Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6907/18 (R. R.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6907/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-6907/18, rješavajući apelacije Radmile Reljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Radmila Reljić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 024940 18 Rev 2 od 23. januara 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 024940 18 Rsž 2 od 21.
septembra 2018. godine (u dijelu u kojem je tužba odbačena zato što se radi o presuđenoj stvari), zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Radmila Reljić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 024940 18 Rev 2 od 23. januara 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Rs 024940 18 Rsž 2 od 21.
septembra 2018. godine (u dijelu u kojem je tužba odbačena zato što je neblagovremena), zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-6907/18
1. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 26. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 024940 18 Rsž 2 od 21. septembra 2018. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Rs 024940 17 Rs 2 od 18. aprila 2018. godine odbačena je tužba apelantice u dijelu zahtjeva koji su označeni tačkama: „3 i to u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade štete u visini pripadajućih plata od 23. avgusta do 31. decembra 2010. godine u iznosu od 720,14 KM, od 1. januara do 31. decembra 2011. godine u iznosu od 788,11 KM mjesečno i od 1. januara do 31. decembra 2012. godine, 4 i 5, 6 i to u dijelu da se tuženi obaveže da na dosuđeni iznos naknade za dan rudara uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja, tj. od 5. u mjesecu do konačne isplate duga i dosuđene iznose evidentira u jedinstveni registar kontrole i naplate doprinosa u poreskoj upravi RS putem prijave podataka po ostvarenoj plati“.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 18 Rsž 2 od 21. septembra 2018. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je, u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja od 18. aprila 2018. godine, već bila donesena Presuda Osnovnog suda broj 77 0 Rs 028235 Rs 10 od 27. februara 2013. godine, potvrđena Presudom Okružnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rsž od 7. juna 2013. godine, te da je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine djelimično usvojena revizija tuženog i nižestepene presude preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice za vraćanje na ranije ili drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženog, za isplatu naknade plata za period od avgusta 2010. godine do oktobra 2012. godine i nagrade za dan rudara za 2011. i 2012. godinu. Okružni sud je ukazao da je primjenom odredbe člana 67. stav (1) tačka 4) Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojoj će se tužba odbaciti ako sud utvrdi da je stvar pravosnažno presuđena, pravilno prvostepeni sud odbacio tužbu apelantice. Međutim, imajući u vidu da „navedena Presuda Osnovnog suda broj 77 0 Rs 028235 Rs 10 od 27. februara 2013. godine ne sadrži zahtjev apelantice za isplatu plata za mjesec novembar i decembar 2012. godine i za period od 1. januara do 30. juna 2013. godine“, to je apelantičin tužbeni zahtjev u ovom dijelu neblagovremen, pa je isti primjenom odredbi člana 67. stav (1) tačka 2) ZPP-a trebalo odbaciti kao neblagovremen.
2. AP-1469/19
4. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 2. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 Rs 024940 18 Rev 2 od 23. januara 2019. godine.
5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 Rs 024940 18 Rev 2 od 23. januara 2019. godine odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 77 0 Rs 024940 18 Rsž 2 od 21. septembra 2018. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud potvrdio prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da je o zahtjevima apelantice pravosnažno presuđeno, osim o zahtjevu za „naknadu plate za novembar i decembar 2012. godine“, a koji zahtjev je, prema nalazu drugostepenog suda trebalo odbaciti zbog proteka roka za podnošenje tužbe iz člana 118. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07). Vrhovni sud je ukazao na to da je presudom Vrhovnog suda broj 77 0 Rs 028235 13 Rev od 6. avgusta 2014. godine pravosnažno presuđeno za sva potraživanja apelantice sadržana u izreci prvostepenog rješenja, „osim za potraživanja naknade plate za novembar i decembar 2012. godine“, a rok za podnošenje tužbe za zaštitu ovog prava apelantice isticao je u januaru 2016. godine. Kako je zahtjev postavljen tek podneskom od 16. marta 2018. godine, proizilazi da je podnesen po proteku roka.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da navedene odnose na istu apelanticu i isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6907/18.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu Dopustivost ratione materiae
9. U odnosu na osporene odluke, u dijelu u kojem je tužba odbačena zato što se radi o presuđenoj stvari, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
10. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava rješenje Okružnog suda od 21. septembra 2018. godine kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 18. aprila 2018. godine (a kojim je odbačena apelantičina tužba iz razloga što je o tužbenom zahtjevu apelantice već donesena pravosnažna sudska odluka) i rješenje Vrhovnog suda od 23. januara 2019. godine kojim je odbijena apelantičina revizija protiv rješenja Okružnog suda.
11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Okružnog suda potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim je odbačena apelantičina tužba, a osporenim rješenjem Vrhovnog suda potvrđeno kao pravilno drugostepeno rješenje (jer se radi o pravosnažno presuđenoj stvari), iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom u ovom dijelu nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, a nije se odlučivalo o imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelantice o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Imajući u vidu da su navodi apelantice o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Neiscrpljivanje pravnih lijekova
14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
15. U odnosu na osporene odluke, u dijelu u kojem je tužba odbačena kao neblagovremena, Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da, u smislu odredbe člana 118. Zakona o radu, blagovremeno podnese tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da, dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nje iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević