Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3308/17 (M. Š.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
- Stjecanje bez osnova
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3308/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3308/17, rješavajući apelaciju Milutina Šuška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milutin Šušak protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038851 17 Rev od 27. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milutin Šušak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mileta Bošković advokat iz Banjaluke, podnio je 2. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038851 17 Rev od 27. aprila 2017. godine
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038851 08 P od 26. novembra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (D. Š.) kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime neosnovanog obogaćenja, a radi naknade vrijednosti suvlasničkog dijela zemljišta, pobliže označenog u izreci presude, vrijednosti ulaganja u stan koji se nalazi u prizemlju stambenog objekta izgrađenog na predmetnom zemljištu, te vrijednosti ½ ulaganja koja je tužitelj izvršio u vanjsko uređenje predmetnog zemljišta, a na kojim nepokretnostima je apelant stekao pravo susvojine sa ½, odnosno svojine na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-8852/99 od 17. aprila 2000. godine i Odluke Ustavnog suda broj U-32/03 od 15. juna 2004. godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je predmetna nekretnina izgrađena 1975. godine i da se sastojala od podrumskih prostorija, prizemlja i sprata. Zatim, da je na osnovu dobijene građevinske dozvole, izvršena dogradnja i nadogradnja predmetnog stambenog objekta (iznad cijele površine objekta izgrađena mansardna etaža i dograđeni ulaz, stepenište i terasa), pri čemu je došlo do povećanja gabarita objekta, te da su izvršeni građevinski radovi u dvorištu (postavljena vanjska ograda od kovanog gvožđa sa kapijom i dvorište popločano betonskom galanterijom) i renoviranje stambenog objekta (zamijenjena je vanjska stolarija, sprovedeno centralno grijanje, urađena je demit fasada, postavljeni su bakarni oluci sa zaštitom, te je na krov postavljen novi crijep). Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke T.Š. utvrđeno da je izvršena navedena nadogradnja i dogradnja, te da je dopunom nalaza i mišljenja navedenog vještaka utvrđeno da je renoviranje predmetnog stambenog objekta izvršeno do 2005. godine, kao i visina novčanih sredstava koja su pri tome uložena, inter alia i za renoviranje stana na prizemlju, te za vanjsko uređenje predmetne nekretnine. Takođe, da je utvrđeno da stan u prizemlju koristi apelant, stan na spratu tužitelj (apelantov brat) a stan na mansardi tužiteljev sin (Ž.Š.). Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj U-32/03 od 15. juna 2004. godine ukinuto rješenje Vrhovnog suda od 17. maja 2001. godine i rješenje Okružnog suda u Banjaluci od 12. oktobra 2000. godine i ostavljena na snazi presuda Osnovnog suda od 17. aprila 2000. godine (kojom je utvrđeno da je apelant suvlasnik sa ½ dijela predmetnog stambenog objekta, što u naravi predstavlja dvosoban stan u prizemlju tog objekta, kao i da je korisnik predmetnog zemljišta, te je određena privremena mjera kojom je tužitelju zabranjeno da preduzima bilo kakve radnje na prizemlju predmetnog objekta i na ogradi dvorišta ili da promijeni postojeće stanje na nekretninama). Osnovni sud je naveo da iz iskaza tužitelja, te svjedoka M.Š. (tužiteljeva supruga) i Ž.Š. (tužiteljev sin) proizlazi da je tužitelj sa apelantom imao više sporova i da je 1999. godine, na osnovu pravosnažne sudske presude, apelant iselio iz predmetnog stambenog objekta, te da se ponovo uselio u februaru 2005. godine (prema tužiteljevom iskazu). Takođe je naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je sanacija i nadogradnja predmetnog stambenog objekta završena prije nego što se apelant ponovno uselio u predmetnu nekretninu i da apelant nije učestvovao u troškovima iste, kojim iskazima je sud poklonio vjeru smatrajući ih podudarnim sa izvedenim materijalnim dokazima.
4. U vezi s navedenim, Osnovni sud je ukazao da tužitelj nije mogao, bez apelantove saglasnosti, vršiti rekonstrukciju, dogradnju i nadogradnju predmetnog objekta, s obzirom da je na snazi bila privremena mjera koja ga je u tome onemogućavala. Zatim je ukazao da suvlasnik nije ovlašten da samostalno raspolaže i upotrebljava cijelu stvar, već da o načinu upravljanja i korišćenja stvari suvlasnici odlučuju sporazumno, te da u slučaju nepostojanja sporazuma, shodno odredbama čl. 141. i 148. Zakona o vanparničnom postupku, o načinu upravljanja i korištenja stvari odlučuje sud u vanparničnom postupku. Takođe je ukazao da je odredbom člana 32. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja na stvari potrebna saglasnost svih suvlasnika, pa s obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o dogradnji, nadogradnji i rekonstrukciji, zaključio da takvi zahvati u predmetnu nekretninu ne potpadaju u poslove redovnog upravljanja na stvari. Osnovni sud je naveo da je tužitelj dokazao da su građevinski zahvati na predmetnom objektu završeni do 2005. godine, međutim, istakao je da tužitelj nije dokazao kada su tačno te radnje preduzete, a što je bio dužan shodno odredbama čl. 7. i
123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na činjenicu da je izvršeno renoviranje dijela kuće na kojoj je apelantovo pravo suvlasništva utvrđeno sudskom presudom. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu. U odnosu na tužiteljev zahtjev kojim je tražio naknadu za vrijednost suvlasničkog dijela predmetnog zemljišta, Osnovni sud je istakao da je pravosnažnom presudom utvrđeno da apelant ima pravo suvlasništvna na predmetnom zemljištu, te je slijedom navedenog zaključio da apelant nije dužan da za to plaća bilo kakvu naknadu. Pri tome je ukazao da je odredbom člana 63. Zakona o stvarnim pravima propisano da u slučaju građenja na tuđem zemljištu opterećenom pravom građenja, nosiocu tog prava pripadaju prava i obaveze vlasnika zemljišta, te zaključio da je apelant suvlasnik i dijela zemlje na kojoj se nalazi predmetni stambeni objekat.
5. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 038851 16 Gž od 6. septembra 2016. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio Zakon o stvarnim pravima, te da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Ukazao je da je odredbama člana 38. ZOSPO propisano da savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari (stav 3.), da može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana (stav 4.), te da je nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan naknaditi savjesnom posjedniku u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari (stav 5.). U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je, s obzirom da je utvđeno da je apelant predmetni stambeni objekat napustio 1999. godine, u pogledu ulaganja u predmetni stambeni objekat tužitelj nakon toga bio savjestan. Tužiteljeva nesavjesnost, naglasio je Okružni sud, mogla je nastupiti jedino nakon podnošenja apelantove tužbe za utvrđenje njegovog prava suvlasništva na predmetnim nekretninama. Međutim, istakao je da apelant nije dokazivao tužiteljevu nesavjesnost, koja se pretpostavlja, te slijedom navedenog izveo zaključak da je nakon donošenja odluke Okružnog suda od 12. oktobra 2000. godine do donošenja odluke Ustavnog suda od 15. juna 2004. godine, tužitelj bio savjestan posjednik predmetne nekretnine, s obzirom da se u tom periodu osnovano smatrao njenim isključivim vlasnikom. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je u vrijeme kada su preduzeti sporni građevinski radovi na snazi bila privremena mjera kojom je tužitelju zabranjeno da preduzima građevinske zahvate na predmetnoj nekretnini, s obzirom da je odluka o privremenoj mjeri ukinuta donošenjem odluke Okružnog suda od 12. oktobra 2000. godine.
6. Nadalje, Okružni sud je naveo da izvršena ulaganja predstavljaju korisne troškove, međutim istakao je da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva kojim traži nužne i korisne troškove koje je ulagao u apelantov stan, pritom naglašavajući da se visina naknade takvih troškova utvrđuje prema visini faktičkog povećanja vrijednosti stvari. S tim u vezi je istakao da je dopunom vještačenja utvrđena vrijednost ulaganja u apelantov stan, međutim nije utvrđeno da je vrijednost ulaganja u prizemlje uticalo na povećanje vrijednosti predmetnog objekta u omjeru izvršenog ulaganja. Pri tome je istakao da je zaključak vještaka građevinske struke da su ulaganja u predmetnu nekretninu u jednakom iznosu uticala na povjećanje njene vrijednosti, paušalan, s obzirom da se vještak nije mogao izjasniti o početnim parametrima za utvrđenje vrijednosti ukupnih ulaganja u predmetni objekat. Okružni sud je pri tome ukazao da se shodno odredbi člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obim naknade za korisne troškove utvrđuje prema uvećanju vrijednosti stvari u trenutku vraćanja stvari u apelantov posjed, na koju okolnost tužitelj nije izvodio dokaze. Okružni sud je naveo da tužitelj nije dokazao kada je izvršio ulaganja u apelantov stan i uređenje dvorišta, te istakao da vještačenje i iskaz tužiteljevog sina i supruge, bez drugih relevantnih dokaza u pogledu vremena i stvarnih ulaganja, nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tužitelj dokazao da je izvršio predmetna ulaganja do 2005. godine, ali ne i kada je to tačno učinio. Konačno, Okružni sud je naveo da je odlukom Osnovnog suda apelant stekao pravo suvlasništva na predmetnom stambenom objekta, te da je predmetno zemljište upisano u zemljišnoj knjizi kao državno vlasništvo, pa je apelant sticanjem prava suvlasništva na predmetnom objektu stekao i pravo korištenja predmetnog zemljišta. Pri tome je naglasio da je apelant na predmetnom zemljištu stekao i pravo svojine, temeljem odredbe člana 42, odnosno odredbe člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu. Slijedom navedenog Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio da tužitelju ne pripada naknada za predmetno zemljište.
7. Vrhovni sud, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 71 0 P 038851 17 Rev od 27. aprila 2017. godine kojom je djelimično usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude na način da je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade vrijednosti ulaganja u stan koji se nalazi u prizemlju predmetnog stambenog objekta isplati iznos od 15.041,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu na ime naknade vrijednosti ulaganja u vanjsko uređenje predmetnog zemljišta isplati iznos od 4.277,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOSPO (član 38. st. 4. i 5.), te da je tužitelj, koji je u vrijeme izvođenja predmetnih radova bio isključivi vlasnik predmetne nepokretnosti, postupao savjesno. Također je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ulaganja izvršena u prizemlje predmetnog objekta i uređenje zemljišta predstavljaju korisne troškove. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljiva tvrdnja drugostepenog suda da tužitelj nije dokazao visinu apelantove koristi za izvršenja ulaganja, u situciji kada je na te okolnosti proveo vještačenje, a apelant nije osporio vještakov nalaz, niti je ponudio dokaze kojima se on pobija. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, tužitelj izvršio renoviranje u prizemlju (zamijenio drvene prozore za PVC prozorima, podove obložio keramikom i parketom, renovirao kompletno kupatilo sa sanitarijom i proveo instalaciju za centralno grijanje, te obložio fasadu), te izveo radove na vanjskom uređenju (ograda, kapija). Takođe je ukazao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, visina ulaganja na radovima u prizemlju objekta iznosila 15.041,95 KM, a radova na vanjskom uređenju 4.277,50 KM, te u vezi s tim naveo da je apelant od tih ulaganja imao samo korist, jer je došlo do povećanja vrijednosti njegovog suvlasničkog dijela kako na objektu, tako i na zemljištu. Pri tome je istakao da je apelantu stan u prizemlju predmetnog objekta predat u posjed nakon donošenja odluke Ustavnog suda, a vještak je nalaz nalaz sačinio neposredno nakon toga, te slijedom navedenog zaključio da je nalaz sačinjen prema cijenama koje su bile važeće u vrijeme predaje stvari vlasniku, u skladu sa odredbom člana 215. ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu od ½ vrijednosti zemljišta, za šta je dao razloge, koje kao pravilne prihvata i taj sud.
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da je tužitelj dokazao da je izveo predmetne građevinske radove i da je sam snosio njihove troškove, te da sud nije naveo na osnovu kojih dokaza je izveo takav zaključak, što je u suprotnosti sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Naime, apelant navodi da u predmetnom postupku na tu okolnost nije izveden niti jedan materijalni dokaz (npr. račun, otpremnica itd.) niti je saslušan svjedok (npr. vodoinstalater, električar, moler, zidar idt.), te ističe da nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke ne predstavlja dokaz činjenice da je tužitelj izvodio neke građevinske radove, niti kada ih je izvodio. Takođe navodi da dokaz za navedenu činjenicu ne predstavlja ni građevinska dozvola na koju se u nalazu i mišljenju poziva postupajući vještak, jer u toku postupka nije izvedena kao dokaz, te ističe da se građevinska dozvola odnosi na nadogradnju i da se njome ne dokazuje da su vršeni radovi u prizemlju predmetnog objekta. Nadalje, apelant navodi da iz zapisnika Osnovnog suda od 17. januara 2005. godine o predaji u posjed stana u prizemlju predmetnog stambenog objekta proizilazi da se u svim prostorijama osim kupatila nalazi itison, što ukazuje na proizvoljnost zaključka Vrhovnog suda o tome da je tužitelj podove tog stana obložio keramikom i parketom. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, ali te navode nije obrazlagao.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelant, u suštini, smatra da tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao kada je i koje je građevinske radove izveo na predmetnom objektu, te da je stoga proizvoljan zaključak Vrhovnog suda koji je izveo u tom pogledu, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda preinačene nižestepene odluke, na način da je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade vrijednosti ulaganja u stan koji se nalazi u prizemlju predmetnog stambenog objekta i ulaganja u vanjsko uređenje predmetnog zemljišta isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka da je tužitelj, provodeći dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke (koji nalaz apelant nije osporio, niti je ponudio dokaze kojima se nalaz pobija), dokazao da je izvršio određeno ulaganje, tj. određene građevinske radove, u prizemlju predmetnog stambenog objekta i na predmetnom zemljištu, kao i visinu tih ulaganja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe člana 38. st. 4. i 5. i člana 215. ZOO, u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da navedena ulaganja predstavljaju korisne troškove i da je njima povećana vrijednost apelantovog suvlasničkog dijela kako na objektu, tako i na zemljištu, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda da iz zapisnika Osnovnog suda od 17. januara 2005. godine o predaji u posjed stana u prizemlju predmetnog stambenog objekta proizlazi da se u svim prostorijama osim kupatila nalazi itison, za šta smatra da potvrđuje proizvoljnost zaključka Vrhovnog suda o tome da je tužitelj podove tog stana obložio keramikom i parketom, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u toku postupka pred redovnim sudovima, te na taj pruži mogućnost redovnim sudovima da se o tome izjasne (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). U odnosu na apelantove navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je istakao da mu je to pravo povrijeđeno, nije obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu prima facie neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević