti kako u primjeni materijalnog prava tako i u ocjeni dokaza u kontekstu primjene relevantnih odredbi procesnog prava, pri čemu u okolnostima predmeta nema ništa što bi ukazivalo da su dovedene u pitanje procesne garancije koje apelant uživa u predmetnom postupku. Ovo stoga što u činjenicama predmeta nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako je to u postupku koji se protiv apelanta vodio, kao i ostalih dokaza na kojima su zasnovane sudske presude, na bilo koji način prekršeno neko od načela prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom prikupljanja i ocjene dokaza, te utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud uočava da su nasuprot apelantovim tvrdnjama sudovi na obje sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili sve apelantove prigovore, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao, uz jasna obrazloženja i pozivanje na procesne odredbe ZKPBiH u smislu prihvatljivosti i zakonitosti dokaza. Obrazloženja sudova na obje sudske instance stoga ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da obrazloženje koje je dato u osporenim presudama u cjelini zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto je izveden zaključak da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević