Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3558/17 (Aluminij d.d. Mostar)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Eksproprijacija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3558/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3558/17, rješavajući apelaciju Aluminija d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Aluminija d.d. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011908 15 U od 19. svibnja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aluminij d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda, odvjetnik iz Mostara, podnio je 18. kolovoza 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011908 15 U od 19. svibnja 2017. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprava za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) i Grada Mostara – Odjela za financije i nekretnine – Službe za nekretnine (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 7. prosinca 2018. godine, a od Ivana Miljka i Ivanke Rozić (podnositelja zahtjeva u postupku u kojem su donesene pobijane odluke; u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva, podnositelj zahtjeva ili podnositelji zahtjeva) zatraženo je 22. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Uprava i Služba su u razdoblju od 17. do 21. prosinca 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Podnositelji zahtjeva nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Zavoda za geodetske i imovinske poslove Skupštine općine Mostar broj 09/I- 473-93/83 od 16. rujna 1983. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o eksproprijaciji) usvojen je prijedlog SOUR-a „Energoinvest“ RO „Aluminij“, pa je u svrhu izgradnje valjaonice aluminija u Mostaru potpuno eksproprirana precizirana nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina, odnosno predmetna parcela), zemljišnoknjižno vlasništvo Ruže Miljko „sa 1/10 dijela, i još sedam suvlasnika, a u stvarnom posjedu i korištenju Miljko Ilije pok. Martina i Miljko Stefanije pok. Martina sa po ½ dijela“. Na kopiji navedenog rješenja (koju je apelant dostavio uz apelaciju) stoji podatak da je to rješenje postalo pravomoćno i izvršno 10. listopada 1987. godine. Postupak u kojem je donesena pobijana odluka

6. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je podnositelj zahtjeva 31. siječnja 2013. godine podnio zahtjev za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji, a da je naknadno, odnosno 2. travnja 2014. godine taj zahtjev podnijela i podnositeljica zahtjeva. Postupajući po zahtjevu, Služba je donijela Rješenje broj UPI-05/2-33-1678/14 od 18. studenog 2014. godine kojim je poništeno pravomoćno predmetno rješenje o eksproprijaciji i određeno je da se ima brisati izvršeni upis prava državnog vlasništva i nositelja prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini, te uspostaviti zemljišnoknjižno stanje koje je prethodilo eksproprijaciji. Također, predmetnim rješenjem je određeno da će se u slučaju spora imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika rješavati pred nadležnim sudom.

7. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatirano da je Služba 19. travnja 2014. godine održala uviđaj na licu mjesta radi identifikacije nekretnine i utvrđivanja činjeničnog stanja, i to u prisustvu punomoćnika podnositelja zahtjeva, ovlaštenog predstavnika korisnika eksproprijacije, te vještaka geodetske i građevinske struke, a koji su nakon toga dostavili svoje nalaze. Konstatirano je da je vještak geodetske struke utvrdio da se radi o predmetnoj parceli na kojoj je apelant upisan kao posjednik sa 1/1 dijela. Dalje, ukazano je da je vještak građevinske struke u svom nalazu, koji je potkrijepio i fotografijama sa terena, konstatirao da predmetna parcela nije privedena svrsi zbog koje je eksproprirana, te da na njoj nema građevinskih objekata, već da se na terenu nalazi voćnjak podijeljen makadamskim putem koji služi za prijevoz između parcela, a da je sa lijeve i desne strane puta sagrađen burobran (sadnice bora), u što su se mogli uvjeriti i ostali sudionici u postupku. Također, ukazano je da su nalazi vještaka dostavljeni strankama u postupku i da na njih nije bilo primjedbi. Pored toga, konstatirano je da su na usmenoj raspravi održanoj pred Službom preciziranog datuma saslušani podnositelji zahtjeva, te je ukratko prezentiran sadržaj njihovih iskaza. Osim toga, konstatirano je da je na toj usmenoj raspravi ovlašteni predstavnik korisnika eksproprijacije prigovorio nedostatku aktivne legitimacije na strani podnositelja zahtjeva i da je istaknuo prigovor zastare.

8. U svezi s navedenim, Služba je ocijenila da je uviđajem na licu mjesta i nalazima navedenih vještaka nesporno utvrđeno da korisnik eksproprijacije nije u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja prema prirodi objekta (valjaonica aluminija) izveo nikakve radove na tom objektu, pa je na taj način ispunjen uvjet iz članka 34. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/01 i 25/12; u daljnjem tekstu; važeći Zakon o eksproprijaciji) za poništenje rješenja o eksproprijaciji. Dalje, Služba je konstatirala da je predmetnim rješenjem o eksproprijaciji izvršena eksproprijacija predmetne nekretnine od strane stvarnih posjednika i korisnika Ilije Miljko i Stefanije Miljko sa po ½ dijela. U svezi s tim, Služba je ukazala da u skladu s odredbom članka 142. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) organ uprave koji vodi postupak može kao prethodno pitanje raspraviti pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije rješavanje je nadležan sud ili koji drugi organ. Služba je istaknula da je u skladu s tim raspravila pitanje nasljednika stvarnih posjednika i korisnika na predmetnoj nekretnini, odnosno osoba koje su legitimirane za podnošenje zahtjeva za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji. Uvidom u precizirana rješenja o nasljeđivanju iza umrlih Ilije Miljko i Stefanije Štefe Vežić rođ. Miljko, Služba je konstatirala da su podnositelji zahtjeva kao jedini zakonski nasljednici navedenih osoba (oca i tetke) legitimirani za podnošenje predmetnog zahtjeva. Naime, imajući u vidu odredbu članka 34. stavak 3. važećeg Zakona o eksproprijaciji, Služba je zaključila da su pravni prednici podnositelja zahtjeva bili suvlasnici sa po ½ dijela predmetne nekretnine, zbog čega su i njihovi zakonski nasljednici dakle suvlasnici većeg dijela eksproprirane nekretnine. Također, navela je da je odredbom članka 69. stavak 1. važećeg Zakona o eksproprijaciji propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije, pa time i na postupke poništenja rješenja o eksproprijaciji kojim do stupanja na snagu istog zakona nije doneseno konačno rješenje. Služba je istaknula da to dalje znači da se odredbe ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji, pa tako i one vezane za rokove podnošenja zahtjeva za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji ne mogu primijeniti, pa je prigovor predstavnika korisnika eksproprijacije o zastari podnošenja zahtjeva bez osnove.

9. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Službe, Uprava je donijela Rješenje broj 05-31-2-2383/14 od 30. siječnja 2015. godine kojim je žalbu odbila kao neutemeljenu.

10. Iz obrazloženja rješenja Uprave proizlazi da je tim rješenjem konstatirano da je prvostupanjsko rješenje pravilno i zakonito. Naime, u rješenju je ocijenjeno da je u postupku pred prvostupanjskim organom utvrđeno da predmetna parcela nije privedena svrsi za koju je eksproprijacija izvršena. Također, konstatirano je da su u spis predmeta dostavljena precizirana rješenja o nasljeđivanju, koja su postala pravomoćna 17. travnja 2000. godine, a kojim su ostavinsku masu iza umrlih Ilije Miljko i Stefanije Štefice Vežić rođ. Miljko naslijedili podnositelji zahtjeva sa po ½. Istaknuto je da su, dakle, podnositelji zahtjeva jedini zakonski nasljednici iza oca i tetke, od kojih je kao stvarnih vlasnika eksproprirana predmetna nekretnina u svrhu izgradnje objekta valjaonice. Zatim, ukazano je da predmetna nekretnina nije ni mogla biti dio ostavinske mase jer je bila eksproprirana u apelantovu korist, a da će se nakon pravomoćnosti pobijanog rješenja uspostaviti zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije eksproprijacije. Također je konstatirano da je prvostupanjski organ pravilno zaključio da se odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji primjenjuju na započete postupke u kojima do stupanja na snagu zakona nije doneseno konačno rješenje. Dakle, ukazano je da su zahtjev podnijele ovlaštene osobe i da se zahtjev temelji na važećem materijalnom propisu, odnosno članku 34. Zakona o eksproprijaciji. Pri tome, istaknuto je da su suvlasnici u konkretnom slučaju stvarni faktički vlasnici, a ne osobe upisane u zemljišnoj knjizi, što proizlazi i iz predmetnog rješenja o eksproprijaciji, a to su u konkretnom slučaju bili Ilija Miljko i Stefanija Miljko sa po ½ dijela. Shodno tome, zaključeno je da su aktivno legitimirani za podnošenje zahtjeva nasljednici iza navedenih osoba, a to su podnositelji zahtjeva i da su oni suvlasnici predmetne nekretnine. Uprava je, dakle, zaključila da stvarni faktički vlasnici iz rješenja čije se poništenje traži imaju aktivnu legitimaciju, a ne zemljišnoknjižni vlasnici.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena kao neutemeljena Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011908 15 U od 19. svibnja 2017. godine.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je tužba neutemeljena, a pobijano rješenje pravilno i zakonito, imajući u vidu, kako je naveo, odredbe članka 34. važećeg Zakona o eksproprijaciji, provedene dokaze, te potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz dokaza provedenih u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja proizlazi da svrha eksproprijacije predmetne nekretnine po predmetnom rješenju, a koje je davno postalo pravomoćno, nije realizirana i da do danas nisu izvršeni nikakvi građevinski radovi, odnosno nije započeto s izgradnjom objekta. Ocijenio je da iz toga slijedi zaključak da javni interes za oduzimanje te nekretnine iz vlasništva prednika podnositelja zahtjeva postupkom eksproprijacije nije ni postojao, zbog čega su ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se predmetno rješenje poništi i ta nekretnina preda u posjed vlasnicima, odnosno njihovim zakonskim nasljednicima. Dalje, konstatirao je da su neutemeljeni prigovori tužbe o zastari, odnosno nemogućnosti vođenja postupka jer se, i prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju primjenjuje važeći Zakon o eksproprijaciji, s obzirom na to da je člankom 69. tog Zakona propisano da se odredbe tog Zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojim nije donijeto konačno rješenje do stupanja na snagu ovog zakona, kao i na postupke određivanja naknade ili ako to rješenje, odnosno odluka bude poništena ili ukinuta. Kantonalni sud je dalje zaključio da su podnositelji zahtjeva za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji aktivno legitimirani za podnošenje tog zahtjeva, zbog čega je bez osnove prigovor nedostatka aktivne legitimacije, s obzirom na to da iz preciziranih rješenja o nasljeđivanju proizlazi da su podnositelji zahtjeva proglašeni zakonskim nasljednicima stvarnih posjednika i korisnika eksproprirane nekretnine. Također, naveo je da ni prigovor istaknut na javnoj raspravi pred tim sudom da je apelant u međuvremenu privatiziran nema utjecaj na rješavanje konkretne upravne stvari.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant, u biti, tvrdi da Kantonalni sud u pobijanoj presudi nije dao valjane razloge za svoje odlučenje i zaključak o neutemeljenosti apelantovih navoda iz tužbe, odnosno da je u toj presudi proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant tvrdi da je Kantonalni sud retroaktivno primijenio važeći Zakon o eksproprijaciji, s obzirom na to da je predmet konkretnog postupka poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji koje je doneseno 16. lipnja 1983. godine, a postalo pravomoćno i izvršno još 1987. godine. Apelant ukazuje da su u konkretnom slučaju protekli rokovi za poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji koji su bili propisani ranijim, tada važećim Zakonom o eksproprijaciji. Shodno tome, smatra da su u vrijeme važenja tog ranijeg Zakona o eksproprijaciji „pravomoćno i trajno“ nastupili odnosi koji se ne mogu mijenjati donošenjem novih propisa, zbog čega se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti važeći Zakon o eksproprijaciji. Također, navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu članka 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji jer se u konkretnom slučaju ne radi niti o započetom postupku, niti o postupku određivanja naknade za ekspropriranu nekretninu, već da je očigledno da se radi o novom postupku kojim je traženo poništenje rješenja koje je postalo pravomoćno još 1987. godine. Također, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije dao valjane razloge zbog kojih nije prihvatio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, niti razloge o apelantovim tvrdnjama da je privatiziran i da su predmetne nekretnine postale apelantovo vlasništvo.

II.Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud navodi da ostaje pri obrazloženju iz pobijane presude i da smatra da je pravilno primijenio pozitivne propise, o čemu je dao detaljno obrazloženje, a da pobijanom presudom nije došlo do povrede apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Uprava se poziva na razloge dane u obrazloženju pobijane presude Kantonalnog suda. Pored toga, vezano za primjenu materijalnog prava u postupcima „deeksproprijacije“, Uprava navodi da je odredbama čl. 69. i 71. važećeg Zakona o eksproprijaciji propisano da se u svim postupcima eksproprijacije, u koji svakako spada i postupak predviđen čl. 34. i 35. važećeg Zakona o eksproprijaciji, pokrenutim nakon stupanja na snagu tog Zakona, primjenjuju isključivo odredbe „novog“ Zakona, te da s tim danom prestaju važiti svi raniji propisi koji su uređivali pitanje eksproprijacije u FBiH. Shodno tome, Uprava smatra da drugostupanjskim rješenjem ni na koji način nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Služba, u biti, navodi da ostaje pri obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o eksproprijaciji (1983. godine; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

[…] Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Ako su u slučaju iz prethodnog stava eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.

Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

[…]

18. Zakonodavnopravno povjerenstvo Skupštine SRBiH, na sjednici od 13. travnja 1987. godine, utvrdilo je prečišćeni tekst Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 12/87) koji obuhvaća: Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 19/77) i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 18/86 i 9/87 – ispravak). Nakon izmjena Zakona o eksproprijaciji odredba koja je regulirala postupak poništenja rješenja o eksproprijaciji u relevantnom dijelu glasi (za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima): Član 32.

Korisnik eksproprijacije može do pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji potpuno ili djelimično odustati od predloga za eksproprijaciju.

Neće se usvojiti djelimičan odustanak od eksproprijacije ako bi time bila povrijeđena prava vlasnika nepokretnosti iz člana 9. ovog zakona i ako vlasnik istakne takav prigovor.

Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ili izmijeniti ako to korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički zahtijevaju.

Na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se, ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu.

Pravosnažno rješenje o eksproprijaciji u slučaju iz prethodnog stava poništiće se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nepokretnosti nisu izvršeni znatniji radovi na objektu zbog kojeg je eksproprijacija izvršena i da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije.

Ako su u slučaju iz st. 4. i 5. ovog člana eksproprisane nepokretnosti bile u suvlasništvu, pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništiće se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela eksproprisanih nepokretnosti.

Zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku osam godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.

Po zahtjevu za poništaj rješenja o eksproprijaciji i po odustanku od predloga za eksproprijaciju rješava organ koji je po predlogu za eksproprijaciju rješavao u prvom stepenu, a imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nepokretnosti rješavaće se u slučaju spora pred nadležnim redovnim sudom.

19. Zakon o izmjenama Zakona o eksproprijaciji („Službeni list RBiH“ broj 15/94; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o eksproprijaciji - Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“, br. 12/87 i 38/89), u članu 32. stav 7. iza riječi: „radove“ zarez se zamjenjuje tačkom, a ostali dio teksta briše se.

20. Zakon o izvlaštenju FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – OUS i 34/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvlaštenju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 34.

Na zahtjev ranijeg vlasnika izvlaštene nekretnine pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništit će se ako korisnik izvlaštenja u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tome objektu.

Pravomoćno rješenje o izvlaštenju u slučaju iz stavka 1. ovoga članka poništit će se i u dijelu ako se utvrdi da na dijelu izvlaštene nekretnine nisu izvršeni nikakvi radovi i da taj dio ne služi svrsi izvlaštenja.

Ako su u slučaju iz st. 1. i 2. ovoga članka izvlaštene nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništit će se ako takav zahtjev podnesu suvlasnici većeg dijela izvlaštene nekretnine.

Članak 35.

Zahtjev za poništenje rješenja o izvlaštenju raniji vlasnik može podnijeti po isteku tri godine od pravomoćnosti tog rješenja ako korisnik izvlaštenja nije izvršio znatnije radove.

Po zahtjevu za poništenje rješenja o izvlaštenju i po odustanku od prijedloga za izvlaštenje rješava općinska služba za upravu koja je po prijedlogu za izvlaštenje rješavala u prvom stupnju.

Imovinski odnosi između korisnika izvlaštenja i vlasnika nekretnine iz stavka 2. ovoga članka rješavat će se u slučaju spora pred mjerodavnim sudom.

VII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 69.

Odredbe ovoga Zakona primjenjuju se na započete postupke izvlaštenja u kojima nije do stupanja na snagu ovoga Zakona donijeto konačno rješenje, kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako to rješenje odnosno odluka bude poništena ili ukinuta.

Članak 71.

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH", br.12/87 i 38/89 i "Službeni list RBiH", br. 3/93 i 15/94), kao i drugi propisi koji su uređivali pitanje izvlaštenja u Federaciji Bosne i Hercegovine.

21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 142.

(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostupanjski organ.

(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

[…] VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 011908 15 U od 19. svibnja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 10. srpnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. kolovoza 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

25. Osim toga, u svezi s dopustivošću apelacije, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da prema praksi Ustavnog suda nositelji javne vlasti (državni organi, javna poduzeća i sl.) ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine broj AP 1921/16 od 5. srpnja 2018. godine, stavak 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, prema praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije (rješenjâ Agencije za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar i o odobravanju korigirane početne bilance stanja precizirani br. i datumi,) kao i iz podataka sa zvanične internetske stranice Sarajevske burze vrijednosnih papira d.d. Sarajevo proizlazi da 56% apelantovog ukupnog kapitala čini kapital javne vlasti (od čega konkretno 44% kapital Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, a ostalih 12% kapital drugih organa javne vlasti), dok ostatak od 44% kapitala čini dionički kapital privatnih pravnih osoba i fizičkih osoba.

27. Dovodeći u svezu navedeno sa citiranom praksom Ustavnog suda, za koju smatra da je primjenjiva i u konkretnom predmetu, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Europske konvencije i Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, apelacijske navode ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o postupku po zahtjevu podnositelja zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji u kojem je apelant sudjelovao u svojstvu zainteresirane osobe (pravnog sljednika korisnika eksproprijacije). Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2369/12 od 17. lipnja 2015. godine, točka 35., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), iz čega proizlazi da apelant u tom predmetu uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Apelant smatra da mu je Kantonalni sud povrijedio pravo na pravično suđenje jer, prema njegovom mišljenju, nije dao valjane razloge za svoje odlučenje i zaključak o neutemeljenosti apelantovih navoda iz tužbe, odnosno da je u toj presudi proizvoljno primjenio materijalno i procesno pravo kada je zaključio da se na konkretni predmet primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji i da su podnositelji zahtjeva aktivno legitimirani za podnošenje tog zahtjeva.

33. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, stavak 35.), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje.

34. Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2369/12 od 17. lipnja 2015. godine, u kojoj je također razmatrano pitanje primjene odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u navedenom predmetu apelaciju podnijela pravna osoba protiv rješenja organa uprave i redovnih sudova kojim je poništeno rješenje o eksproprijaciji od 15. lipnja 1980. godine, a kojim je izvršena eksproprijacija određenih nekretnina u korist apelantovog pravnog prednika u tom predmetu. U navedenom predmetu, između ostalog, utvrđeno je da nekretnine koje su bile predmet tog postupka nisu privedene namjeni za koju je eksproprijacija izvršena, pa su imajući vidu tu činjenicu, kao i činjenicu da je zahtjev za deeksproprijaciju (u tom konkretnom predmetu) podnesen 2008. godine, odnosno nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o eksproprijaciji, pobijane odluke redovnih sudova donesene na temelju odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji, konkretno odredaba čl. 34. i 35. tog Zakona.

35. Ustavni sud ukazuje da je u navedenoj odluci razmatrao apelacijske navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo (između ostalih i odredbe članka 69. važećeg Zakona o eksproprijaciji), odnosno da su pogrešno utvrdili da se na konkretni predmet primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji (kakve slične navode apelant ponavlja i u konkretnoj apelaciji). U svezi sa tim, Ustavni sud je u citiranoj odluci (točka 40. Odluke) naveo: „Imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje da zemljište ranijih vlasnika iz rješenja o eksproprijaciji Općine Ilidža od 15. lipnja 1980. godine nije privedeno namjeni, te da je rok za podnošenje zahtjeva ranijih vlasnika u ranije važećem zakonu promijenjen na način da je ukinut, kao i da je nesporno da novi Zakon o eksproprijaciji sadrži eksplicitne odredbe o postupku deeksproprijacije, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju pobijanih odluka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je člankom 34. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se 'na zahtjev ranijeg vlasnika pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništiti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu', a da je odredbom članka 35. stavak 3. Zakona propisano da 'imovinski odnosi između korisnika eksproprijacije i vlasnika nekretnine iz stavka 2. ovog članka rješavat će se u slučaju spora pred nadležnim sudom'. S obzirom na stipulaciju navedenih odredaba, na kojim su utemeljene pobijane odluke, Ustavni sud nalazi da nema ništa u pobijanim odlukama što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je došlo do povrede garancija iz prava na pravično suđenje kada se o zahtjevu ranijih vlasnika, s obzirom na datum podnošenja zahtjeva, odlučilo u skladu sa važećim Zakonom o eksproprijaciji na način da je zahtjevu ranijih vlasnika udovoljeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije“.

36. Dovodeći u svezu praksu iz navedene odluke sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju, postupajući povodom zahtjeva za deeksproprijaciju koji je podnositelj zahtjeva podnio 31. siječnja 2013. godine, a podnositeljica zahtjeva naknadno, odnosno 2. travnja 2014. godine, prvostupanjski organ uprave donio rješenje kojim je poništeno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji predmetne nekretnine (koje je doneseno 16. rujna 1983. godine, a postalo pravomoćno i izvršno 10. listopada 1987. godine, kako to proizlazi iz kopije tog rješenja koju je dostavio apelant). Ustavni sud zapaža da je apelantova žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja odbijena kao neutemeljena, te da je pobijanom presudom Kantonalnog suda odbijena i apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostupanjskog organa. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su u predmetnom postupku organi uprave i redovni sud svoje odlučenje utemeljili na odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji, odnosno odredbama članka 34. Zakona. Također, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je odredbom članka 71. važećeg Zakona o eksproprijaciji (iako se u konkretnom slučaju ni organi uprave ni redovni sud u pobijanoj presudi nisu eksplicitno pozvali na tu zakonsku odredbu) propisano da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 38/89 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 15/94). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da je predmetnim rješenjem o eksproprijaciji, koje je davno postalo pravomoćno (još 1987. godine, kako to proizlazi iz kopije rješenja koju je dostavio apelant), predmetna parcela eksproprirana u svrhu izgradnje valjaonice aluminija u Mostaru, ali da nije privedena svrsi zbog koje je eksproprirana. Ustavni sud ukazuje da ni apelant apelacijskim navodima ne pobija tu činjenicu.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organ uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju razmotrili apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno njegove navode da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o eksproprijaciji (kojima je bio propisan krajnji rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a kakve slične navode ponavlja i u apelaciji. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke, kao konačne odluke u konkretnom slučaju, dao dovoljno jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji (a kojima nije propisan krajnji rok za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji). Naime, imajući u vidu praksu Ustavnog suda u prethodno navedenom predmetu, te dovodeći u svezu sadržaj relevantnih odredbi važećeg Zakona o eksproprijaciji sa razlozima danim u pobijanoj odluci, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda prilikom donošenja zaključka da se u konkretnom slučaju predmetno rješenje o eksproprijaciji ima poništiti primjenom odredbi važećeg Zakona o eksproprijaciji. Ovo pogotovo što je i ranije važeći Zakon o eksproprijaciji svojim izmjenama (1994. godine) ukinuo rok ranijim vlasnicima za podnošenje zahtjeva za poništenje rješenja o eksproprijaciji, propisujući da je uvjet za poništenje rješenja o eksproprijaciji da korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti rješenja nije izvršio znatnije radove (a što u konkretnom slučaju nije ni sporno). Također, Ustavni sud smatra da su organi uprave, a i Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke, suprotno apelantovim navodima, dali dovoljno jasne razloge za zaključak da su podnositelji zahtjeva u konkretnom slučaju aktivno legitimirani za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju u konkretnom slučaju, te da se Kantonalni sud očitovao i na apelantove navode da je u međuvremenu privatiziran. Imajući u vidu navedeno, te stipulaciju navedenih odredaba važećeg Zakona o eksproprijaciji, na kojim je utemeljena pobijana odluka, Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i u tom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava kada se o zahtjevu podnositelja zahtjeva odlučilo u skladu sa važećim Zakonom o eksproprijaciji na način da je njihovom zahtjevu udovoljeno.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno, te činjenicu da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant dulje od 30 godina nije izveo nikakve radove na nekretnini koja je predmet eksproprijacije, odnosno da predmetna nekretnina nije privedena namjeni za koju je eksproprirana, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine neutemeljeni.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za poništenje pravomoćnog predmetnog rješenja o eksproprijaciji u skladu s relevantnim odredbama važećeg Zakona o eksproprijaciji, koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih materijalnih i procesnih propisa u konkretnom slučaju.

41. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, a također je nesporno da apelant dulje od 30 godina nije izveo nikakve radove na nekretnini koja je predmet eksproprijacije, odnosno da predmetna nekretnina nije privedena namjeni za koju je eksproprirana.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević