Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-984/19 (M.V. i N.V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-984/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-984/19, rješavajući apelaciju M. V. i N. V., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli M. V.
i N. V. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 025087 17 Rev od 4. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 025087 16 Gž od 18.
travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 025087 14 P od 26. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. V. i N. V. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gruda, koje zastupa Z.O.U. Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnijeli su 4. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 025087 17 Rev od 4. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 025087 16 Gž od 18. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 025087 14 P od 26. studenog 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, naloženo je tuženom (Biro zelene karte u Bosni i Hercegovini) da apelantu M.V., na ime pravične naknade za duševne bolove zbog smrti djeteta, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je naloženo tuženom da apelantu M.V., na ime uobičajenih troškova sahrane sina, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Također, naloženo je tuženom da apelantici N.V., na ime pravične naknade za duševne bolove zbog smrti djeteta, isplati određeni novčani sa zakonskom zateznom kamatom, te je naloženo tuženom da apelantici N.V, na ime pravične naknade materijalne štete - troškova kupovine žalbene odjeće, isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom. U ostalom dijelu, mimo dosuđenih iznosa, odbijen je tužbeni zahtjev.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su u prometnoj nezgodi sudjelovali putničko motorno vozilo koje je osigurano od autoodgovornosti kod inozemnog osiguravatelja i motocikl registarskih oznaka MA 140-AM, kojim je upravljao sin apelanata. Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade apelantima zbog smrti djeteta prvostupanjski sud, primjenio praksu i orijentacijska mjerila Vrhovnog suda, te slijedom toga dosudio apelantima na ime pravičnu naknade određeni novčani iznos. Naime, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi da se odstupi od primjene mjerodavnog prava u BiH (član 178. stav 2., čl. 193. i 201. u vezi sa članom 205. Zakona o obligacionim odnosima), jer se prometna nezgoda dogodila u Bosni i Hercegovini, a prebivalište apelanata je u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi zauzeli stajalište da je u konkretnom slučaju mjerodavno pravo Bosne i Hercegovine, jer prema odredbi članka 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama iz 1971. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija) propisano da je mjerodavno pravo-unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, dok su članom 4. ove Konvencije propisane iznimke za slučaj da je u nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo koje je registrirano u nekoj državi, koje se odnose samo na osobe koje su izričito navedene u toj odredbi, dakle, vozače, vlasnike i žrtvu koja je bila putnik ili žrtvu koja se nalazila na mjestu nezgode izvan vozila. S obzirom da apelanti nisu niti jedna od navedenih osoba, Vrhovni sud je ukazao da su nižestupanjski sudovi pravilno primjenili odredbe članka 3. Konvencije, prema kojem je mjerodavno pravo države na području koje se dogodila prometna nezgoda, a to je u konkretnom slučaju mjerodavno pravo Bosne i Hercegovine, a ne Republike Hrvatske. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da je takvo pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj REV 2430/12-4 od 12. juna 2017. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelanti ističe su se prilikom određivanja visine pravične naknade za duševne bolove, trebali primijeniti orjentacijski kriteriji Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanja na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević