Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/19 (J. Š.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1686/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1686/19, rješavajući apelaciju J. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. Š.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048240 18 Gž 2 od 18. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048240 17 P 2 od 8. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragana Stanković advokat iz Banjaluke, podnio je 11. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048240 18 Gž 2 od 18. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048240 17 P 2 od 8. juna 2018. godine. Apelant je podneskom od 15. aprila 2019. godine dopunio apelaciju.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je testament S.Š., sastavljen 12. septembra 2001. godine u Banjaluci pred svjedocima M.R. i J.G., pohranjen u sudsku kasu, ništavan. Također, obavezan je apelant da tuženoj E.B. naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je testator S.Š. (apelantov otac) 12. septembra 2001. godine potpisao pismeni testament, kao i svjedoci M.R. i J.G., da je testator naveo da je njegova posljednja volja slobodno izjavljena, te zahtijeva da se poštuje i potvrđuje da je to njegov pismeni testament pred svjedocima. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da iz iskaza svjedoka J.G. proizlazi da je ona potpisala sporni testament i da je zajedno s M.R. prisustvovala sastavljanju testamenta koji je potpisao testator (koji je u to vrijeme bio u bolnici) i koji je u vrijeme svoje izjave bio svjestan svojih postupaka. Okružni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da je testator u vrijeme sastavljanja testamenta bio teško bolestan i da je ležao u bolnici, te da nije bio u mogućnosti da slobodno i samostalno izrazi svoju volju o raspolaganju svojim nekretninama, te da je potpis testatora falsifikovan. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant prema odredbama čl. 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku bio dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, te, ako to apelant ne učini, da primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane (član 126. Zakona o parničnom postupku). Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, saglasno pravilu o teretu dokazivanja, odbio apelantov tužbeni zahtjev, zato što apelant izvedenim dokazima nije dokazao navode tužbe. Okružni sud je naveo da je apelant u tužbi predložio izvođenje dokaza uvidom u ljekarski karton testatora, dok na pripremnom ročištu nije predložio izvođenje ovog dokaza, zbog čega sud nije imao obavezu da taj dokaz pribavlja od zdravstvene ustanove, te naglasio da je apelant u tužbi (suprotno apelantovim navodima) isticao da je nezaposlen i da traži da ga sud oslobodi troškova plaćanja takse, te da nije tražio da ga sud oslobodi troškova za predloženo vještačenje. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na apelantov prijedlog odredio izvođenje dokaza grafološkim vještaćenjem i naložio apelantu da u roku od 8 dana uplati predujam uz upozornje na posljedice nepostupanja po nalogu, te naglasio da se radi o sudskom roku zbog čega se (suprotno apelantovim navodima) u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok iz člana 179. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Također, Okružni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 78a. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da se apelant na pripremnom ročištu od 23. januara 2018. godine izričito izjasnio da neće angažovati advokata da ga zastupa u predmetnoj pravnoj stvari.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa čl. 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. Zakona o parničnom postupku, zaključili da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao navode tužbe, te su slijedom toga odbili apelantov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku s odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/19 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio