Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3571/17 (L. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-3571/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3571/17, rješavajući apelacije L. M., na osnovu člana VI/.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka a), te člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija L. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 204740 17 Rsž 2 od 16. maja 2017. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 204740 17 Rsž 2 od 16. maja 2017. godine u odnosu na pravo iz člana 1 stav 2 i čl. 4 i 5 Evropske socijalne povelje zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. L. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 204740 17 Rsž 2 od 16. maja 2017. godine. Predmetna apelacija je registrovana pod brojem AP 3571/17 .

2. Apelant je 9. avgusta 2018. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 204740 17 Rev od 18. maja 2018. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 4589/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 3571/17 i AP 4589/18 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3571/17.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Tioila“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. maja 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

5. Okružni sud i punomoćnik tuženog odgovor na apelaciju dostavili su 15. i 18. maja 2019. godine, dok Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 204740 14 Rs od 19. septembra 2016. godine utvrđeno je da su nezakonite i da se poništavaju odluka direktora tuženog kojom je apelant privremeno udaljen sa posla od 3. oktobra 2014. godine, odluka o otkazu ugovora o radu od 13. oktobra 2014. godine i odluka kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava od 22. novembra 2014. godine, pa je slijedom toga tuženi obavezan da apelanta vrati na posao, da mu isplati naknade plata i regres, uplati doprinose i naknadi troškove parničnog postupka, kako je navedeno u izreci presude. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu toplog obroka i prevoza, te isplatu regresa za periode navedene u izreci presude je odbijen.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu radnika na benzinskoj pumpi u Banjoj Luci i da mu je odlukom tuženog od 13. oktobra 2014. godine otkazan ugovor o radu zbog toga što je učinio teže povrede radnih obaveza iz člana 96 stav 2 tač. 2, 6 i 11 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Osnovni sud je naveo da je, prema obrazloženju te odluke, apelant 17. septembra 2014. godine pozvan na posao od S.G., šefa poslovne jedinice tuženog u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: šef poslovne jedinice) zajedno sa drugim zaposlenim koji u to vrijeme nisu radili, kako bi se inventar i roba pripremili za popis. Nakon saznanja da će im biti odbijeno po 50,00 KM od plate zbog toga što roba u poslovnom objektu nije bila uredno složena i pripremljena za popis, radnik D.B. je vikao i prijetio šefu poslovne jedinice i nazvao ju pogrdnim riječima, a nakon što je šef poslovne jedinice saopštio D.B. da više neće raditi jer je uvrijedio i direktorku, apelant je rekao da ni on više neće raditi ako D.B. ne radi, pa je zajedno sa ostalim zaposlenim otišao u kafić u sklopu poslovnog objekta. Nakon toga apelanta, kao i druge zaposlenike, telefonom je pozvala direktorka tuženog J.M. (u daljnjem tekstu: direktorka) upitala da li će nastaviti sa radom, pri čemu je apelant odgovorio da neće, te da nije došao na posao u 19 časova kada je po rasporedu trebalo primiti smjenu, zbog čega je tuženi odmah morao zaposliti novog radnika.

9. U vezi sa time, Osnovni sud je naveo da tuženi tokom postupka niti jednim izvedenim dokazom nije dokazao da su apelant i ostali zaposlenici bili dužni doći u poslovnu jedinicu i obaviti poslove koje su obavili. Apelant je 17. septembra 2014. godine, nakon svoje noćne smjene i nakon što je pozvan od šefa poslovnice, pristupio i složio magacin zajedno sa ostalim zaposlenima. Nakon što je šef poslovne jedinice prenijela D.B. da je dobio otkaz, apelant je rekao da ni on neće više raditi, ako D.B. ne radi, pa je apelanta pozvala direktorka i pitala ga da li hoće raditi, što apelantu nije bilo nikako jasno zašto da ga to pita i rekao je da, ako je zaposlen, naravno da će raditi. Nakon svega što se izdešavalo toga dana apelant je navečer došao u smjenu ali ga je šefica poslovne jedinice spriječila u preuzimanju smjene i na pumpu zaposlila drugo lice. U svezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da ne stoji otkazni razlog da je apelant odbio izvršavati svoje radne obaveze određene ugovorom o radu. Takođe, Osnovni sud je naveo da tokom postupka tuženi ničim nije dokazao ni apelantovo nasilničko ponašanje prema poslodavcu jer je u svim dokumentima koja su pročitana na glavnoj raspravi tretirano i opisano samo nasilničko ponašanje D.B. kome su se, navodno, pridružili ostali zaposleni. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da tuženi tokom postupka nije dokazao ni svako drugo ponašanje kojim se nanosi šteta interesima poslodavca, ili iz kojega osnovano može da se zaključi da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, odnosno činjenično nije ni opisalo bilo kakvo drugo apelantovo ponašanje kojim se nanosi šteta interesima poslodavca, ili iz kojega se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 204740 17 Rsž 2 od 16. maja 2017. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluka, vraćanje na posao, isplatu plata i doprinosa, te naknadu troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu odbijene su apelantove žalbe i potvrđena je prvostepena presuda, te je apelant obavezan da plati troškove parničnog postupka.

11. Okružni sud je naveo da je pravilno obrazloženje prvostepene presude da tuženi nije pružio pouzdane podatke za utvrđenje da se apelant nasilnički ponašao prema drugim zaposlenicima, prema poslodavcu ili prema trećim licima. Međutim, tuženi je osnovano naveo da osporena presuda uopšte ne sadrži razloge na osnovu kojih je sud zaključio da apelant nije odbio da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, odnosno da se nije ponašao na način koji ukazuje da njegov daljnji rad kod tuženog nije moguć, zbog čega je ponovo izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka. U vezi sa time, Okružni sud je naveo da je osnovna sporna činjenica između stranaka da li su apelant i svjedoci G.V., N.Č., Z.K., D.J. i M.G. (u daljnjem tekstu: ostali zaposleni) na pitanja zakonske zastupnice da li žele nastaviti da rade odgovorili potvrdno ili negativno, izražavajući time svoje neslaganje sa otkazom ugovora o radu koji je usmeno saopšten radniku D.B. i svoju solidarnost prema navedenom radniku. Okružni sud je u tom pogledu naveo da direktorka tvrdi da su svi radnici izuzev M.K. izričito izjavili da više neće raditi za tuženog ukoliko i radnik D.B. neće nastaviti da radi, te da je zbog toga razloga tuženi bio prinuđen pronaći nove radnike. Sa ovim tvrdnjama u bitnom su saglasni iskazi svjedoka M.M., S.G., M.K., a apelant tvrdi da je na pitanje direktorke tuženog odgovorio da želi raditi, te da je došao na posao u 19 časova kako bi preuzeo smjenu, što mu nije omogućio šef poslovne jedinice koji je već bio doveo novog radnika.

12. Razmatrajući zakonitost spornih odluka, Okružni sud je prvenstveno ukazao da svjedok M.K. nije bila dobila otkaz zato što je direktorki odgovorila da želi raditi kod tuženog. Taj svjedok je u svom iskazu, kao i u pismenoj izjavi koja je pročitana u disciplinskom postupku, navela da su apelant i ostali zaposlenici koje je usluživala pozvani putem telefona, te da je ona iz međusobnog razgovora zaključila da su oni direktorki odgovorili da neće dalje raditi u znak solidarnosti sa radnikom D.B., kao i da su prema njoj bili nezadovoljni što im nije ukazala podršku i takođe odbila raditi. Takođe, niko od saslušanih svjedoka ne spori činjenicu da ih je direktorka ponaosob pozivala putem telefona i svakom od njih postavila pitanje da li žele nastaviti sa radom, kao i da ih je za to vrijeme kao konobarica usluživala pićem upravo M.K. U vezi sa time, Okružni sud je zaključio da je tačna izjava direktorke tuženog da je apelant na njeno pitanje da li želi nastaviti da radi za tuženog odgovorio da ne želi. Naime, ona nije imala razloga da poziva sve radnike u radnom odnosu i da im uopšte postavlja pitanja ukoliko joj šef poslovne jedinice nije prenio da radnici zbog otkaza bojkotuju rad i odbijaju ubuduće raditi za tuženog. Osim toga, direktorka nije imala interesa, niti je bilo razumno da bez ozbiljnog razloga istovremeno otkaže ugovor o radu svim radnicima na točenju goriva, jer bi time tuženi iznenada bio doveden u situaciju da uopšte ne može raditi njegov prodajni objekat. Zbog toga nisu tačne apelantove tvrdnje da ga je direktorka prvo pitala da li želi nastaviti da radi a kada je potvrdno odgovorio, onda mu je tek saopštila da mu prestaje radni odnos. Ukoliko bi se prihvatila kao tačna tvrdnja da je direktorka već bila donijela odluku da otkaže ugovore o radu svim zaposlenim, onda bi otkaz ugovora o radu svakako bio izjavljen i radnici M.K., a osim toga, ako je takva odluka već bila donesena nezavisno od odgovora radnika na pitanje hoće li nastaviti da rade, onda nije bilo nikakvog razumnog razloga da se apelant uopšte pita da li će nastaviti da radi. Nadalje, niko od saslušanih radnika nije tvrdio da im je direktorka u telefonskom razgovoru odmah saopštila otkaz, nego samo da im je postavljeno pitanje da li će nastaviti da rade za tuženog. U tom smislu Okružni sud je naveo da nije prihvatio kao tačne iskaze apelanta i ostalih zaposlenih da su odgovorili da će nastaviti da rade ne samo zbog opisanih nelogičnosti datih iskaza i zbog suprotnosti za iskazima svjedoka S.G., M.K. i M.M. već i zato što su oni bili lično zainteresovani da apelant uspije u sporu budući da, zbog tog događaja, vode parnice protiv tuženog o zakonitosti otkaza pred Osnovnim sudom u kojim se međusobno pojavljuju kao svjedoci. Pored toga, i šef poslovne jedinice je potvrdila da je apelant zajedno sa ostalim radnicima odbio daljnji rad za tuženog iz solidarnosti sa radnikom D.B. kojem je ona prethodno usmeno prenijela izjavu direktorke o otkazu ugovora o radu.

13. U vezi sa time, Okružni sud je naveo da se apelant izjasnio da neće više raditi i tu je svoju izjavu usmeno saopštio zakonskoj zastupnici tuženog, pa je samim davanjem takve ozbiljne izjave direktorki, da ne želi raditi za tuženog, jasno i nedvosmisleno odbio ubuduće da izvršava svoje radne obaveze i zadatke iz ugovora o radu, znajući pri tome da su i ostali zaposleni istovremeno odbili da nastave da rade. Apelantu je bilo poznato da ni ostali zaposleni radnici neće nastaviti da rade kod tuženog na poslovima prodaje goriva pa je tim postupcima htio ishoditi promjenu prethodnih odluka poslodavca, što je tuženi pravilno kvalifikovao kao težu povredu radnih obaveza, ponašanja radnika na radu ili u vezi sa radom iz kojeg je očigledno da daljnji rad kod tog poslodavca nije bio moguć. Apelantovo ponašanje se bez utemeljenja pokušava da dovede u vezu sa zakonitim oblicima borbe radnika za ostvarivanje prava iz radnog odnosa u vidu mogućnosti organizovanja radnika u savjete i sindikate, pa sve do obustave rada-štrajka, jer ponašanje apelanta i ostalih zaposlenih u spornom događaju nije imalo elemente tih oblika organizovanja i djelovanja radnika. Nakon izjave da neće više raditi, direktorka tuženog je u tim uslovima sasvim opravdano osbezbijedila novog radnika koji je preuzeo posao toga dana od 19 časova, imajući u vidu da su istovremeno i svi zaposleni, osim M.K., odbili da rade i tuženog time doveli u situaciju da faktički nema radnika koji će raditi u Banjoj Luci. Zbog tih razloga, zakoniti su ne samo mjera udaljenja apelanta sa posla do završetka disciplinskog postupka nego i otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza iz člana 98 stav 2 tač. 1 i 11 ZOR-a u vezi sa članom 128 ZOR-a. Eventualna promjena apelanta o tome da želi dalje raditi za tuženog i njegov dolazak na posao 18. septembra 2014. godine nisu relevantni, jer su uslijedili onda kada je postalo jasno da pokušaj da se pomogne radniku D.B. i pritisak na poslodavca izvršen odbijanjem da se dalje radi nisu urodili plodom pošto su zaposleni novi radnici, čime je tuženi izbjegao opasnost od privremene nemogućnosti da obavlja djelatnost u Banjoj Luci. Naposljetku, Okružni sud je naveo da se apelantova usmena izjava data u telefonskom razgovoru nije mogla smatrati izjavom radnika kojom on otkazuje ugovor o radu poslodavcu budući da izjava nije naknadno data u propisanoj pismenoj formi sa obrazloženjem razloga za otkaz.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 204740 17 Rev od 18. maja 2018. godine apelantova revizija je odbačena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 1 stav 2 i čl. 4 i 5 Evropske socijalne povelje.

16. Apelant tvrdi da iz svih izvedenih dokaza proizilazi da nije počinio povrede radnih dužnosti zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu. U vezi sa time, apelant smatra da je drugostepeni sud prilikom donošenja odluke kao odlučnu uzeo u obzir nebitnu činjenicu, odnosno telefonski razgovor između „iznervirane direktorke i frustriranog radnika“ kojem je nešto prije tog poziva na nezakonit način otpušten kolega i izrečena nezakonita novčana kazna od 50,00 KM. Takođe, apelant tvrdi da se iz sprovedenih dokaza nije moglo utvrditi da li je apelant zaista izjavio da neće više raditi s obzirom na to da je nakon razgovora otišao u smjenu u 19 časova, što Okružni sud nije obrazložio. Takođe, apelant smatra da čak i da je izjavio da neće raditi, takva izjava ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu iz člana 98 ZOR-a, jer je otkaz ugovora o radu od zaposlenika regulisan drugom odredbom i ne može se nikako smatrati težom povredom radne obaveze, kako to tumači drugostepeni sud. U vezi sa time, apelant smatra da je rješenje kojim je prestao radni odnos doneseno suprotno članu 126 i 98 ZOR-a, jer nije počinio teže povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret, pa je sud trebalo da to rješenje proglasi ništavim, a ne da konvaliduje pobijano rješenje o otkazu. Takođe, apelant je istakao da za težu povredu radne dužnosti postoje i druge sankcije poput opomene, novčane kazne, pa je nejasno na koji način je Okružni sud utvrdio da bi u svakom slučaju apelantu bio otkazan ugovor o radu.

17. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na rad iz Evropske socijalne povelje, jer sud nije efikasno zaštitio njegovo pravo da zarađuje za život u zanimanju koje slobodno izabere, nije zaštitio njegovo pravo na pravičnu naknadu za izvršen noćni rad, jer poslodavac nije apelantu plaćao noćni rad pod otežanim uslovima i nije zaštitio apelantovo pravo na organizovanje sa drugim radnicima u zaštiti svojih prava, zaključujući da se apelant i drugi nisu smjeli solidarisati sa kolegom koji je bez ikakvog razloga dobio otkaz.

II.Odgovori na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da smatra da apelacija nije osnovana.

19. Tuženi je ponovio pravne zaključke drugostepenog suda, navodeći da su pravilni i zakoniti, te je istakao da je pozivanje apelanta na povredu odredaba ZOR-a potpuno neosnovano i da je učinjeno kako bi se stvorio privid povrede zakona na koju ukazuje. Imajući u vidu navedeno, tuženi predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 98. st. (1) i (2) tač. 1, 6, i 11.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz kojeg se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom, smatra se:

1. odbijanje radnika da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, 11. svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz kojeg se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.

Pojedinačne isplate plata nisu javne.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav (1) tačka 1.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, Član 127.

Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.

Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan dostaviti radniku.

Član 128. stav (3) U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno podnesenom apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 71 0 Rs 204740 17 Rsž 2 od 16. maja 2017. godine, a da je zatim novom apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 204740 17 Rev od 18. maja 2018. godine kojim je revizija odbačena zbog formalnih razloga. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju, dakle, bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 204740 17 Rsž 2 od 16. maja 2017. godine kojom je meritorno odlučeno o žalbi tuženog. Imajući u vidu da Osnovni sud nije dostavio odgovor na dopis Ustavnog suda od 10. maja 2019. godine kojim je tražena fotokopija dostavnice o uručenju presude Okružnog suda, Ustavni sud je kao datum prijema presude Okružnog suda, kao konačne odluke u predmetnom postupku, imao u vidu datum koji je apelant naveo u apelaciji kao datum prijema drugostepene odluke. U vezi sa time, imajući u vidu da je apelant naveo da je presudu Okružnog suda primio 26. juna 2017. godine, te da je apelacija u predmetu broj AP 3571/17 podnesena 21. avgusta 2017. godine, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na čl. 1 stav 2 i čl. 4 i 5 Evropske socijalne povelje

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na rad i prava na pravične uslove rada iz člana 1 stav 2 i čl. 4 i 5 Evropske socijalne povelje (1961) Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.

27. Član 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

28. U navodima apelacije apelant se poziva na navodnu povredu iz člana 1 stav 2 i čl. 4 i 5 Evropske socijalne povelje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Evropska socijalna povelja ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu I Ustava BiH i njene odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini za čije bi eventualne povrede bio nadležan Ustavni sud da ih ispita, u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se apelant u apelaciji poziva na međunarodni dokumenat koji nije sadržan u Ustavu ili Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o ovom dijelu apelacionih navoda, jer je očigledno da apelant u tom dijelu apelacijom ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2646/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnimstvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, te stoga proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrđivali činjenice i primijenili materijalno pravo prilikom odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa.

35. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio odluku kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. Naime, u pogledu apelantovih navoda da je sud prilikom donošenja odluke uzeo u obzir nebitnu činjenicu - telefonski razgovor, te da se iz sprovedenih dokaza nije moglo utvrditi da li je apelant zaista izjavio da neće više raditi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno naveo na kojim dokazima je utemeljio zaključak da je apelant izjavio da više neće raditi (kako je prikazano u tački 12 ove odluke) dajući pri tome za svoja stanovišta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da se pokazuju kao irelevantne apelacione tvrdnje kojima ukazuje na navodne razloge odbijanja njegovog rada za tuženog, te okolnost da je došao u smjenu u 19 časova, jer se u okolnostima konkretnog predmeta, kako je to obrazložio i Okružni sud, apelant (kao i ostali zaposlenici) jasno izjasnio da neće raditi, čime je tuženi doveden u situaciju da faktički nema radnika zbog čega je morao zaposliti nove radnike. Ustavni sud, dalje, zapaža da je konkretne okolnosti predmeta Okružni sud jasno doveo u vezu sa odredbama člana 98 stav 2 tač. 1 i 11 ZOR-a kojima su propisane teže povrede radne dužnosti, pa Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u segmentu primjene materijalnog prava na koju apelant neosnovano ukazuje. U tom kontekstu Ustavni sud naročito zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da bi se apelantovo odbijanje da radi trebalo smatrati otkazom ugovora o radu od zaposlenih, jer je u konkretnom slučaju nesporno da je upravo tuženi donio odluku kojom je apelant privremeno udaljen sa posla, odluku o otkazu ugovora, te odluku kojom je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu dali jasno i argumentovano obrazloženje kojim su zaključili da u okolnostima konkretnog predmeta apelantovi navodi da ne želi raditi predstavljaju težu povredu radne dužnosti, a iz kojih ne proizilazi proizvoljnost prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica i primjene materijalnog prava.

41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka a) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3571/17 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio