Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/19 (M. K.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1954/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1954/19, rješavajući apelaciju Mirjane Kožul, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirjana Kožul protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 041522 18 Gž od 19. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Kožul (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kočerina, koju zastupa Ivan Brekalo odvjetnik iz Širokog Brijega, podnijela je 3. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 041522 18 Gž od 19. veljače 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženik (EUROHERC d.d. Mostar) da joj isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime pretrpljenih duševnih bolova, sa zateznom kamatom, kao i određeni novčani iznos na ime materijalne štete-troškova liječenja, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama sporan nastanak predmetne prometne nezgode čime je sporno i pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, prvostupanjski sud je naveo da je službena zabilješke od 12. svibnja 2011.godine sačinjena po kazivanju-izjavi apelantice koja je pristupila u prostorije PU Široki Brijeg u 20.00 sati, te prijavila da se istog dana u 6.35 sati dogodila prometna nezgoda kom prilikom je apelantica bila u vozilu marke VW Golf koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi, a kojim je upravljala I.K.. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da je u napomeni službene zabilješke pribilježeno da je prometna nezgoda evidentirana u PU Široki Brijeg, ali pošto su bili ispunjeni uvjeti za Euro izviješće sudionici prometne nezgode su se dogovorili da se ne radi očevid prometne nezgode i da se ide na navedeno izvješće (prema odgovoru PU Široki Brijeg 12. rujna 2014.godine). Dakle, prvostupanjski sud je naveo da se uopće ne može sa sigurnošću utvrditi tko su sudionici prometne nezgode koja se dogodila dana 12. svibnja 2011.godine, odnosno da je apelantica bila suvozač u vozilu koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi datog dana. Pri tome, prvostupanjski sud je naveo da apelantica u tijeku postupka nije prezentirala dokaze koji bi potvrdili njene navode dane u službenoj zabilješci, odnosno nije provela dokaz saslušanjem sudionika prometne nezgode niti je tražila da se od nadležne PU zatraže podaci budući da je u napomeni službene bilješke navedeno da je prometna nezgoda evidentirana u PU Široki Brijeg. Imajući to u vidu, prvostupanjski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ostvarene opće pretpostavke subjektivne odgovornosti za štetu, a prije svega izostala je identifikacija štetne radnje u skladu sa odredbom članka 154. stavak 1. u vezi sa člankom 155. Zakona o obligacionim odnosima.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa prositiče da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev apelantice iz razloga što nije dokazala uzročno posljedičnu vezu između zadobivenih povreda i prometne nezgode. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se ni na temelju nalaza i iskaza stalnog sudskog vještaka dr. Z.M. (na koji apelantica nije imala primjedbi) nije moglo sa sigurnošću povezati uzročno posljedične smetnje vratne kralježnice, navedene u nalazu od 8. lipnja 2011. godine, sa prometnom nezgodom od 12. svibnja 2011. godine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelacija o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio