Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/17 (M. K.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2662/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2662/17, rješavajući apelaciju Milke Koprena, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Koprena podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 093029 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 093029 15 Gž 2 od 26.

novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Koprena (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 26. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 093029 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 093029 15 Gž 2 od 26. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Triglav Krajina Kopaonik“ a.d. za osiguranje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 27. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantkinja je 16. jula 2010. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 093029 10 P od 3. maja 2012. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog od 12. februara 2010. godine kojim je apelantkinji otkazan ugovor o radu, te rješenje o izmjeni navedenog rješenja (u daljnjem tekstu: rješenja o otkazu), pa je tuženi obavezan da apelantkinju vrati na posao, isplati joj naknadu štete na ime neisplaćene plate za period od 1. aprila 2010. godine do 31. januara 2012. godine, isplati joj određeni novčani iznos na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata na navedeni period, kao i zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga, uplati razliku doprinosa i doprinose u pripadajućim iznosima za penzijsko i invalidsko osiguranje, za zdravstvenu zaštitu i doprinose za slučaj nezaposlenosti. Presudom je dalje obavezan tuženi da apelantkinji na ime zakonskih zateznih kamata, zbog kašnjenja u isplati manje isplaćene neto-plate za period od 1. jula 2009. godine do 31. marta 2010. godine, a na ukupni novčani iznos, isplati zakonsku zateznu kamatu obračunatu za period od 1. aprila do 5. avgusta 2010. godine, isplati zakonske zatezne kamate za neblagovremeno plaćenu otpremninu u određenom iznosu za period od 1. do 13. aprila 2010. godine i kamate obračunate za manje isplaćenu otpremninu u određenom iznosu za period od 1. aprila do 11. juna 2010. godine, te da apelantkinji isplati naknadu troškova postupka.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 093029 12 Gž od 11. decembra 2012. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantkinji isplati kamatu na manji iznos neisplaćenih plata, te kamatu na iznos glavnog duga, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 093029 13 Rev od 2. juna 2015. godine usvojena je revizija tuženog, ukinuta presuda Okružnog suda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Postupajući po uputama Vrhovnog suda, Okružni sud je zakazao raspravu, jer je ocijenio da je, zbog pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno izvesti već izvedene dokaze. Na raspravi održanoj 26. novembra 2015. godine Okružni sud je ponovo saslušao apelantkinju i zakonskog zastupnika tuženog u svojstvu parničnih stranaka i jednog svjedoka.

10. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 093029 15 Gž 2 od 26. novembra 2015. godine uvažio žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu kojim je obavezan tuženi da za period od 1. aprila do 30. oktobra 2010. godine izvrši na apelantkinjino ime uplatu razlike doprinosa i doprinose u pripadajućem iznosu za penzijsko osiguranje i zdravstveno osiguranje i doprinose za slučaj nezaposlenosti, da apelantkinji isplati zakonsku zateznu kamatu za precizirane periode na iznose isplaćene otpremnine i tužbu odbacio. Presudom je dalje preinačena presuda Osnovnog suda tako da su odbijeni apelantkinjini zahtjevi kojim je tražila da se ponište rješenja o otkazu, da se apelantkinja vrati na posao, da joj tuženi isplati izgubljenu zaradu za period od 1. aprila 2010. do 31. januara 2012. godine i obračuna zakonsku zateznu kamatu, izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje i doprinosa za slučaj nezaposlenosti za period od 1. novembra 2010. godine od 31. januara 2012. godine, zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga za određeni period i troškove postupka. Presudom Okružnog suda je dalje žalba tuženog u ostalom dijelu odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena u preostalom žalbom pobijanom dosuđujućem dijelu, kojim je obavezan tuženi da apelantkinji na iznos glavnog duga isplati zakonsku zateznu kamatu za period od 1. aprila do 5. avgusta 2010. godine. Presudom je, takođe, obavezana apelantkinja da tuženom isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka, dok je odbijen zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinji rješenjima o otkazu prestao radni odnos kao radniku za čijim radom je prestala potreba. Dalje je naveo da je tuženi u septembru 2009. godine donio sanacioni program kojim je utvrdio mjere koje je potrebno preduzeti radi uspješnijeg poslovanja i ekonomske stabilnosti tuženog, te je u okviru mjera predvidio smanjenje plate zaposlenim radnicima, smanjenje troškova radnika, smanjenje troškova intelektualnih usluga, kao i smanjenje broja zaposlenih, i to 20% radnika. Po mišljenju Okružnog suda, sanacioni program je jedan od dokaza da je tuženi imao ekonomske teškoće u poslovanju, te da su, u skladu sa sanacionim programom, mogle uslijediti aktivnosti donošenja odluka o prestanku potrebe za radom radnika. Okružni sud je dalje naveo da je odredba člana 126 stav 1 tačka 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) dala ovlašćenje poslodavcu da može otkazati ugovor o radu zbog ekonomskih razloga ako se ukaže potreba za prestankom rada radnika, ali da ovaj propis o utvrđivanju viška radnika zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ima dvije dimenzije - pravo na utvrđivanje statusa radnika za čijim je radom prestala potreba i utvrđivanje njegovog daljnjeg radnopravnog statusa. Dalje je obrazložio da se status takvih radnika utvrđuje u zavisnosti od potrebe poslodavca da donese program i kriterijume, a koji obuhvataju dalji broj zaposlenih radnika kod poslodavca, donošenje kriterijuma na osnovu kojih će se utvrditi broj radnika za čijim radom je prestala potreba, na osnovu odredbe čl. 138 i 139 ZOR-a, ako ima namjeru da u narednom periodu od tri mjeseca otpusti više od 10% zaposlenih radnika.

12. Okružni sud je naveo da se organizaciona struktura zaposlenih, u pravilu, uređuje pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (koji je tuženi donio 2008. godine), ali da poslodavac nema obavezu da donese ovaj akt, odnosno nije obavezan da prije utvrđivanje viška radnika mijenja postojeći pravilnik. Istaknuto je da se, prema pregledu radnih mjesta tuženog od 31. marta 2010. godine ,može zaključiti da je apelantkinjino radno mjesto ukinuto (mada zakonski zastupnik tuženog ističe da je predmetnom planu radne snage prethodio akt o organizacionim promjenama), jer radno mjesto na koje je apelantkinja bila raspoređena više ne postoji, te da je, takođe, ukinuto i drugo radno mjesto na koje je apelantkinja smatrala da je postojala mogućnost da se rasporedi. U konkretnom slučaju, imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije dokazala da je prema broju otpuštenih radnika tuženi imao obavezu da postupi u skladu sa čl. 138 i 139 ZOR-a. S tim u vezi, obrazloženo je da, u slučaju otkaza ugovora o radu zbog tzv. tehnološkog viška, na radniku leži teret dokazivanja da nije prestala potreba za njegovim radom i da je postojalo radno mjesto na koje se mogao rasporediti, te da poslodavac nije izvršio zakonske obaveze prilikom utvrđivanja viška radnika. Po mišljenju Okružnog suda, navedeno apelantkinja nije dokazala ni ukazivanjem na broj radnika u momentu donošenja sanacionog plana i kasnije (bliže opisano u obrazloženju). Obrazloženo je da se ne mogu poistovjetiti prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme (koji prestaje njegovim istekom) i otkaz ugovora na radu na neodređeno vrijeme zbog razloga koji predviđa odredba člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda, neosnovana apelantkinjina tvrdnja da je zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga kod tuženog prestao radni odnos većem broju radnika od 10%, te da je zbog istih razloga, tuženi propustio da u saradnji sa sindikatom donese program zbrinjavanja viška zaposlenih radnika.

13. Okružni sud je istaknuo da je tuženi imao namjeru da angažuje 10 radnika i da nije došlo do prijema novih radnika, što je sve prethodilo prije otkaza ugovora o radu apelantkinji, pa samim tim nije postojala ni obaveza tuženog da apelantkinji ponudi aneks ugovora o radu za raspored na poslove u skladu sa potrebama procesa rada, jer je tuženi, zbog ekonomskih teškoća, odustao od prijema novih radnika. Nadalje, slijedom odredbe člana 140 ZOR-a, apelantkinja nije dokazala da su zaposleni radnici imali iste stručne kvalifikacije kao apelantkinja, odnosno da su zasnovali radni odnos na radnim mjestima na koja se zahtijeva viša stručna sprema kada bi postojala obaveza tuženog da prethodno apelantkinji ponudi zaposlenje. Stoga je Okružni sud ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je rješenje o otkazu zakonito, kao i da je osnovan zahtjev za vraćanje na posao i isplatu izgubljene zarade. Dalje je naveo da na ovu odluku suda nije od uticaja iskaz svjedoka, čije saslušanje je predložila apelantkinja na okolnosti da je tuženi imao organizovani sindikat, da nije donesen program zbrinjavanja viška zaposlenih i na okolnost zapošljavanja novih radnika. S tim u vezi, obrazloženo je da apelantkinja nije ni dokazala da je postojala zakonska obaveza tuženog za donošenje navedenog programa, kao ni ponude apelantkinji zasnivanja radnog odnosa prije nego što je imao namjeru da zasnuje radni odnos sa novim radnicima. Takođe, istaknuto je da apelantkinja tužbenim zahtjevom nije ni tražila neisplaćene plate prije prestanka radnog odnosa, pa je njen zahtjev za zakonsku zateznu kamatu na isplaćene razlike plata nedopušten, te je prvostepena odluka preinačena i zahtjev odbijen. Pošto je apelantkinja u tužbi postavila zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za period od 1. jula 2009. godine do 31. marta 2010. godine, koji iznos je u toku postupka isplaćen, Okružni sud je ocijenio da apelantkinji pripada i zakonska zatezna kamata počev od 1. aprila do 5. avgusta 2010. godine na iznos glavnog duga koji je bio predmet utuženja. Međutim, Okružni sud je istakao da je apelantkinja tek u podnesku od 12. decembra 2011. godine prvi put postavila zahtjev za uplatu zakonskih doprinosa i isplatu kamata na primljeni iznos. S tim u vezi, podsjetio je da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na rokove podnošenja tužbe u roku koji je propisan materijalnim propisom, u konkretnom slučaju članom 118 ZOR-a. Stoga je apelantkinjinu tužbu u ovom dijelu ocijenio neblagovremenom i u tom dijelu odbacio.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 093029 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine, odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pitanje uređenja i rješavanje statusa radnika za čijim radom je prestala potreba zbog smanjenja obima poslova, ekonomskih teškoća poslodavca, tehnoloških promjena i promjena u organizaciji rada (tzv. tehnološki višak) regulisano u članu 113 st. 1 i 2 tačka 2, te čl. 124-126 ZOR-a (koji odgovaraju čl. 126, te čl. 138-140 ZOR-a - prečišćeni tekst). Dalje je naveo da je nesporno da na radno mjesto apelantkinje nije primljen drugi radnik, što znači da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ukinuto radno mjesto na kojem je radila apelantkinja. S tim u vezi, istaknuto je da je obaveza tuženog bila samo da apelantkinju, zbog ukidanja radnog mjesta na kome je radila, rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi. Kako to radno mjesto nije postojalo, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi nije pogrešno postupio kada je, u smislu člana 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a (koji odgovara članu 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a - prečišćeni tekst) apelantkinji otkazao ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njenim radom. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo i da obaveze poslodavca propisane odredbama čl. 124-126 ZOR-a (koji odgovaraju čl. 138-140 ZOR-a - prečišćeni tekst) postoji samo u slučaju kada je više od 10% od ukupnog broja zaposlenih dobilo otkaze ugovora o radu. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je otkaz ugovora o radu dobilo oko 15 radnika, uključujući i apelantkinju, ali da se to nije desilo istovremeno, već u periodu od oko godinu dana. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, pošto se kod apelantkinje nije radilo o otkazu zbog viška zaposlenih na određenom radnom mjestu, već zbog ukidanja radnog mjesta, irelevantno je da li je tuženi sačinio program ili nije. Takođe je istaknuo i da kod tuženog ne postoji radno mjesto za koje je predviđena stručna sprema koju posjeduje apelantkinja, pa tuženi nije imao mogućnost da apelantkinju rasporedi na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Vrhovni sud je naveo da teret dokazivanja odlučnih činjenica u ovom sporu nije na tuženom, nego na apelantkinji, u smislu člana 126 Zakona o parničnom postupku, te da, u slučaju otkaza ugovora o radu zbog tzv. tehnološkog viška, na radniku leži teret dokazivanja da nije prestala potreba za njegovim radom i da je postojalo radno mjesto na koje je mogao biti raspoređen, a apelantkinja te činjenice nije dokazala.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Povredu navedenog prava apelantkinja vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kao odlučnu činjenicu u konkretnom sporu apelantkinja smatra pravni osnov otkaza ugovora o radu apelantkinji, te da se u konkretnom slučaju radi o institutu „viška zaposlenih radnika“, a ne o organizacionom ukidanju pojedinih radnih mjesta kod tuženog, kako su to paušalno utvrdili sudovi. Apelantkinja opširno iznosi svoje viđenje predmetnog činjeničnog stanja i primjene zakonskih propisa, te smatra da Okružni sud i Vrhovni sud nisu sankcionisali dio nezakonitog ponašanja tuženog i izbjegavanje primjene svih odredaba ZOR-a koje se odnose na postupke otkaza ugovora o radu viška zaposlenih za čijim radom je, zbog ekonomskih razloga, prestala potreba. Posebno ističe da je tuženi imao zakonsku obavezu da se konsultuje sa sindikatom radnika i da, s obzirom na broj planiranih otkaza (do 20%), blagovremeno donese i propisani program zbrinjavanja viška zaposlenih shodno odredbama čl. 139 i 140 ZOR-a. Takođe, apelantkinja smatra da joj je, s obzirom na vrstu spora i ukupnu dužinu predmetnog postupka (sedam godina), povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.500,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud navodi da ostaje kod svih činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, te smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje. Ističe da su bez osnova apelantkinjini navodi da je tuženi zapošljavao druge radnike, jer se radi o radnicima koji imaju stručnu spremu potrebnu tuženom, a koju apelantkinja ne posjeduje. U pogledu dužine trajanja postupka, Vrhovni sud navodi da je predmetni spis dostavljen u maju 2016. godine, a da je odluka donesena nakon 10 mjeseci, što je primjeren rok, budući da je revizija vanredan pravni lijek.

18. Okružni sud smatra apelantkinjine navode neosnovanim, jer je u drugostepenoj odluci dao jasne razloge, i da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava.

19. Osnovni sud, odnosno postupajući sudija navodi da nije u mogućnosti da se izjasni u pogledu navodnog kršenja prava, jer nije učestvovala u prvostepenom postupku.

20. Tuženi smatra apelaciju neosnovanom i predlaže da se odbije. Smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog i procesnog prava, te da su sudovi jasno obrazložili svoje odluke. V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, i 49/09), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) Član 124.

Savjet radnika daje mišljenja i prijedloge poslodavcu u vezi sa donošenjem i primjenom pravilnika o radu, rješavanjem određenih ekonomskih i socijalnih prava radnika, stručnim osposobljavanjem i usavršavanjem radnika, organizovanjem određenih vidova društvenog standarda radnika, planiranjem godišnjih odmora i drugim pitanjima od značaja za ostvarivanje prava radnika, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.

Funkcija savjeta radnika je savjetodavna i ne može uticati na pravo i položaj sindikata u zaštiti kolektivnih i pojedinačnih prava radnika

– članova tog sindikata.

Zakonom se bliže uređuje način izbora, sastav, ovlašćenja i druga pitanja u vezi sa uspostavljanjem i radom savjeta radnika.

Član 126.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.

Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 138.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.

Član 139.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 138. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sledećem:

- razlozima za prestanak rada radnika,

- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,

- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.),

- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca.

Član 140.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 138. ovog zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da, prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima, ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 093029 16 Rev 2 od 28. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 25. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. U konkretnom slučaju apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je postupak dugo trajao. U vezi sa utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, tvrdi da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOR-a, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o prestanku radnog odnosa zbog organizacionih promjena (ukidanja radnog mjesta), nego da se radilo o institutu „viška zaposlenih radnika“ i da je tuženi imao obavezu da se konsultuje sa sindikatom radnika i da, s obzirom na broj planiranih otkaza (do 20%), blagovremeno donese i propisani program zbrinjavanja viška zaposlenih shodno odredbama čl. 139 i 140 ZOR-a. U kontekstu ovih apelantkinjinih navoda Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZOR-a na konkretan pravni odnos, kao i da su ukazali da apelantkinja nije dokazala da je tuženi u konkretnom slučaju imao obavezu da postupi u skladu sa čl. 139 i 140 ZOR-a. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu.

33. U vezi sa apelantkinjinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 16. jula 2010. godine podnijela tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. marta 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste šest godina i osam mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje (kojim je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Nadalje, imajući u vidu predmet spora, izvedene dokaze i okolnost da je u predmetnom postupku održana rasprava i pred drugostepenim sudom u ponovnom postupku, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Osnovnim sudom trajao oko jedne godine i deset mjeseci, a drugostepeni postupak pred Okružnim sudom oko sedam mjeseci. Postupak po reviziji je trajao oko dvije i po godine, nakon čega je predmet vraćen na ponovni postupak pred Okružni sud. Ponovni drugostepeni postupak je trajao oko pet mjeseci, dok je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko deset mjeseci. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli pet odluka (četiri presude i jedno rješenje), te okolnost da je apelantkinja do konačne odluke u svom predmetu došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog predmeta, nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi jasno obrazložili da tuženi nije nezakonito postupao kada je apelantkinji otkazao ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njenim radom, odnosno da apelantkinja nije dokazala da je tuženi u konkretnom slučaju imao obavezu da postupi u skladu sa čl. 139 i 140 ZOR-a. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi, u okviru relevantnog razdoblja od šest godina i osam mjeseci, donijeli pet odluka, što se, u ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/17 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio