Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3718/17 (M. Ć.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3718/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3718/17, rješavajući apelaciju Milana Ćajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Ćajića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 032186 17 Gž 2 od 5. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Ćajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 1. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 91 0 P 032186 17 Gž 2 od 5. juna 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 032186 15 P od 26. januara 2017. godine (stav 1. izreke) apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže tuženi Dušan Pavlović (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu preda u državinu nekretnine slobodne od lica i stvari; i to stambenu zgradu i dvorišta oko navedene stambene zgrade, sve preciznije naznačeno u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Stavom 2. navedene presude apelant je odbijen sa eventualnim tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina od 18. februara 1991. godine potpisan od strane apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca raskinut od strane apelanta 3. oktobra 1991. godine, pa se tuženi obavezuje da apelantu preda u posjed navedene nekretnine slobodne od lica i stvari. Istom presudom apelant je također odbijen sa zahtjevom za naknadu troškove parničnog postupka, dok je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 6.810,00 KM (stav 3. i 4.). Presudom je nadalje odbijen prigovor tuženog da je predmetna pravna stvar pravosnažno presuđena u pogledu tužbenog zahtjeva apelanta sa sadržajem kao u stavu 1. i 2. izreke predmetne presude kao i prigovor tuženog da je stvar pravosnažno presuđena u pogledu tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed predmetne nekretnine (stav 5.i 6.).

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud u toku dokaznog postupka izveo dokaza saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, Slobodana Lugonje, Milada Sokolovića i Milorada Sokalovića, uvidom u kupoprodajni ugovor od 18. februara 1991. godine, uvidom u nalaz vještaka geodetske struke Bože Kakuća od 1. novembra 2016. godine, te uvidom u presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 024311 15 Rev od 9. novembra 2016. godine donesenoj u predmetu tužitelja Dušana Pavlovića (u konkretnom predmetu: tuženi) protiv apelanta (u konkretnom predmetu: tužitelj) kao tuženog. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da je presudom Vrhovnog suda od 9. novembra 2016. godine u pravnoj stvari tužitelja (Dušana Pavlovića) podnesenoj protiv apelanta kao tuženog, radi priznavanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, utvrđeno da je tužitelj na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa apelantom 18. februara 1991. godine stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama a što je je tuženi dužan priznati i izdati mu valjanu zemljišno knjižnu ispravu na osnovu koje će se u zemljišnim knjigama upisati kao vlasnik na navedenim nekretninama.. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao na sadržaj čl. 126. i čl. 127. Zakona o stvarnim pravima kojim je regulisan institut vlasničke tužbe te istakao da apelant nema pravo da traži od tuženog da mu preda predmetne nekretnine budući da je presudom Vrhovnog suda utvrđeno da on ima valjan pravni osnov za državinu predmetnih nekretnina i valjan pravni osnov za sticanje vlasništva te je obavezan apelant da mu izda valjanu ispravu da se upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina. Stoga je istaknuto da apelant nema pravo da traži od tuženog predaju u državinu predmetnih nekretnina.

4. Osnovni sud je dalje istakao da je apelant sljedećim eventualnim tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut te ta mu tuženi preda predmetne nekretnine . U vezi s tim U vezi s tim je u obrazloženju naveden sadržaj člana 125. i 126. ZOO Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je reguliran raskid ugovora u slučaju kad je ispunjenje u roku bitni sastojak ugovora te situacija kad ispunjenje u roku nije bitni sastojak ugovora. Osnovni sud je naveo da je iz predmetnog ugovora od 18. februara 1991. godine proizilazi da je apelant kao prodavac predmetne nekretnine prodao tuženom kao kupcu za iznos od 350.000 dinara, s tim da je ugovoreno da će odmah po zaključenju ugovora isplatiti 200.000 dinara a ostatak duga od 150.000 dinara kupac će isplatiti najkasnije do 1. oktobra 1991. godine, te da će stranke po izvršenoj konačnoj isplati izvršiti prenos nekretnina, koje troškove će kupac snositi u cijelosti. Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi odmah po zaključenju ugovora apelantu isplatio iznos od 200.000 dinara, da je pokušavao apelantu isplatiti preostali iznos duga na ime razlike kupoprodajne cijene od 150.000 dinara prvo preko treće osobe, a potom putem pošte. Slijedom navedenog, Osnovni sud je također utvrdio da je tuženi u odnosu na predmetni ugovor i kupoprodajnu cijenu postupao po načelu savjesnosti i poštenja, radi zaštite svojih prava. Navedeno je da apelant nije sudu ponudio nijedan dokaz da je postojao valjan razlog za odbijanje prijema navedene razlike kupoprodajne cijene od strane tuženog, odnosno da je krivica apelanta zašto nije došlo do isplate punog iznosa kupoprodajne cijene. Navedeno po ocjeni tog suda proizilazi iz iskaza svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina od 18. februara 1991. godine raskinut od strane apelanta 3. oktobra 1991. godine, čime je povjerilac došao u docnju, a time je prestala docnja tuženog kao dužnika shodno odredbama čl. 325. i čl. 326. ZOO (kojim je regulirano kad povjerilac dolazi u docnju i dejstvo docnje) . Dakle, Osnovni sud je zaključio da apelant, nije dokazao da je imao valjan pravni osnov za odbijanje da primi novac na ime razlike kupoprodajne cijene u iznosu od 150.000 dinara od tuženog u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), niti je nije sudu ponudio dokaz da je u periodu kada je odbio prijem razlike na ime kupoprodajne cijene uopšte bila inflacija, što je apelant navodio kao razlog zbog čega je odbijao da primi navedenu razliku novca te ukoliko je i bila koliko je iznosila. Također taj sud je utvrdio da je osnovan istaknut prigovor tuženog o zastari potraživanja kao i prigovor tuženog o presuđenoj stvari, za što je u obrazloženju dao iscrpne razloge. Na kraju je obrazloženo da je apelant u cijelosti izgubio spor te da stoga shodno članu 386. ZPP nema pravo na naknadu troškova postupka, dok je tuženi ostvario pravo na naknadu troškova postupka u skladu sa članom 386. ZPP.

5. Presudom Okružnog suda broj 91 0 P 032186 17 Gž 2 od 5. juna 2017. godine žalbu apelanta izjavljenu protiv presude Osnovnog suda je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda od 26. januara 2017. godine.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena uz potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje bitno za pravilno odlučivanje u ovom spornom odnosu i uz pravilnu primjenu materijalnog prava čl. 126. i čl. 127. Zakona o stvarnim pravima i čl. 325. i 326. ZOO. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka i na osnovu njih izveo pravilan zaključak za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanta. Istaknuto je da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza i utvrđenih činjenica dao valjane razloge zašto smatra da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, koje razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud, i da ovakva odluka suda nije dovedena u pitanje žalbenim navodima apelanta. S tim u vezi Okružni sud je također ukazao da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima temelje svoj zahtjev, a da je sud ovlašten samo izuzetno da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. ZPP). Pri tome također ukazuje da sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza koji će se dokazi izvesti, odnosno koje će dokaze stranka izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Iz navedenog po ocjeni ovog suda proizilazi da apelant nije izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka dokazao činjenice koje je isticao u toku postupka pred tim sudom, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi pa je Okružni sud primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da osporenom odlukom taj sud nije dao niti jedan razlog na temelju čega je donio takvu odluku, odnosno da se obrazloženje navedene presude svodi na „uobičajne fraze“, te da nije odgovorio na njegove žalbene navode kojim je osporavao presudu prvostepenog suda.

Relevantni propisi

8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 325. stav 1.

(1)Povjerilac dolazi u docnju ako bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

Član 326. stav 1.

(1)Dolaskom povjerioca u docnju prestaje docnja dužnika i na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti ili štećenja stvari.

9. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.

124/08 i 58/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.

(1)Vlasnik ima pravo da zahtjeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2)Pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarjevaju.

Član 127. stav 1.

(1)Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

Član 128. stav 1.

(1)Držalac ima pravo da odbije predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu.

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci razmotrio sve navode apelanta, koje on ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari pri čemu je zapravo u jelosti prihvatio razloge prvostepenog suda. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dakle zaključio da apelant nema pravo da traži od tuženog da mu preda predmetne nekretnine budući da je presudom Vrhovnog suda od 9. novembra 2016. godine, utvrđeno da tuženi ima valjan pravni osnov za državinu i valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Nadalje je obrazloženo da apelant nije dokazao da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina od 18. februara 1991. godine apelant raskinuo 3. oktobra 1991. godine, jer nije dokazao osnovanost odbijanja prijema dijela razlike na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine na temelju čega je eventualni tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbe čl. 325. i čl.

326. ZOO, budući da je zapravo samim tim apelant došao u docnju, a da je docnja tuženog kao dužnika prestala i da stoga nema mjesta primjeni odredbe člana 126. ZPP za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze od strane tuženog. Ustavni sud također smatra da je Okružni sud primjenom odredbe člana 123. ZPP dao jasno i razložno obrazloženje da apelant sudu nije ponudio dokaz da je u periodu kada je odbio da primi razliku na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine uopšte bila inflacija, te ukoliko je i bila koliko je iznosila a da je tuženi u odnosu na navedeni kupoprodajni ugovor i cijenu postupao po načelu savjesnosti i poštenja.

15. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takva obrazloženja ne mogu se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelant, osim što na naprijed navedeni način osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3718/17 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio