Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2761/17 („Print“ d.o.o. Pale)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2761/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP 2761/17, rješavajući apelaciju „Print“ d.o.o. Pale, na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Print“ d.o.o. Pale podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Ip 000635 16 Gž od 22. veljače 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Print“ d.o.o. Pale podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Ip 000635 16 Gž od 22. veljače 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Print“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, odvjetnik iz Pala, podnio je 30. lipnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Ip 000635 16 Gž od 22. veljače 2017. godine.
2. Osnovni sud je postupajući po prijedlogu „Kristal banke“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) i apelanta, na ročištu radi osiguranja i zasnivanja založnog prava donio rješenje broj Ip-118/99 od 5. srpnja 1999. godine kojim je na temelju postignutog sporazuma tražitelja izvršenja i apelanta određeno osiguranje novčanog potraživanja u iznosu od 200.000,00 KM na temelju ugovora o kreditu od 15. lipnja 1999. godine, uknjižbom založnog prava na određenim nekretninama koje su u vlasništvu i posjedu V.V., a u korist tražitelja izvršenja. Nakon održanog ročišta i postignutog sporazuma, tražitelj izvršenja i apelant su se odrekli prava na prigovor pa je rješenje postalo pravomoćno 5. srpnja 1999. godine.
3. Osnovni sud je odlučujući o prijedlogu tražitelja izvršenja za dozvolu izvršenja donio rješenje broj I-34/02 od 31. siječnja 2002. godine kojim je određeno izvršenje na založenim nekretninama radi naplate glavnog duga u iznosu od 216.451,03 KM i to popisom i procjenom, prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja.
4. Osnovni sud je nakon provedenog postupka izvršenja donio rješenje broj 89 1 Ip 000635 13 Ip 2 od 6. lipnja 2016. godine o dosudi nekretnina detaljnije označenih u izreci rješenja kupcu Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka kao pravnom slijedniku tražitelja izvršenja (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), a koje se nalaze u vlasništvu preminulog V.V., te D.V., R.V.. U obrazloženju rješenja je navedeno da se nekretnine prodaju tražitelju izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču na drugom ročištu za prodaju nekretnina.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 Ip 000635 16 Pž 4 od 22. veljače 2017. godine, apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđeno je rješenje o dosudi od 6. lipnja 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da se izvršni postupak nalazi u stadiju provođenja izvršenja koje se provodi na temelju rješenja o izvršenju od 31. siječnja 2002. godine koje je stupilo na pravnu snagu jer su prigovori izjavljeni na to rješenje odbijeni, a gdje se kao predmet izvršenja pojavljuju nekretnine u vlasništvu V.V. odnosno njegovih zakonskih nasljednika. Prema tome, neutemeljeno se žalbom u ovom stadiju postupka prigovara što čini predmet izvršenja, kada je rješenje o izvršenju postalo izvršno jer je prvostupanjski sud po prigovoru izvršenika na rješenje o izvršenju odlučivao i prigovor odbio kao neutemeljen. Naime, apelant u žalbi ponavlja razloge koje je i ranije isticao u prigovoru na rješenje o izvršenju i rješenje o nastavku izvršenja od 2. veljače 2010. godine, a koje se odnose na predmet izvršenja, visinu potraživanja i označenja izvršenika u ovom slučaju apelanta te hipotekarnog dužnika V.V. tako da se svi navodi ukazuju neutemeljenim u smjeru tvrdnji da nema izvršne isprave, da je novčano potraživanje izraženo u novčanoj valuti koja nije u opticaju i da potraživanje nije dospjelo, kao i da založno pravo nije uknjiženo jer samo postoji zabilježba hipoteke. S obzirom da je o tim navodima prethodno odlučivano po prigovorima izvršenika u stadiju određivanja izvršenja, te tvrdnje se ne mogu u ovom stadiju postupka isticati kao relevantne. Stoga, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u stadiju prodaje nekretnina koje su predmet izvršenja nekretnine dosudio tražitelju izvršenja.
Apelacijski navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da su osporene odluke nezakonite jer je postupak u ovom izvršnom predmetu vođen bez izvršne isprave, odnosno niti je tražitelj izvršenja podnio niti je u prijedlogu naveo izvršnu ispravu, niti je ona navedena u rješenju o izvršenju. Apelant smatra da sporazum o osiguranju potraživanja uknjižbom založnog prava na nekretninama nema svojstvo izvršne isprave za donošenja rješenja o izvršenju kojim se određuje prinudna naplata. U tom pogledu ukazuje na odluku Ustavnog suda broj AP-2104/11, kao i da je taj stav zauzet i u odlukama Okružnog suda koje je dostavio u prilog apelaciji, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje u sudskim postupcima. Također, apelant smatra da je pogrešan stav Okružnog suda da se u ovom stadiju postupka ne mogu raspravljati navedena procesna i materijalna pitanja, jer je sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti o temeljnim procesnim ii materijalno pravnim pretpostavkama i uvjetima za vođenje postupka i to tijekom cijelog postupka, a ne samo u njegovim pojedinim stadijima.
Relevantni propisi
7. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 65/15 - O.U.S., (58/18 - Rješenje US BiH) i 66/18).
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27. stav (1) (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Razlozi za prigovor Član 47. stav (1) Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:
1) ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti, Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, s obzirom da apelant kao izvršenik eksplicitno osporava drugostupanjsko rješenje koje je doneseno prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja o dosudi u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obveza u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije.
10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Europske komisije za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi, „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04, točka 40) podržao praksu bivše Europske komisije za ljudska prava glede toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koji se tiču podnositelja apelacije (vidi Odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
11. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju obveze apelanta su prethodno utvrđene rješenjem broj Ip-118/99 od 5. srpnja 1999. godine kojim je na temelju postignutog sporazuma tražitelja izvršenja i apelanta određeno osiguranje novčanog potraživanja na temelju ugovora o kreditu i to uknjižbom založnog prava na određenim nekretninama. Nakon održanog ročišta i postignutog sporazuma, tražitelj izvršenja i apelant su se odrekli prava na prigovor pa je rješenje postalo pravomoćno 5. srpnja 1999. godine. Stoga, u postupku koji je rezultirao osporenim rješenjima o dosudi i namirenju tražitelja izvršenja nisu utvrđivana apelantova nova građanska prava i obveze već su aktivirane odredbe sporazuma kojeg je apelant zaključio sa prednikom tražitelja izvršenja u svrhu osiguranja potraživanja na način da će založene nekretnine biti predmet javne prodaje ukoliko apelant ne bude ispunjavao svoje obveze po odobrenom kreditu (vidjeti odluku AP 2757/17 od 8. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu, koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, po kojoj je utvrdio da se izvršni postupak na temelju sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja banke ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obveza u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1393/05 od 13. srpnja 2005. godine, i AP 4059/16 od 6. prosinca 2016. godine, toč. 15. -17, dostupne na www.ustavnisud.ba).
13. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova građanska prava i obveze apelanta, budući da su ona prethodno utvrđena zaključivanjem sporazuma o osiguranju novčanog potraživanja tražitelja izvršenja u određenom novčanom iznosu i uknjižbom založnog prava na nekretninama, temeljem kog je doneseno pravomoćno i izvršno rješenje o izvršenju. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud je pošao od odredaba naprijed citiranog članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na nedostatke u pogledu pravnog osnova za izvršenje nakon što je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno i izvršno.
18. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da je slično pravno pitanje u kojem se u naknadnom stadiju postupka osporava podobnost sporazuma o osiguranju potraživanja uknjižbom založnog prava na nekretninama kao izvršne isprave, razmatrao u odluci broj AP 541/16 od 11. svibnja 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, st.19-24) kojom je apelantova apelacija u odnosu na te navode odbačena zbog toga što je (prima facie) neutemeljena. U toj odluci, Ustavni sud je ukazao da „[…]postupak izvršenja čini stadij odlučivanja o predloženom izvršenju, te stadij provođenja izvršenja koji nastupa nakon što rješenje o izvršenju postane pravomoćno i izvršno, dakle nakon što izvršenik iscrpi mogućnosti podnošenja redovnih pravnih lijekova (član 12. ZIP-a) ili mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor i žalbu na izvršno rješenje o izvršenju (član 14. stav 2. ZIP-a). Ustavni sud ukazuje da se prigovor protiv rješenja o izvršenju izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja ako ZIP-om nije drugačije određeno (član 12. stav 3.). Nakon izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvršenju sud pristupa drugoj fazi postupka izvršenja, odnosno stadiju provođenja. Stadij provođenja izvršenja na nekretnini se provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom (član 68. ZIP-a). Međutim, iz činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da apelanti u predmetnom postupku protiv rješenja o dozvoli izvršenja na temelju sporazuma nisu ulagali prigovor pa je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno i izvršno a u daljem toku postupka je putem vještačenja izvršena procjena založenih nekretnina i u konačnici je nekretnina prodata te doneseno rješenje o namirenju tražioca izvršenja.[…] Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo proizvoljno[…]“(vidjeti st. 21, 22 i 24. navedene Odluke).
19. Također, Ustavni sud je u navedenom predmetu razmotrio apelantove navode kojima je ukazivao na odluku Ustavnog suda broj AP 2104/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2104/11 od 17. rujna 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) pri čemu je naveo „[..]Ustavni sud prije svega podsjeća da je apelant u tom postupku bio tražilac izvršenja a ne izvršenik (kao u konkretnom slučaju), da je stoga uživao garancije prava na pravično suđenje i da je predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u okviru prava na pravično suđenje bilo rješenje kojim je odbijen prijedlog tražioca izvršenja (apelanta) za izvršenje na imovini izvršenika, a ne rješenje o namirenju kao posljednja faza izvršnog postupka, te da stoga nije ni primjenjiv na konkretan slučaj.“ (stavak 23).
20. Dovodeći navedene zaključke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti na konkretan predmet. Naime, i iz činjeničnog stanja i okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da je apelant uložio prigovor protiv rješenja o izvršenju koji je odbijen, te da je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno i izvršno a u daljem tijeku postupka je putem vještačenja izvršena procjena založenih nekretnina i u konačnici je nekretnina prodana tražitelju izvršenja. Dakle, i u konkretnom slučaju je rješenje o izvršenju postalo pravomoćno i izvršno u ranijem stadiju izvršnog postupka, zbog čega Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je Okružni sud utvrđujući da se takvi prigovori ne mogu isticati u fazi provođenja izvršenja, postupio suprotno pravilima kojima je reguliran izvršni postupak što bi dovelo u pitanje nezakonitost osporenih odluka. Također, Ustavni sud smatra da se iz istih razloga ne mogu prihvatiti ni navodi apelanta kojima ukazuje na odluku u predmetu broj AP 2104/11, kao i na odluke Okružnog suda donesene u drugim predmetima koje je apelant dostavio u prilogu, obzirom da Ustavni sud nakon uvida u te odluke zapaža da je riječ o odlukama donesenim o žalbi protiv rješenja kojim je odlučivano o prigovoru protiv rješenja o izvršenju.
21. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno kao očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević