Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3701/17 (I. H.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uporedive situacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Dokazni postupak
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3701/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3701/17 rješavajući apelaciju Irfana Hantalaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irfana Hantalaševića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 092234 17 Rev od 5. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irfan Hantalašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 31. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 092234 17 Rev od 5. jula 2017. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 092234 15 V od 26. aprila 2016. godine određena je apelantu, kao ranijem vlasniku, naknada za nekretnine eksproprisane rješenjem Vlade Brčko distrikta BiH, Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove od 19. juna 2015. godine (sve bliže opisano u izreci tog rješenja), u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju navedenog rješenja, Osnovni sud je naveo da su apelantu izuzete predmetne nekretnine (potpuna eksproprijacija) u korist predlagača Brčko distrikata Bosne i Hercegovine, kao korisnika eksproprijacije, te da pred nadležnim organom nije postignut sporazum o novčanoj naknadi za izuzete nekretnine.

4. Osnovni sud je istakao da je Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina (u daljnjem tekstu: Komisija), u skladu sa Pravilnikom o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina, procijenila predmetne nekretnine. Naime, Komisija je uvidom u Prostorni plan Brčko distrikta BiH 2007.-2017. godine, utvrdila da se zemljište koje se ekspropriše nalazi u okviru kompleksa zone rada i industrije, te je uviđajem na licu mjesta (a koristeći parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za pristup zemljišta, vrijednost za upotrebu zemljišta, faktor atraktivnosti 1,20, što je uvećanje tržišne vrijednosti ove nekretnine za 20% u odnosu na ostale eksproprisane nekretnine obzirom da se radi o zaobilaznici za koju Vlada Brčko distrikta utvrdila uvećanje stepena atraktivnosti za 20%), utvrdila tržišnu cijenu za eksproprisane nekretnine u iznosu od 13,60 KM/m2, što ukupno za eksproprisane nekretnine iznosi 35.306,90 KM. Osnovni sud je naveo da je prihvatio navedenu procjenu kao potpunu, objektivnu odnosno da je u skladu sa zakonom sačinjen podatak o tržišnoj vrijednosti izuzetih nekretnina.

5. Osnovni sud je obrazložio da nije mogao da prihvati apelantov prijedlog da se izvede vještačenje po vještaku geodetske struke na okolnost kretanja vlasništva na predmetnom zemljištu, a u svrhu utvrđivanja afekcione vrijednosti, jer afekciona vrijednost predstavlja posebnu subjektivnu vrijednost stvari i ista nije procjenjiva objektivnim mjerilima, a i materijalni propisi koji regulišu ovu materiju ne propisuju da se tržišna vrijednost eksproprisane nekretnine uvećava za korektivne faktore, niti determiniše te faktore.

6. Zatim, Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti utvrđenu tržišnu cijenu (29,43 KM/m2) od strane vještaka građevinske struke Z. B., jer je vještak koristio podatke iz 2007. godine, 2010. godine i 2012. godine, a ne tržišne cijene u momentu procjene nekretnina, te je koristio podatke iz drugih katastarskih opština, a ne k.o. Brod (gdje se eksproprisane nekretnine nalaze). Obzirom na navedeno, sud je naložio navedenom vještaku da izvrši dopunu nalaza i mišljenja, ali ni utvrđenu tržišnu cijenu (29,595 KM/m2) u dopuni nije mogao prihvatiti. Naime, navedeni vještak je vršio procjenu prema budućoj namjeni zemljišta, a ne stanju u kakvom se zemljište nalazi u momentu eksproprijacije. Takođe, Osnovni sud je naglasio da je imao u vidu i izjavu vještaka i tezu koju zastupa i na kojoj zasniva nalaz i mišljenje, da na cijeloj trasi zaobilaznice treba da bude ista cijena zemljišta, što znači da vještak u procjeni ne individualizira zemljište po njegovim specifičnostima (građansko, poljoprivredno, šumsko, klasa, kultura i dr.) već utvrđuje istu tržišnu cijenu za svo zemljište bez obzira na to gdje se zemljište nalazi i kakav mu je kvalitet. Navedenom nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je i apelant, iz razloga što se vještak ne bavi tržišnom vrijednosti koja je najveća vrijednost nego prosječnom vrijednosti, te je tražio od suda da odredi tržišnu vrijednost u iznosu od 60 KM/m2.

7. Osnovni sud je ukazao da je članom 21. stav (2) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) propisano da vlasnik nekretnine, u slučaju oduzimanja ili ograničenja vlasništva ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari, pa i oduzete nekretnine, u momentu plaćanja novčane naknade. Zatim, da je članom 33. stav. 1. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji) propisano, da se naknada za eksproprisane nekretnine određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

8. Osnovni sud je istakao da je tržišna vrijednost, vrijednost izražena u cijeni koja se za nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Nadalje, da je pitanje visine tržišne vrijednosti nekretnine faktičko pitanje, koje zavisi od niza konkretnih okolnosti, što je u procjeni Komisije razriješeno i gdje su sagledani relevantni faktori koji utiču na visinu cijene. Zbog svega navedenog Osnovni sud je na osnovu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, a u vezi sa čl. 33. i 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji i utvrdio da iznos od 35. 306,90 KM predstavlja tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina u momentu donošenja konkretnog rješenja.

9. Apelacioni sud je 7. novembra 2016. godine donio Rješenje broj 96 0 V 092234 16 Gž, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje Osnovnog suda.

10. U obrazloženju navedene odluke, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud odredio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke Z. B. (koji dokaz je predložio apelant), te je nalaz navedenog vještaka cijenio kako to nalažu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), navodeći i tržišnu cijenu koju je vještak utvrdio, kao i razloge zašto utvrđenu tržišnu cijenu u nalazu, kao i u dopuni nalaza, nije prihvatio, pa da tvrdnje apelanta o povredi postupka učinjene od strane prvostepenog suda ne stoje.

11. Zatim, da apelant navodima u žalbi nije doveo u pitanje odlučnu činjenicu utvrđenu u postupku, odnosno da je tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina iznos koji je utvrdila Komisija, imajući u vidu da apelantov zahtjev da tržišna cijena predmetnih nekretnina iznosi 60,00 KM/m2 je zahtjev koji apelant ni ne temelji na nalazu vještaka građevinske struke (koji dokaz je predložio apelant) nego na činjenici „da je u predmetu M. P. i R. N. vrijednost po m2 zemljišta za izgradnju puta u Brčkom određen na 60,00 KM/m2, pa predlaže da se i u ovom predmetu radi jednakosti i nediskriminacije uzme ova vrijednost kao tržišna vrijednost“. Takođe da nisu osnovane apelantove žalbene tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, odredbe člana 33. Zakona o eksproprijaciji i člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu propisuju da u slučaju eksproprijacije vlasnik, koji se lišava svoje imovine, ima pravo na naknadu „ali ne manju od tržišne vrijednosti“, a prvostepeni sud je dokazni postupak usmjerio na utvrđivanje tržišne vrijednosti (kao odlučne činjenice u konkretnom postupku) eksproprisanog zemljišta i na osnovu provedenih dokaza, koje je pravilno cijenio, utvrdio tržišnu vrijednost eksproprisanih nekretnina, odnosno utvrdio je koji iznos pripada apelantu. Zatim, da apelantovo ukazivanje na odluke donesene u drugim postupcima utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine, koji su provedeni pred sudovima Brčko distrikta, kao i pred sudovima u entitetima, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost odluke koju je prvostepeni sud donio u konkretnom postupku na osnovu procjene Komisije, koja je predmetne nekretnine procijenila utvrđujući da se nekretnine nalaze u okviru kompleksa zone rada i industrije i uzimajući u obzir i ocjenu relevantne parametre.

12. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 092234 17 Rev od 5. jula 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja.

13. U obrazloženju navedenog rješenja, Apelacioni sud je naglasio da je žalbeno vijeće tog suda pravilno postupilo kada je prihvatilo razloge prvostepene presude kao potpune i pravilne, kojim je odgovoreno na sve navode apelanta, koje navode iz prvostepenog postupka je apelant ponovio u žalbi, a potom i reviziji, pa revizioni sud ocjenjuje nepotrebnim odgovarati po treći put na iste apelantove navode. Naime, drugostepenim rješenjem odgovoreno je na sve apelantove žalbene navode i dati su pravilni i na zakonu zasnovani razlozi koji se kao takvi revizijom ne dovode u pitanje.

14. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant zapravo ponavlja navode koje isticao u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući da su u postupku proizvoljno cijenjeni dokazi, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno pravo. Apelant u suštini tvrdi da mu u konkretnom slučaju nije dosuđena naknada u visini tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina i da su u vezi sa tim redovni sudovi uzeli u obzir kao dokaz procjenu Komisije, a da su proizvoljno cijenili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z.B., odnosno da ga nisu cijenili u skladu sa članom 8. ZPP. Nadalje, ukazuje da je navedeni vještak zaključivao da je prosječna vrijednost predmetnih nekretnina tržišna vrijednost, a da je poznato da se tržišna vrijednost povećava za „afekcionu vrijednost“ tih nekretnina. Takođe, apelant smatra da redovni sudovi proizvoljno tumače odredbe materijalnog prava kada za zemljište koje je „građevinsko smatraju da je to poljoprivredno zemljište“. Apelant je ukazivao i na odluke donesene u drugim postupcima utvrđivanja naknade za eksproprisane nekretnine, koje su donijeli sudovi Brčko distrikta, kao i sudovi u entitetima i u regionu.

15. Vezano za povredu zabrane diskriminacije, apelant tvrdi da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda „čime je prouzrokovana diskriminacija“. Takođe je istakao, da postoji diskriminacija na nacionalnoj osnovi u postupku eksproprijacije, što obrazlaže na način da su redovni sudovi u Brčko distriktu za eksproprisane nekretnine L. Đ. odredili naknadu za zemljište u iznosu od 27,31 KM/m2, a da su za eksproprisane nekretnine E. O. i dr., koje su udaljene „nekoliko stotinjak metara“ od nekretnina L. Đ., odredili skoro duplo manju naknadu u iznosu od 15 KM/m2.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju utvrdili činjenično stanje i kako su primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud zapaža da je predmet osporenog parničnog postupka određivanje naknade za eksproprisane nekretnine apelanta, te da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi povrijedili njegova prava, na koja se pozvao u apelaciji, kada su utvrdili vrijednost njegovih eksproprisanih nekretnina na osnovu nalaza Komisije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zašto su u konkretnom slučaju prihvatili procjenu vrijednosti eksproprisanih nekretnina koju je izvršila Komisija, koja je predmetne nekretnine procijenila utvrđujući da se nekretnine nalaze u okviru kompleksa zone rada i industrije i uzimajući u obzir površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za pristup zemljišta, vrijednost za upotrebu zemljišta i dr.. Zatim, da su jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z. B., odnosno utvrđenu tržišnu cijenu od strane tog vještaka u nalazu, kao i u dopuni nalaza. Ustavni sud takođe primjećuje da apelant svoj zahtjev za naknadu u iznosu od 60,00 KM/m2 ne zasniva na nalazu vještaka građevinske struke, iako je predložio izvođenje tog dokaza, nego zasniva na činjenici da je u određenom predmetu utvrđena veća vrijednost zemljišta za izgradnju puta u Brčkom, iako se to zemljište nalazi u drugoj katastarskoj opštini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da su proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je identična pravna pitanja u kontekstu karaktera zemljišta koje se ekspropriše i dosljedno tome određivanje naknade za eksproprisano zemljište već razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 5331/14 od 15. juna 2017. godine, AP 5345/14, AP 5372/14, AP 5520/14 sve od 19. aprila 2017. godine, Odluka broj AP 5522/14 od 10. maja 2017. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 5371/14 od 7. marta 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, na koje su apelanti u tim predmetima ukazali.

20. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Ustavni sud takođe zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. U odnosu na ove navode apelanta, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

22. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da postoji diskriminacija na nacionalnoj osnovi u postupku eksproprijacije, što obrazlaže na način da su redovni sudovi u Brčko distriktu za eksproprisane nekretnine E. O. i dr., koje su udaljene „nekoliko stotinjak metara“ od nekretnina L. Đ., odredili skoro duplo manju naknadu u odnosu na visinu naknade koja je određena L. Đ. (te dostavlja odluke redovnih sudova, kojim je utvrđena naknada navedenim licima za njihove eksproprisane nekretnine). Ustavni sud naglašava da navedena lica niti su učesnici vanparničnog postupka koji se osporava predmetnom apelacijom, niti se radi o istoj situaciji. Naime, prema dostavljenim odlukama, eksproprisane nekretnine L. Đ. i E. O. (i dr.) se nalaze u različitim katastarskim opštinama, a i određene nekretnine L. Đ. su prostorno-planskom dokumentacijom definisane kao građevinsko zemljište, a određene kao poljoprivredno zemljište, dok su sve nekretnine E. O. i dr. definisane kao poljoprivredno zemljište. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je on diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3701/17 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio