Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4149/17 (D. K.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku · čl. 189
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4149/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4149/17, rješavajući apelaciju Dušana Kuljanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Kuljanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 085107 16 Rev od 6. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Kuljanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupaju Enver Baždar i Zlatica Zahirović, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 085107 16 Rev od 6. jula 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Agencije za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 7. maja 2019. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. maja 2019. godine, Kantonalni sud 10. maja 2019. godine, a Općinski sud 16. maja 2019. godine.
4. Prvotužena je dostavila odgovor na apelaciju 13. maja 2019. godine, a drugotuženi 14. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 9. februara 2009. godine podnio Kantonalnom sudu tužbu protiv prvotužene.
7. Kantonalni sud je donio rješenje od 3. aprila 2009. godine kojim se proglasio nenadležnim da rješava po apelantovoj tužbi, te je predmet proslijedio Općinskom sudu na dalje postupanje.
8. Podneskom od 24. septembra 2009. godine apelant je kao tuženu stranu označio i drugotuženog, a podneskom od 4. oktobra 2011. godine, nakon održanog pripremnog ročišta, apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev, dok je podneskom od 21. maja 2012. godine konačno opredijelio visinu tužbenog zahtjeva.
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 085107 09 P od 27. augusta 2012. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja prvotužene i drugotuženog, koja su bliže navedena u izreci presude (kojima je utvrđeno da apelant nije dostavio dokaze da ispunjava uvjete iz konkursa, te da nisu ispunjeni uvjeti za njegovo postavljenje). Istom presudom odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženim naloži da izvrše njegovo postavljenje na radno mjesto viši stručni saradnik-kriminalistički vještak za monodaktiloskopsku zbirku u Federalnoj upravi policije, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete.
10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u predmetnom postupku izveo dokaze uvidom u brojnu dokumentaciju koju su dostavili apelant i prvotužena, da je izvršeno vještačenje vještaka finansijske struke, te da su saslušane parnične stranke. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da se apelant prijavio na javni konkurs za popunu radnih mjesta državnih službenika u Federalnoj upravi policije, na radno mjesto viši stručni saradnik-kriminalistički vještak za monodaktiloskopsku zbirku, te da je na zapisnik o otvaranju koverti sa pristiglim prijavama na konkurs evidentirano da apelant ispunjava uvjete konkursne procedure, uz napomenu da nema položen ispit općeg znanja. Općinski sud je, također, naveo da je apelant konačnim rješenjem Federalne uprave policije od 19. augusta 2008. godine postavljen na neodređeno vrijeme na radno mjesto na koje je i konkurirao, nakon čega je prvotužena uputila obavještenje Federalnoj upravi policije i apelantu da može stupiti na posao. Općinski sud je naveo da je Federalna uprava policije uputila akt prvotuženoj u kojem je obavještava da je naknadnim uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete utvrđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, a koji su navedeni u javnom konkursu za popunu radnih mjesta državnih službenika, jer ima zvanje diplomirani pravnik koje je stekao 1990. godine na Fakultetu za sigurnost i OSZ u Skoplju, a kao dokaz o položenom stručnom ispitu dostavio je uvjerenje Ministarstva unutrašnjih poslova izdato u Beogradu 1992. godine, pa proizlazi da nema dokaz ni o položenom ispitu općeg znanja. Nadalje, Općinski sud je ukazao da iz navedenog akta proizlazi da je direktor Federalne uprave policije naveo da prilikom izbornog procesa nisu u potpunosti ispoštovane odredbe Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine zbog čega nije doneseno rješenje kojim se utvrđuje datum stupanja na posao apelanta kao državnog službenika. Nadalje, Općinski sud je naveo da je prvotužena pozvala apelanta da dostavi dokaz da fakultet koji je završio odgovara fakultetu kriminalističkih nauka, te da ima položen stručni upravni ispit, te da je apelant dostavio diplomu Univerziteta „Kiril i Metodije" iz Skoplja iz koje proizlazi da je stekao zvanje diplomirani pravnik za sigurnost i OSZ, dok iz potvrde Univerziteta Sinergija Fakulteta za bezbjednost i zaštitu Banja Luka proizlazi da je Fakultet za sigurnost i OSZ u Skoplju ekvivalent Fakultetu za bezbjednost i zaštitu Banja Luka i da su oba kriminalističke struke. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant dostavio i uvjerenje o položenom stručnom ispitu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije iz 1992. godine iz kojeg proizlazi da je apelant položio stručni ispit za rad u organima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije, kao i rješenje Agencije za državnu upravu Republike Srpske iz 2008. godine iz kojeg proizlazi da se apelantu „diplomiranom pravniku iz Istočnog Sarajeva“ izjednačava stručni ispit položen pred ispitnom komisijom Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije sa stručnim ispitom za rad u upravi Republike Srpske. U vezi sa navedenim, Općinski sud je zaključio da je apelant dostavljenom dokumentacijom dokazao da ispunjava uvjete konkursa, te da prvotužena nije mogla izvesti zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za postavljenje apelanta na sporno radno mjesto. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da je osporene akte prvotužene i drugotuženog valjalo poništiti.
11. Nadalje, Općinski sud je zaključio da, budući da rukovodilac organa državne službe vrši postavljenje na radno mjesto u organu uprave, prvotužena i drugotuženi nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari za dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se naloži postavljenje na radno mjesto na koje je konkurirao, pa je u ovom dijelu apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Osim toga, u vezi sa naknadom štete, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 154. stav 1. i 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da sama činjenica da je rješenje iz 2009. godine posljedica donesenih nezakonitih akata tuženih ne dovodi do automatskog poništenja rješenja rukovodioca organa uprave, pa je apelant to rješenje morao osporavati pravnim lijekovima, odnosno uložiti žalbu i eventualno pokrenuti sudski postupak, odnosno svoj zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade usmjeriti prema organu uprave, odnosno poslodavcu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu neosnovan.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 085107 12 Gž od 2. juna 2015. godine odbijena je apelantova žalba koju je izjavio protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, dok je žalba tuženih usvojena i prvostepena presuda je preinačena u usvajajućem dijelu na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.
13. Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući stanje spisa, suprotno zaključku prvostepenog suda, utvrdio da apelant ne ispunjava uvjete iz konkursa za popunu radnog mjesta u Federalnoj upravi policije. Naime, Kantonalni sud je istakao da su kandidati na spornom konkursu morali, pored općih uvjeta, ispunjavati i posebne uvjete, i to: VSS, VII stepen, završen fakultet kriminalističkih nauka, filozofski fakultet i sl., najmanje dvije godine radnog staža u struci, a da je apelant dostavio diplomu Univerziteta „Kiril i Metodije“ u Skoplju Fakulteta za sigurnost i OSZ iz 1990. godine po kojoj je stekao zvanje diplomirani pravnik za bezbjednost i opštestevnu samozaštitu“. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je ispunjavao uvjete konkursa, jer nije dokazao da ima završen fakultet kriminalističkih nauka, odnosno nije dostavio potvrdu nadležnih institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine da je na osnovu diplome Univerziteta „Kiril i Metodije“ ispunio uvjet iz konkursa. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije dokazao ni da je ispunjavao uvjete iz konkursa koji se odnose na stručni ispit, jer nije dostavio dokaze da je položio stručni ispit pred nadležnim institucijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, a da potvrda o stručnom ispitu za rad iz Republike Srpske ne dokazuje da je apelant imao položen stručni ispit. Kantonalni sud je zaključio da tuženi nisu povrijedili odredbe Zakona o državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine kojima je reguliran izborni proces i postupak postavljenja državnog službenika (čl. 29, 30. i 65. stav 9). Osim toga, Kantonalni sud je istakao da, budući da je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u pogledu poništenja rješenja tuženih, proizlazi da je i preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na postavljenje apelanta na radno mjesto i naknadu štete neosnovan u kom smislu apelantove žalbene razloge nije potrebno posebno obrazlagati.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 085107 16 Rev od 6. jula 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da su u konkretnom slučaju sporna pitanja da li je apelant naknadno pribavljenom potvrdom Univerziteta Sinergija Fakulteta za bezbjednost i zaštitu iz 2008. godine, kojom je potvrđeno da Fakultet za sigurnost i OSZ iz Skoplja predstavlja ekvivalent jedan drugom i da su oba fakulteta kriminalističke struke, dokazao da ispunjava uvjete po predmetnom konkursu, te da li je stručni ispit koji je apelant položio pred ispitnom komisijom MUP-a Republike Srbije izjednačen sa stručnim upravnim ispitom. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, prema Uredbi o uvjetima, načinu i programu za polaganje ispita općeg znanja i stručnog ispita za kandidate za državnu službu u Federaciji Bosne i Hercegovine, ispit općeg znanja i stručni ispit polažu sva lica koja se kao kandidati prijave na javni konkurs za radna mjesta državnih službenika u organima državne službe, stručnim i drugim organima, a da su kandidati koji su položili stručni upravni ispit, javni ispit za državne službenike u institucijama Bosne i Hercegovine ili pravosudni ispit izuzeti od polaganja ispita općeg znanja. Vrhovni sud je istakao da se apelant prijavio na konkurs u organima uprave u Federaciji (Federalnoj upravi policije) zbog čega je, i po shvatanju ovog suda, navedene potvrde trebalo pribaviti od nadležnih tijela u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je istakao da program polaganja ispita općeg znanja za državne službenike, koji apelant nesporno nije polagao smatrajući da je oslobođen, jer je dostavio uvjerenje o položenom stručnom ispitu Republike Srbije iz 1992. godine, obuhvata osnove ustavnog sistema Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, pa ocjenjujući suštinske razlike u ustavnom uređenju Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, posebno Federacije Bosne i Hercegovine, spomenuto uvjerenje ni u kom slučaju se ne bi moglo prihvatiti relevantnim da bi se na osnovu njega apelant oslobodio polaganja ispita općeg znanja. Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu da apelant nije priložio odgovarajuće dokaze i na okolnosti da je završio fakultet kriminalističke struke, to se neprihvatljivim pokazuje pravni stav prvostepenog suda da su nezakonita rješenja prvotužene i drugotuženog, te da ih treba poništiti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravih propisa. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da on nije dokazao da je ispunjavao uvjete predmetnog konkursa. Naime, apelant ističe da je završio Fakultet sigurnosti i OSZ u Skoplju, koji je kriminalističke struke, te da je, stoga, ispunjavao sve uvjete konkursa, shodno odredbama Zakona o državnoj službi, tj. da ima VSS, završen fakultet kriminalističkih nauka i najmanje dvije godine radnog staža u struci. Apelant, također, smatra da mu pripada pravo na naknadu obične štete i izmakle dobiti, shodno odredbi člana 154. ZOO, budući da, uslijed nezakonitih odluka tuženih, nije primao plaću za koju smatra da mu pripada. Osim toga, apelant je tražio naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog ukupne dužine trajanja postupka. II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u pobijanoj presudi, te da nije bilo povrede prava na pravično suđenje na koje apelant ukazuje u apelaciji, zbog čega predlaže da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju.
18. Kantonalni sud je ukazao da je apelantov predmet primio na postupanje po žalbi 2. novembra 2012. godine, a da je, u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta, o žalbi odlučio 2. juna 2015. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je donio zakonitu odluku pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te da je jasno obrazložio razloge za odlučenje.
19. Općinski sud je ponovio činjenice u predmetu i istakao da dijeli mišljenje Vrhovnog i Kantonalnog suda da se uvjerenje iz 1992. godine, na koje se apelant pozivao, ne može prihvatiti relevantnim da bi se apelant na osnovu njega oslobodio od polaganja ispita općeg znanja. Pored toga, Općinski sud je naveo da, u slučaju da je apelant smatrao da je odluka sudova nepravilna ili da je u međuvremenu došlo do promjene okolnosti, apelant je imao mogućnost da sudu podnese zahtjev za ponavljanje postupka.
20. Prvotužena je navela da su apelantovi navodi neosnovani i netačni, te da prihvata stav redovnih sudova da apelant nije ispunjavao uvjete konkursa za popunu radnog mjesta u Federalnoj upravi policije, jer nije dostavio potvrdu nadležnih institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine da je položio opći ispit znanja.
21. Drugotuženi je istakao da apelant u predmetnoj apelaciji, osim što iznosi svoje neslaganje sa stavovima redovnih sudova, ne argumentira kojim radnjama sudova je povrijeđeno njegovo ustavno pravo, zbog čega drugotuženi predlaže da Ustavni sud odbaci predmetnu apelaciju kao nedopuštenu. Osim toga, drugotuženi ukazuje da, kao učesnik u postupku, ni na koji način nije imao utjecaja na dužinu trajanja predmetnog postupka, jer postupkom upravljanju sudovi koji, u smislu člana 10. ZPP, dužni su onemogućiti svaku zloupotrebu prava stranaka.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 - OUS, 45/10, 4/12, 99/15 i 9/17 - OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
(1)Agencija utvrđuje karakter i sadržaj javnog konkursa.
(2) Javni konkurs sadrži:
a) ispit opšteg znanja;
b) stručni ispit.
(3) Vlada Federacije, na prijedlog Agencije, podzakonskim aktom utvrđuje uslove, način i program polaganja ispita iz stava 2. ovog člana.
(4) Kandidati koji su položili stručni upravni ispit ili pravosudni ispit izuzeti su od polaganja ispita opšteg znanja iz stava 2., tačka a) ovog člana.
Član 30. stav 1.
Komisija za izbor provjerava i bira kandidate na osnovu profesionalnih sposobnosti procijenjenih putem javnog konkursa koje su identične za sve kandidate koji se prijavljuju za isto radno mjesto. Izbor kandidata komisija vrši u roku od 30 dana nakon isteka krajnjeg roka za prijave na javni konkurs.
Član 65. stav 9.
(9)Odluke Odbora za žalbe moraju biti donesene na zakonskim osnovima i pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Odluke Odbora za žalbe su:
a) konačne i podliježu svakom preispitivanju od nadležnog suda. Postupak pred sudom može se pokrenuti u roku od 30 dana od dana prijema konačne odluke.
b) dostaviće se podnosiocu u roku od osam dana od dana donošenja.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 189. stav 1.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 085107 16 Rev od 6. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je, prema stanju spisa, primio 14. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
a) U odnosu na osporenu odluku
32. U odnosu na apelantove navode da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku zaključeno da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio odgovarajuće dokaze da je završio fakultet kriminalističke struke, niti je dokazao da je ispunjavao uvjete iz predmetnog konkursa koji se odnose na stručni ispit, zbog čega je neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja prvotužene i drugotuženog. Ustavni sud, također, zapaža da je zaključeno da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio postavljanje na radno mjesto za koje je konkurirao, kao i tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu štete u vidu izgubljene zarade. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u vezi sa navedenim zaključcima dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o državnoj službi i ZOO u bilo kojem smislu proizvoljna. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporenu odluku neosnovana.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
34. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 9. februara 2009. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 085107 16 Rev od 6. jula 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao osam godina i pet mjeseci.
37. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o postupku po apelantovoj tužbi koja je podnesena protiv dva tužena, te da je apelant predmetnim tužbenim zahtjevom tražio poništenje rješenja prvotužene i drugotuženog kojima je utvrđeno da apelant nije dostavio dokaze da ispunjava uvjete iz konkursa, da se izvrši njegovo postavljenje na radno mjesto za koje je konkurirao, kao i da mu se nadoknadi šteta u vidu izgubljene zarade. S obzirom na navedeno, kao i dokaze koje je trebalo izvesti (uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, saslušanje parničnih stranaka, te vještačenje vještaka finansijske struke) radilo se o relativno složenom predmetu.
38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnu tužbu, najprije, podnio nenadležnom (Kantonalnom) sudu, i to samo protiv prvotužene, da bi kasnije kao tuženu stranu označio i drugotuženog. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon održanog pripremnog ročišta konačno opredijelio tužbeni zahtjev (podneskom od 4. oktobra 2011. godine) da bi kasnije konačno opredijelio i visinu tužbenog zahtjeva (podneskom od 21. maja 2012. godine). Ustavni sud zaključuje da je navedeno u znatnoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja postupka.
39. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u periodu od osam godina i pet mjeseci donesene četiri odluke, od čega tri meritorne odluke i jedno procesno rješenje. Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao ukupno tri godine i četiri mjeseca (računajući od dana kada mu je, kao nadležnom sudu, predmet dostavljen na postupanje do donošenja prvostepene presude). Osim toga, Ustavni sud uočava da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao ukupno dvije godine i deset mjeseci, dok je pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i 11 mjeseci.
40. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da su u periodu od osam godina i pet mjeseci redovni sudovi donijeli četiri odluke, od čega tri meritorne odluke i jedno procesno rješenje, da se radi o relativno složenom predmetu, te da je apelant u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta ne može se smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnoj službi i ZOO, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer iako je predmetni postupak trajao osam godina i pet mjeseci, redovni sudovi su donijeli četiri odluke, od čega tri meritorne odluke i jedno procesno rješenje, a uzimajući u obzir da se radi o relativno složenom predmetu, kao i da je apelant u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević