Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/19 (Srednjobosanski kanton, MUP SBK/KSB Travnik)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2048/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2048/19, rješavajući apelaciju Srednjobosanskog kantona, MUP-a SBK/KSB Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srednjobosanski kanton, MUP SBK/KSB Travnik protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 208344 18 Rev od 7. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srednjobosanski kanton, MUP SBK/KSB Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo SBK/KSB, podnio je 10. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 208344 18 Rev od 7. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant (kao drugotuženi) je obavezan da prvotužitelji (S.B.) na ime pravične novčane naknade za duševne bolove zbog gubitka bračnog druga isplati određeni novčani iznos, te drugotužiteljici i trećetužiteljici (mldb. B.B. i mldb. L.B.) na ime pravične novčane naknade za duševne bolove zbog gubitka roditelja isplati određene novčane iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupla, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica. Također, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica u odnosu na prvotuženu (FBiH, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova).

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je u postupku utvrđeno da se 9. oktobra 2008. godine u trgovinskom centru „Fis-Vitez” u Vitezu dogodila eksplozija u kojoj je smrtno stradao Z.B. radnik Službe osiguranja u navedenom objektu (suprug prvotužiteljice i otac drugo i trećetužiteljice), te da su okrivljeni A.I. i S.Đ. (zbog opisanog spornog događaja) osuđeni presudama Suda BiH od 4. marta 2010. i 11. maja 2010. godine zbog krivičnog djela protiv opće sigumosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. i 2. u vezi sa krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom l. KZ FBIH. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su članom 1. Zakona o unutrašnjim poslovima Srednjobosanskog kantona (bio na snazi u vrijeme štetnog događaja) uređeni unutarnji poslovi iz nadležnosti SBK, a u koje (između ostalih bliže navedenih u članu 12. istog zakona) spadaju i poslovi neposrednog učestvovanja u vršenju poslova i zadataka zaštite života i lične sigurnosti građana, zaštite objekata i drugih materijalnih dobara u slučaju veće opasnosti ili kad je red i mir narušen u većem obimu, kao i u slučaju terorističkog i drugog nasilnog djelovanja. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da postoji odgovornost drugotuženog za naknadu nastale štete tužiteljicama čiji je prednik poginuo prilikom štetnog događaja, zato što su organi unutrašnjih poslova, odnosno policajci koji su bili dužni da spriječe štetu pripadali drugotuženom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je predmetna šteta tužiteljicama nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela protiv opće sigurnosti ljudi s ciljem planiranog dovođenja u opasnost nevinih ljudi, te naglasio da se prednik tužiteljica izložio opasnosti da ukloni eksplozivnu napravu iz poslovnog prostora „Fis” u Vitezu da bi zaštitio živote građana koji su bili u poslovnom prostoru, a što je bila dužnost drugotuženog. Vrhovni sud je ukazao da je u članu 180. Zakona o obligacionim odnosima izričito i navedeno da društveno politička zajednica odgovara za štetu koju su njeni organi bili dužni spriječiti, a ne zato što su njeni organi krivi jer štetu nisu spriječili, zbog čega je pravilno prvostepeni sud cijenio da postoji odgovornost drugotuženog za nastalu štetu tužiteljicama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Srednjobosanskog kantona i Zakona o obligacionim odnosima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/19 (Srednjobosanski kanton, MUP… | Sudska praksa | Aktio