Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/19 (D.Ć.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1322/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1322/19, rješavajući apelaciju D. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. Ć.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 027890 16 Rev od 7. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 027890 14 Gž od 9. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 027890 13 P od 7. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić advokat iz Posušja, podnio je 21. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 027890 16 Rev od 7. decembra 2018. godine, Presude Kantonalonog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 027890 14 Gž od 9. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 027890 13 P od 7. novembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (Zapadnohercegovački kanton) na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantu 9. decembra 2009.godine oduzeto vozilo jer je PU Posušje provjerom utvrdila da je to vozilo predmet potrage Interpola jer potječe iz krivičnog djela teške krađe, da je Kantonalno tužilaštvo ZHK donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta zbog ovog krivičnog djela, da je Interpol u Rimu u decembru mjesecu 2010. godine informisao Interpol u Sarajevu da ovo vozilo više nije predmet potraživanja u ASF bazi (postignut dogovor umiješane osobe i oštećenog), te da je sud donio rješenje o vraćanju ovog vozila apelantu 5. aprila 2011. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nema osnova za odštetnu odgovornost tuženog jer se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju policijske i tužilačke dužnosti pri interpretaciji i primjeni pravnih pravila i prava u njihovom radu, te naglasio da su PU Posušje i Kantonalno tužilaštvo kontinuirano provodili zakonom propisane istražne radnje koje ne daju osnova za zaključak da se radi o nesavjesnom postupanju ovih organa. Vrhovni sud je naveo da se postupanje organa za čiji rad odgovara država i pravilnost njihovog rada, u smislu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, ocjenjuje prema propisanim pravilima postupka za rad organa i okolnostima konkretnog slučaja, te naglasio da je odredbama krivičnog procesnog prava bilo ustanovljeno pravo ovlaštenih službenih lica da mogu privremeno oduzeti predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku (što je bio zakonski osnov po kojem je tuženi bio ovlašten držati privremeno oduzete predmete, sve dok je postojao zakonski osnov za isto). Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ne postoji odgovornost tuženog za nadoknadu štete, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost tuženog. Vrhovni sud je naveo da je predmetno vozilo bilo predmet interpol potrage i potjernice, zbog čega je u javnom interesu izvršeno ograničenje prava vlasnika i držatelja, te naglasio da iz toga ne proizlazi da je određivanje privremenog oduzimanja vozila u periodu od 9. decembra 2009. do 5. aprila 2011. godine bilo prouzrokovano nezakonitim ili nepravilnim radom nadležnog organa tuženog ili njegovog radnika. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelant ne bi imao pravo na naknadu štete i da je došlo do kršenja pravila u radu organa tužene, jer apelant nije dokazao postojanje štete, uzročno posljedičnu vezu između štete i povrijeđenog prava ili propusta u primjeni prava niti visinu štete, zbog čega su neosnovani apelantovi prigovori u tom pravcu. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević