Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/19 (D. Đ.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-491/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-491/19, rješavajući apelaciju Darka Đakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Đakić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 059981 18 Gž od 15. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Đakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 31. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 059981 18 Gž od 15. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (Autoprevoz a.d. Banjaluka) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Također, odbijen je apelantov protivlužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav sporazum o otplati novčanih potraživanja od 23. novembra 2007. godine zaključen između Autoprevoza putnički saobraćaj Banjaluka i apelanta.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u avgustu 2007. godine (kao uposlenik tužitelja) prilikom vožnje autobusa na liniji Banjaluka-Švedska sipao gorivo karticom kooperanta H.Đ. i račune prikazivao tužitelju prilikom sravnjavanja akontacije u obračunskoj službi, te tako zadržao novac za sebe u iznosu od 2.800,00 KM. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant 22. novembra 2007. godine (u disciplinskom postupku koji je tužitelj zbog navedenog pokrenuo protiv apelanta) izjavio da je predmetnu štetu počinio po nalogu H.Đ. koji mu je obećao da će sporni novčani iznos platiti tužitelju, te da su tužitelj i apelant 23. novembra 2007. godine zaključili sporazum o otplati novčanog potraživanja u kojem je apelant izjavio da će sporni novčani iznos platiti tužitelju do 15. decembra 2007. godine. Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da njena pravilnost i zakonitost nije dovodena u sumnju apelantovim navodima. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant s tužiteljem zaključio ugovor o plaćanju dugovanja i da ovakve vrste sporazuma nisu protivne prinudnim propisima (član 103. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da kod apelanta nije postojala zabluda u pogledu nepostojeće obaveze (predmeta obaveze). Naime, Okružni sud je naveo da je apelant u toku disciplinskog postupka (prije zaključenja predmetnog sporazuma) tvrdio da je tačno da je u postupku sravnjivanja akontacije na blagajni (koju kao vozaču isplaćuje tužitelj) prikazao račune s kojima je sipao gorivo, koji računi nisu plaćeni iz iznosa akontacije, već „šel” karticom čiji je vlasnik bio H.Đ. Nadalje, Okružni sud je naveo da nisu relevantni apelantovi navodi da je H.Đ. u dužničko povjerilačkom odnosu s tužiteljem, te naglasio da apelant ničim nije dokazao da je H.Đ. preuzeo ispunjenje zahtijevanog iznosa i da je tužitelj pristao na takvo preuzimanje duga (član 446. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega se u redovnom parničnom postupku može zahtijevati isplata duga od apelanta sve dok tužitelj ne dadne pristanak na preuzimanje duga od strane H.Đ. U vezi navedenog, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud (s obzirom da je apelant odgovoran prema tužitelju) odbio apelantov prijedlog da tužitelj dostavi isprave na okolnost strukture duga koji potražuje od H.Đ., te naglasio da nije posebno obrazlagao ostale apelantove navode, zato što su bez uticaja na drugačiju odluku suda (član 231. Zakona o parničnom postupku). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelant navodi da mu je Okružni sud „uskratio pravo na pravično suđenje u razumnom roku obzirom da sporni dug datira još od 2007. godine“, te da drugostepeni sud nije obrazlagao sve apelantove navode. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević