Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2299/17 (I. B.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2299/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2299/17, rješavajući apelaciju Ilinke Blagojević, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilinke Blagojević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025082 17 Gž 3 od 20. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025082 15 P 3 od 28. oktobra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ilinka Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. juna 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 025082 17 Gž 3 od 20. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 025082 15 P 3 od 28. oktobra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2299/17.
2. Apelantkinja je podnijela i apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 025082 17 Rev od 3. avgusta 2017. godine kojim je odbačena revizija protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 025082 17 Gž 3 od 20. marta 2017. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4590/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se tiču istog postupka i istog činjeničnog i pravnog supstrata, Ustavni sud je u smislu odredbi člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio da se apelacije spoje, vodi jedan postupak i donese jedinstvena odluka pod brojem AP 2299/17. Spojene su apelacije br. AP 2299/17 i AP 4590/17.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Nenada Blagojevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužilac je odgovor dostavio 19. i 22. marta. 2019. godine, Osnovni sud 25. marta 2019. godine i Okružni sud 28. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 025082 07 P od 2. februara 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju preciziran u presudi (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), a zaključen između apelantkinje kao davateljice izdržavanja i Jovana Blagojevića (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik) kao primaoca izdržavanja (stav 1); da se utvrdi da je tužilac vanknjižni vlasnik stana na drugom spratu kuće, i to ½ dijela podruma i ½ dijela potkrovlja izgrađenog na određenim parcelama u površinama upisanim u zk. uloške precizirane u presudi, stečeno na osnovu miješanja građevinskog materijala naprijed navedenih parcela i radne snage na izgradnji kuće precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), zajedno s apelantkinjinim prednikom i apelantkinjom i ostalim tuženim, a što prema nalazu vještaka građevinske struke sačinjava: podrum od 20 m , drugi sprat kuće od 80 m , kao i polovina tavana od 40 m (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti).
Presudom je odbijen kao neosnovan i apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan sporni ugovor, što su tužilac i ostali tuženi dužni priznati, te da je apelantkinja vanknjižna vlasnica predmetne kuće s dijelom 1/1, oranice, dvorišta i kuće i zgrade preciziranih u presudi s posjedom upisanim u apelantkinjinu korist s 1/1 dijela, što su tužilac i ostali tuženi dužni trpjeti. Presudom je obavezan tužilac da apelantkinji u roku od 30 dana preda u posjed sporne nepokretnosti slobodne od lica i stvari. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka, dok je u pogledu postavljenih eventualnih tužbenih zahtjeva doneseno rješenje u kojem je utvrđeno da će se o tim zahtjevima raspravljati po pravosnažnosti odluke o glavnom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu.
8. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 025082 12 Gž od 28. decembra 2012. godine žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je odlučeno o tužiočevom zahtjevu i u dijelu odluke o troškovima i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da je prvostepeni sud postupao po neurednom tužbenom zahtjevu tužioca.
9. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 025082 15 P 3 od 28. oktobra 2015. godine kojom je utvrđeno da je tužilac stekao pravo vanknjižne svojine građenjem u okviru porodične zajednice, kao i pravo posjeda ½ dijela predmetne kuće koju u naravi čine sporne nepokretnosti, kao i da je tužilac održajem stekao pravo svojine i posjeda s ½ dijela na zemljištu preciziranom u presudi, a koje služi redovnoj upotrebi predmetne kuće, na teret susvojinskog dijela tuženih. Presudom je obavezana apelantkinja da tužiocu naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je u preostalom dijelu tužiočev zahtjev za naknadu troškova između traženog i dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi (među kojima su i iskazi svjedoka poimenično navedenih u presudi, vještačenje geodetske struke i uviđaj) utvrđeno da je tužiočev prednik svojim sredstvima kupio zemljište na kojem je sagrađena predmetna kuća iako je i apelantkinjin prednik prema ugovoru kupac. Utvrđeno je da su u izgradnji predmetne kuće učestvovali i tužilac i apelantkinjin prednik, i to uglavnom radom, a da je gradnju većinom finansirao tužiočev prednik koji je zarađivao radeći u inostranstvu. Prema utvrđenju Osnovnog suda, apelantkinjin prednik je u značajnoj mjeri finansirao gradnju prve etaže predmetne kuće na kojoj živi apelantkinja, a da je tužilac finansirao radove na drugoj etaži na kojoj i danas on živi. Utvrđeno je i da su tužilac i apelantkinjin prednik platili priključak vode popola. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o sporazumnoj gradnji očeva (apelantkinjinog prednika i tužiočevog prednika) i tužioca radi rješavanja njihovih stambenih pitanja. Navedeno je da je izgradnja predmetne kuće započela prije zaključenja kupoprodajnog ugovora, i to 1972. godine u vrijeme kada su tužilac i apelantkinja bili maloljetnici, iz čega je, prema mišljenju tog suda, jasno vidljivo da se radilo o porodičnoj zajedničkoj gradnji s namjerom rješavanja stambenog pitanja. Navedeno, prema mišljenju tog suda, proizlazi i iz činjenice da je dio kuće u kojem živi tužilac fizički odvojen zidom (kuća je podijeljena na dva dijela) od dijela kuće u kojem živi apelantkinja, te da tužilac sve vrijeme nesmetano živi u svom dijelu kuće, pri čemu apelantkinja nije ponudila nikakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužiocu ukazano da dio kuće koji koristi nije njegov, niti je apelantkinja dokazala da se protivila da tužilac koristi objekat.
10. Osnovni sud je obrazložio da iz navedenog proizlazi da je tužilac kao savjestan graditelj gradio na zemljištu za koje nije znao da nije svojina njegovog prednika jer je gradnja proizašla iz porodičnog dogovora, čime je tužilac, shodno odredbama čl. 21 i 22 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) stekao vanknjižno pravo svojine na spornim nepokretnostima s ½ dijela. Prema obrazloženju Osnovnog suda, tužilac tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi pravo svojine i na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi predmetne nepokretnosti, i to po osnovu održaja. Navedeno pitanje je, kako je obrazloženo, regulisano odredbama člana 28 ZOSPO i za isto se traži savjesnost državine koja se pretpostavlja, te protek vremena od 20 godina. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je tužilac dokazao u toku postupka da je bio savjestan, te da je sve vrijeme, više od 30 godina, koristio spornu nepokretnost kao dio predmetne kuće, čime je, prema mišljenju tog suda, održajem stekao pravo svojine i na zemljištu za redovnu upotrebu sporne nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude apelantkinja je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 025082 17 Gž 3 od 20. marta 2017. godine žalbu djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu u kojem je određeno da se tužiočev susvojinski dio odnosi na spornu nepokretnost na način da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio osporenu presudu u usvajajućem dijelu. Presudom su odbijeni zahtjevi apelantkinje i tužioca za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je kod utvrđenog činjeničnog stanja nesporno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužilac u toku postupka dokazao svoje navode da je gradnja predmetne kuće rezultat porodičnog dogovora jer su tada sva lica precizirana u presudi činila porodičnu zajednicu i znala za kupovinu zemljišta i zajednički izgradila predmetnu kuću. Pri tome, prema obrazloženju Okružnog suda, nije od značaja ko je kupio zemljište i ko je upisan kao vlasnik i posjednik na zemljištu, ko je nabavljao materijal i ko je koliko novca ili fizičkog rada uložio jer je nesporno utvrđeno da je postojala prećutna saglasna volja članova tadašnje porodične zajednice za sve te radnje. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantkinja svojim tvrdnjama i provedenim dokazima nije dovela u pitanje navedeno utvrđenje, niti je bilo čime dokazala da tužilac nezakonito i nesavjesno koristi sporne nepokretnosti više od 30 godina, zbog čega je apelantkinjinu žalbu u ovom dijelu odbio kao neosnovanu.
12. Okružni sud je naveo da je, međutim, osnovana žalba u dijelu u kojem se ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je usvojio zahtjev kojim je određeno na koji dio predmetne nepokretnosti se odnosi susvojinski dio od ½. Okružni sud je istakao da kod činjenice da ni prema materijalnim dokazima, niti prema izjavama saslušanih svjedoka nije jasno na koji način bi se označile etaže koje koriste tužilac i apelantkinja. Prema obrazloženju tog suda, zbog navedenog je apelantkinja u žalbi osnovano ukazala da je vještak geodetske struke nepravilno utvrdio spratnost, te da tu činjenicu samo može utvrditi vještak građevinske struke, a koji dokaz nije proveden tokom postupka. Prema obrazloženju tog suda, navedeno, međutim, ne utiče na utvrđivanje tužiočevog prava na vanknjižnu susvojinu s ½ dijela predmetne kuće jer iz svih provedenih dokaza jasno proizlazi da tužilac koristi ½ predmetne kuće. Okružni sud je obrazložio da, kako se u konkretnom slučaju, radi o vanknjižnoj svojini to će se pitanje diobe i identifikacije dijelova predmetne kuće rješavati u vanparničnom postupku, a nakon upisa predmetne kuće u zemljišne knjige. Navedeno je i da je, suprotno apelantkinjinoj tvrdnji, prvostepeni sud usvojio upravo zahtjev koji je konačno postavljen na raspravi od 8. septembra 2015. godine, a što je saglasno odredbi člana 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da je na toj raspravi, u odnosu na podnesak od 1. septembra 2015. godine na koji se apelantkinja poziva, tužilac tražio manje prava, odnosno, umjesto utvrđenja prava svojine tražio je utvrđenje vanknjižne svojine, a iz razloga što predmetna kuća uopšte nije upisana u zemljišne knjige. To pravo, prema obrazloženju Okružnog suda, pripada tužiocu i u dijelu koji se odnosi na zemljište koje služi za redovnu upotrebu tog objekta. Okružni sud je naveo da se pravna priroda tužbenog zahtjeva procjenjuje prema sadržini tužbe, a u konkretnom slučaju je to zahtjev za utvrđivanje vanknjižnog prava svojine uz tvrdnju da je tužilac kuću izgradio zajedno sa svojim i prednikom apelantkinje. Činjenica da je apelantkinja upisana u privremenom listu nepokretnosti preciziranom u presudi s pravom svojine 1/1, a na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka od 31. maja 2016. godine, prema mišljenju Okružnog suda, ne utiče na drugačiju odluku suda zato što je navedeno rješenje rezultat upravnog postupka u kojem donesene odluke nisu pravosnažne. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 025082 17 Rev od 3. avgusta 2017. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, uz obrazloženje da vrijednost konkretnog spora ne prelazi imovinski cenzus propisan članom 237 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je predmetna kuća građena u okviru porodične zajednice jer je nesporno dokazano da je njen prednik napustio tu zajednicu i samostalno gradio kuću s ciljem da samo sebi i svojoj porodici obezbijedi stambeni prostor. Navodi i da je pogrešno utvrđeno da su tužiočev prednik i njen prednik zajedno kupili sporno zemljište jer je dokazano da je u kupoprodajnom ugovoru naveden samo njen prednik, i to kao kupac ½ parcele, a da je naknadno izvršeno njeno cijepanje kada je drugi dio pripao tužiočevom predniku. Apelantkinja navodi da su redovni sudovi cijenili i prihvatili samo subjektivne dokaze tužioca, a da njene objektivne dokaze nisu ni cijenili niti prihvatili, čime su joj onemogućili adekvatan pristup sudu. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 21, 22, 24 i 28 ZOSPO jer je nesporno da ni tužiočev prednik niti tužilac nisu bili savjesni i da zbog toga nisu mogli održajem steći pravo svojine na zemljištu, te da je nesporno da nisu koristili 30 godina spornu nepokretnost jer je dokazano sasvim suprotno. Smatra da su joj redovni sudovi uskratili pravo na pristup sudu jer su se stavili u ulogu tužioca i sami izmijenili tužiočev tužbeni zahtjev koji je konačno postavio u podnesku od 1. septembra 2015. godine.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo hronologiju predmeta i istakao da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
16. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, te da taj sud u svemu ostaje pri obrazloženju koje je dao u osporenoj presudi, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti.
17. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti jer apelantkinja navodima nije dovela u pitanje zaključke redovnih sudova.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03).
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnike, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 22.
Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
Pravo svojine na stvari pripada vlasniku od čijeg je materijala ta stvar, na osnovu pravnog posla, izradilo drugo lice.
Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona pripada njemu ako je savestan i ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, a ako su vrednosti jednake - nastaje susvojina.
Član 24.
Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vrijeme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke.
Član 28. stav 4.
Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelantkinja je, pored apelacije broj AP 2299/17 kojom je osporena presuda Okružnog suda, podnijela i apelaciju broj AP 4590/17 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 025082 17 Rev od 3. avgusta 2017. godine kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Dakle, budući da revizija nije ni razmatrana zbog formalnih nedostataka, navedeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, već je konačna odluka Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 025082 17 Gž 3 od 20. marta 2017. godine protiv koje je apelantkinja podnijela apelaciju broj AP 2299/17. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 4. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava svojine na spornoj nepokretnosti, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
28. U vezi s apelantkinjinim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda redovnih sudova proizlazi da su u postupku provedeni svi predloženi dokazi i da su za sve izvedene dokaze redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja. Ustavni sud smatra da je apelantkinja, suprotno njenim tvrdnjama, imala adekvatan pristup sudu u istoj mjeri kao i tužilac, da je predlagala dokaze, koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju shodno zakonskim odredbama, te da činjenica da korištena pravna sredstva nisu dovela do odluke u apelantkinjinu korist ne znači da nije imala pristup sudu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali obrazloženje u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva za sticanje vanknjižne svojine na spornoj nepokretnosti. Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa. Redovni sudovi su u pogledu postojanja porodične zajednice i zajedničke izgradnje dali, dakle, jasna obrazloženja u smislu utvrđivanja svih činjenica potrebnih za rješavanje konkretnog pravnog spora i pri tome se pozvali na relevantne zakonske odredbe, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zbog toga, Ustavni sud apelantkinjine navode u vezi s ovim pitanjima smatra neosnovanim.
31. Apelantkinja, nadalje, navodi da su redovni sudovi preuzeli ulogu tužioca i da je sam Osnovni sud kreirao tužbeni zahtjev suprotan tužiočevom konačnom opredjeljenju iz podneska od 1. septembra 2015. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da je tužilac svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio na ročištu od 8. septembra 2015. godine na način da je tražio da se utvrdi da je stekao vanknjižno pravo svojine na spornoj nepokretnosti i održajem pravo na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu sporne nepokretnosti. Dakle, iz navedenog je vidljivo da su redovni sudovi postupali po tužiočevom tužbenom zahtjevu, pa su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantkinja kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, to Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja zašto su neke dokaze prihvatili, a neke ne i kako su na osnovu prihvaćenih dokaza utvrdili sve činjenice potrebne za rješavanje konkretnog pravnog pitanja, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe i omogućavajući apelantkinji pristup sudu u istoj mjeri kao tužiocu.
35. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević