Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-431/19 (M. P., I. Š., F. Š. i J. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-431/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-431/19, rješavajući apelacije Mladena Pandurevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje je podnio Mladen Pandurević protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koje su podnijeli Izudin Šahović, Filip Šarić i Jozo Barišić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-431/19
1. Mladen Pandurević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Pizović d.o.o. Sarajevo, podnio je 30. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine.
2. AP-761/19
2. Izudin Šahović, Filip Šarić i Jozo Barišić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sanela Dilberović, advokat iz Mostara, podnijeli su 18. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 P 235156 18 Rev od 20. decembra 2018. godine. Činjenično stanje
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 21. maja 2013. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tužene (Federacija BiH–Vlada Federacije BiH) od 1. februara 2012. godine o razrješenju Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje (apelanti su bili članovi upravnog odbora) (stav I izreke presude). Odbačen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se poništi rješenja tužene od 1. februara 2012. godine o privremenom imenovanju Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje (stav II izreke presude). Obavezana je tužena da apelantima nadoknadi troškove postupka (stav III izreke presude).
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. septembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužene u pogledu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu prvostepena presuda je preinačena, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene, nižestepene presude su ukinute i tužba je odbačena.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je Vlada Federacije BiH 1. februara 2012. godine, na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o Vladi Federacije BiH, donijela rješenje o razrješenju Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje, kojim se razrješavaju dužnosti predsjednik i članovi upravnog odbora (apelanti i F.I., L.Ž. i M.H.). Predsjednik i članovi upravnog odbora razriješeni su prije isteka mandata i to zbog neučinkovitog i neuspješnog poslovanja i upravljanja radom tužene kao i zbog nekooperativnosti prema Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, kao nadležnom ministarstvu. Vrhovni sud je naveo da su apelanti tužbom tražili da se predmetno rješenje poništi kao nezakonito, jer su razriješeni prije isteka mandata bez ikakve najave, suprotno članu 10. Statuta Federalnog zavoda za zapošljavanje, suprotno principima Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH i jer su razlozi za razriješenje uopšteni, paušalni i neargumentovani. Vrhovni sud je naveo da su osnovane tvrdnje iz revizije tužene da odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nije u nadležnosti suda i da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 16. stav 1. Zakon o parničnom postupku kada su o zakonitosti predmetnog rešenja odlučivali u parničnom sporu. Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH, te ukazao da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova upravnog odbora tužene, u smislu navedenih zakonskih odredaba, prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresovano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Uredom Ombudsmena. Vrhovni sud je naveo da se kontrola zakonitosti konačno završava upućivanjem nalaza i preporuka Ureda Ombudsmena Parlamentu Federacije BiH kao zakonodavnom tijelu, čije zakone i propise izvršava Vlada Federacije BiH. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da nema osnova da se konačna odluka o razrješenju preispituje u parničnom postupku, pošto odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu osporenu odluku, te da se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-431/19.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti smatraju da im je osporenom odlukom, kojom je odbačena njihova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom, kojomje je odbačena njihova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, usvojena revizija tužene i odbačena tužba apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i prva na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanit imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević