Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3413/17 (V. L. i S. L.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Javni interes
- Građanski postupak
- Šta se smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3413/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3413/17, rješavajući apelaciju Vinka Lučića i Slavka Lučića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Vinka Lučića i Slavka Lučića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 011761 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vinko Lučić i Slavko Lučić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Lepenice, Kiseljak, koje zastupa Jadranko Lukić, odvjetnik iz Kiseljaka, podnijeli su 8. kolovoza 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 011761 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog pravobraniteljstva kao zastupnika Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i ŠPD/ŠGD Šume Središnje Bosne – Srednjobosanske šume d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 26. prosinca 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi sudionici u postupku pred Ustavnim sudom dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 28. prosinca 2018. godine do 16. siječnja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 011761 11 P od 14. rujna 2012. godine (stavak 1. izreke) utvrđeno je da su apelanti suvlasnici na nekretninama preciznije označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te su tužene dužne priznati i trpjeti da se apelanti upišu kao njihovi suvlasnici sa dijelom ½ u skladu s kopijom katastarskog plana sačinjenom po vještaku geometru. Istom presudom (stavak 2.) prvotužena je obvezana apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.420,00 KM, dok je stavkom 3. izreke odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti tužbeni zahtjev utemeljili na činjeničnim tvrdnjama prema kojima je njihov pravni prednik S. L. bio vlasnik na predmetnim nekretninama, te da su apelanti na temelju nasljeđivanja iza oca stekli vlasništvo, ali da je stupanjem na snagu katastra nekretnina za područje općine Kreševo 2002. godine kao vlasnik predmetnih nekretnina upisana prvotužena. Tužene su u odgovoru na tužbu istaknule prigovor nedostatka aktivne legitimacije (apelanti nisu dostavili dokaz da je njihov pravni prednik bio vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno nisu dostavili ostavinsko rješenje kojim su apelanti proglašeni zakonskim nasljednicima na predmetnim nekretninama). Tužene su također istaknule da se u konkretnom slučaju radi o državnoj šumi, te da je na državnoj šumi i šumskom zemljištu upisano vlasništvo u korist prvotužene. Tužene su također istaknule i prigovor zastare potraživanja ukazujući da su apelanti po okončanju postupka izlaganja nekretnina imali mogućnost tužbe u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina za područje Kreševa, imajući u vidu da je katastar stupio na snagu „2002. godine“, a tužba je u konkretnom slučaju podnesena 29. kolovoza 2011. godine.
6. Općinski sud je na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu proveo dokazni postupak, između ostalog uvidom u materijalne dokaze i vještačenjem vještaka geometra, kao i saslušanjem vještaka na glavnoj raspravi, te ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, imajući u vidu odredbe članka 42. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) i čl. 126. i 133. Zakona o nasljeđivanju, Općinski sud je utvrdio da su apelanti dokazali da je njihov prednik S. L. bio posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina i da su apelanti nakon smrti pravnog prednika naslijedili predmetne nekretnine u čijem posjedu se i nalaze. Naime, Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da trenutno stanje upisa upućuje da su predmetne nekretnine upisane s pravom vlasništva 1/1 u korist prvotužene jer je nakon uspostave novog katastra nekretnina koji je za područje općine Kreševo stupio na snagu 2002. godine kao vlasnik upisana prvotužena. Međutim, budući da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na dokazivanje jačeg prava vlasništva na predmetnim nekretninama, Općinski sud je zaključio da su apelanti dokazali da su na predmetnim nekretninama stekli pravo vlasništva na temelju nasljeđivanja iza oca, te je donio odluku kao u izreci presude.
7. Odlučujući o žalbi prvotužene, Kantonalni sud je Presudom broj 49 0 P 011761 13 Gž od 5. studenog 2013. godine žalbu uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, te obvezivanje prvotužene na naknadu troškova postupka apelantima. Nakon što je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud prilikom odlučenja pogrešno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je 2002. godine za općinu Kreševo proveden i pravomoćno završen postupak izlaganja nekretnina na temelju Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prednik apelanata bio upisan kao vlasnik na predmetnim nekretninama, te da je nakon uspostave novog katastra nekretnina u postupku izlaganja podataka i nekretnina na javni uvid vlasništvo na predmetnim nekretninama upisano u korist prvotužene sa dijelom 1/1.
8. U svezi s tužbenim navodima apelanata da su stekli vlasništvo na predmetnim nekretninama prije nego što su one upisane kao vlasništvo prvotužene, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novoformiranoj posebnoj parceli čiji je status definiran 2002. godine nakon provedenog upravnog postupka izlaganja nekretnina. U tom pravcu, Kantonalni sud je istaknuo da činjenica da je predmetna nekretnina nekada bila fizički dio dvije parcele koje su u postupku koji je propisan odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina spojene u jednu nije od utjecaja za donošenje odluke u korist apelanata jer tokom postupka nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva prije upisa vlasništva u korist prvotužene. Cijeneći pri tome da apelanti nisu pobijali odluke nadležnog upravnog organa o upisu vlasništva na predmetnim nekretninama u korist prvotužene, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 42. ZVPO-a kao osnovu za stjecanje prava vlasništva jer je tužena 2002. godine na predmetnim nekretninama stekla pravo upisano u zemljišnu knjigu na zakonit način. Naime, Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 79. i 80. stavak 3. Zakona o premjeru i katastru nekretnina koje je citirao, te je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u prvostupanjskom postupku zaključio da su apelanti propustili u roku od tri godine, koji je propisan odredbom članka 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, podnijeti tužbu radi ostvarenja upisa koji je istekao, budući da je Zakon o premjeru stupio na snagu 2002. godine objavljivanjem u „Službenim novinama FBiH“, a tužba u konkretnoj pravnoj stvari je podnesena 29. kolovoza 2011. godine.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 49 0 P 011761 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostupanjske presude. Vrhovni sud je cijeneći utemeljenost revizije ponovio da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje prava (su)vlasništva po temelju nasljedstva iza ostavitelja (oca apelanata) na predmetnim nekretninama na kojima je kao vlasnik upisana prvotužena. Nakon što je ispitao drugostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud prilikom odlučenja pravilno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je pravni prednik apelanata s dijelom 2/9 bio upisan kao vlasnik na predmetnim nekretninama, da je uspostavom novog katastra na predmetnim nekretninama došlo do preklapanja planova starog austrougarskog premjera s planovima novog premjera i da sve parcele starog premjera odgovaraju formiranoj zasebnoj parceli novog premjera na kojoj je kao vlasnik upisana prvotužena s dijelom 1/1. Objavom podataka uspostave novog katastra nekretnina 2002. godine stupio je na snagu katastar nekretnina za područje općine Kreševo, a staro stanje katastra nekretnina je prestalo važiti.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istaknuo da je drugostupanjski sud odlučujući o žalbi prvotužene uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio primjenom odredbe čl. 79. i 80. stavak 3. i članka 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina zaključivši da je protekao zakonom propisan rok u kojem su apelanti mogli tužbom pobijati izvršeni upis prava vlasništva u korist prvotužene na predmetnoj nekretnini. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjska odluka Kantonalnog suda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, Vrhovni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbe čl. 79. i 80. stavak 3. i članka 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina koje je i citirao, te je zaključio da je za podnošenje predmetne tužbe apelanata primjenjiv rok iz odredbe članka 82. Zakona o premjeru i katastru zemljišta koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe. Polazeći od utvrđenja da je novo stanje katastra nekretnina za katastarsku općinu Kreševo objavljeno u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 60/02, kojim je prvotužena upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. kolovoza 2011. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da su apelanti izgubili pravo na sudsku zaštitu jer je prošao prekluzivni rok od tri godine propisan odredbom članka 82. Zakona o premjeru i katastru zemljišta, u kojem su apelanti mogli pobijati izvršeni upis. Zbog navedenih razloga svi revizijski prigovori apelanata ocijenjeni su neutemeljenim, pa budući da nisu ostvareni revizijski razlozi, kao ni oni na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je reviziju odbio primjenom odredbe članka 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti tvrde da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev jer je navedeni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelanti stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini koju je kao dio dvije parcele po starom upisu njihov prednik držao u vlasništvu i neprekidnom posjedu. Smatraju da je Vrhovni sud u predmetnom postupku povrijedio odredbe materijalnog prava, i to čl. 23. i 32. ZVPO-a, koje su, prema mišljenju apelanata, primjenjive u konkretnom slučaju, te da je pogrešno primijenio odredbe o rokovima zastare potraživanja iz čl. od 68. do 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Ukazuje da nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava, a da su oni upravo lišeni svoje imovine u predmetnom postupku. Tvrde da su na zakonit način stekli vlasništvo na predmetnoj nekretnini na temelju članka 32. ZVPO-a, odnosno nasljeđivanjem iza oca, koji je bio upisan s pravom vlasništva na predmetnim nekretninama, i to sve po starom premjeru, a da se tužena nezakonito upisala kao nositelj prava vlasništva po novom premjeru u nezakonitom postupku u kojem apelanti nisu ni sudjelovali. Predloženo je da se apelacija usvoji, te da se osporena presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
II.Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim apelacijske navode, te je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u pobijanoj presudi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud donese odluku prema stanju u spisu.
14. Prvotužena je navela da smatra da su apelacijski prigovori neutemeljeni, te da pobijanom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu. Prvotužena je istaknula da apelanti tijekom postupka nisu dokazali da je njihov prednik bio zakoniti vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno apelanti nisu dostavili rješenje kojim dokazuju da su naslijedili predmetne nekretnine iza umrlog oca. Također, prvotužena je navela da, suprotno tvrdnjama apelanata, u predmetnom postupku nisu primjenjive odredbe ZVPO-a jer se prema stanju upisa predmetna nekretnina vodi kao šuma i šumsko zemljište čiji je promet zabranjen, pa samim tim i vlasništvo na njima se ne može stjecati ni dosjelošću, kako je i propisano Zakonom o šumama Srednjobosanskog kantona.
15. Drugotužena je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena jer pobijana presuda Vrhovnog suda nema nedostatke na koje su apelanti neutemeljeno ukazali.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka u relevantnom dijelu glasi:
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Članak 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Članak 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.
17. U Zakonu o premjeru i katastru nekretnina („Službeni glasnik SRBiH“ br. 22/84 i 12/87; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 79.
(1) Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka, komisija donosi rješenje.
Član 80.
(3) U pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može se u roku od 30 dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda.
Član 82.
(1) Treća lica, koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama u katastru nekretnina povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u tekstu koji je važio u relevantnom razdoblju bitne odredbe glase:
Članak 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Članak 3.
(1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. Članak 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 49 0 P 011761 14 Rev od 9. svibnja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 12. lipnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. kolovoza 2017. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak ticao utvrđivanja prava vlasništva, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, te da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
27. U svezi s prigovorima apelanata koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.
29. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju dosjelosti, pri čemu apelanti svoje tvrdnje o proizvoljnosti u predmetnom postupku temelje na propustima koji su se desili prethodno u upravnom postupku koji je pravomoćno okončan, u okviru kojeg je došlo do izdvajanja predmetne nekretnine i formiranja posebne parcele koja je upisana na prvotuženu. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku nije raspravljalo o zakonitosti tog upravnog postupka. Polazeći od toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na temelju raspoloživih dokaza zaključio da je prvotužena u postupku izlaganja nekretnina provedenom po zakonu stekla pravo raspolaganja na predmetnoj novoformiranoj parceli, pri čemu apelanti ničim nisu dokazali da su upravo oni nakon toga na toj parceli, na temelju valjane pravne osnove, stekli pravo vlasništva. Shodno tome, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kao i činjenicu da Vrhovni sud u predmetnom postupku nije raspravljao o zakonitosti upravnog postupka, jer za to nije bio ni ovlašten, Ustavni sud smatra neutemeljenim pozivanje apelanata na kršenje relevantnih odredaba Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Ustavni sud, također, podsjeća i na odredbu članka 2. ZPP koja propisuje da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te odredbu članka 3. stavak (1) ZPP koja propisuje da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantima tijekom predmetnog postupka nije na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da, shodno procesnom pravu, disponiraju tužbenim zahtjevom, niti bilo što drugo ukazuje da im je bilo uskraćeno pravo da ravnopravno sudjeluju u predmetnom postupku. Ustavni sud, stoga, u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima smatra neutemeljnim navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije u segmentu primjene prava.
30. Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Isto tako, apelanti tvrde da su lišeni svoje imovine na nezakonit način, pa s obzirom na takve tvrdnje, Ustavni sud, prije svega, treba ispitati radi li se u konkretnom slučaju o imovini apelanata. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je predmetna nekretnina tijekom 2002. godine u upravnom postupku izlaganja nekretnina, koji je pravomoćno okončan, formirana kao posebna parcela na kojoj je prvotužena u javnim evidencijama upisala pravo vlasništva. Tijekom postupka je također utvrđeno da je predmetna nekretnina formirana od dijelova parcela čiji je vlasnik i posjednik bio prednik apelanata, koja je u postupku izlaganja nekretnina izdvojena kao posebna parcela. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je u upravnom postupku koji je pravomoćno okončan nesporno došlo do oduzimanja predmetnih nekretnina, te da se prigovori apelanata suštinski svode na nezakonitost tog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na ispitivanje zakonitosti upravnog postupka koji je prethodio predmetnom postupku, već na utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju dosjelosti jer apelanti, prema njihovim tvrdnjama, predmetnu nekretninu i dalje drže u svom posjedu, pa se u takvim okolnostima može govoriti o imovini apelanata koja je zaštićena člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu jer je pobijanom odlukom odbijen tužbeni zahtjev apelanata, čime je došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje na imovinu.
35. Stoga, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
36. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke već ispitao presudu Vrhovnog suda u kontekstu prigovora o kršenju prava na pravično suđenje utvrđujući da Vrhovni sud u predmetnom postupku nije proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u okolnostima konkretnog slučaja bilo zakonito.
37. Sljedeće pitanje koje se nameće u svezi s ovim ustavnopravnim sporom jeste predstavljaju li citirane odredbe kao takve izraz javnog interesa. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe ZVPO-a propisuju način stjecanja vlasništva (članak 23. ZVPO-a), što uključuje i dosjelost (članak 32. ZVPO-a) kao jedan od načina za stjecanje vlasništva. Shodno citiranoj odredbi, „posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda“. S druge strane, procesni zakon jasno propisuje način na koji se provodi postupak, odnosno obveze stranaka u postupku koje procesni zakon obvezuje da predoče sve činjenice i dokaze na kojima temelje svoje tvrdnje (čl. 7. stavak (1), 102. stavak (1) i 123. stavak (1) ZPP). Ustavni sud, također, podsjeća na odredbu članka 2. stavak (1) ZPP koja propisuje da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te na odredbu članka 3. stavak (1) ZPP koja parničnim strankama omogućava da slobodno raspolažu zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se reguliraju pravila parničnog postupka na temelju kojih redovni sudovi na području Federacije BiH raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima (članak 1. ZPP), što svakako predstavlja javni interes.
38. Konačno, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li miješanje proporcionalno cilju koji se želio postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
39. Ustavni sud smatra da su relevantne zakonske odredbe koje je imao u vidu Vrhovni sud razmjerne cilju kojem se težilo, te da one u konkretnom slučaju ne predstavljaju preveliki teret za apelante.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je pobijanom presudom odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u segmentu primjene prava, pri čemu ništa ne ukazuje na to da je apelantima bilo uskraćeno pravo da disponiraju tužbenim zahtjevom.
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u imovinu apelanata, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršeno u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu i uz poštovanje načela proporcionalnosti između prava na imovinu i javnog interesa.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević