Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/19 (Zaštitini fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1846/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1846/19, rješavajući apelaciju Zaštitini fond Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitini fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 210451 15 Gž od 10. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitini fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 210451 15 Gž od 10. jula 2018. godine. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4862/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 10. jula 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Mal 210451 18 Rev od 21. marta 2019. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (M.P.) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima praničnog postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je 13. aprila 2013. godine došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovalo vozila „Opel corsa“ (kojim je upravljao tužitelj) i vozilo „Fiat punto” (vlasništvo A.D.Đ.), kojom prilikom je nastala materijalna šteta na tužiteljevom vozilu. Zatim, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da nije utvrđen identitet vozača koji je upravljao vozilom „Fiat punto” (Dopis MUP-a PU Tuzla, PS Zapad od 12. marta 2015. godine), da je važnost police osiguranja ovog vozila istekla 13. marta 2013. godine, te da je saglasan iskaz tužitelja i saslušanog svjedoka Z.A. u pogledu nastanka saobraćajne nezgode. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je vezan činjeničnim utvrđenjem prvostepenog suda, jer se radi o postupku u sporu male vrijednosti (član 429. stav 1. u vezi sa članom 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka imao dovoljno osnova za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbu člana 16. stav 1. alineja 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, zato što iz iskaza tužitelja, saslušanog svjedoka i zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode slijedi da je nezgodu prouzrokovalo vozilo „Fiat punto” (tužitelj i Z.A. izjavili da je vozilo „Fiat punto“ na krivini, krečući se iz pravca Kiseljaka prema Tuzli, svojim lijevim dijelom udario u tužiteljevo vozilo i pri tome se nije zaustavio već se nastavio kretati, te da je Z.A. zapisao registarske oznake navedenog vozila i dao ih tužitelju), dok tuženi nije dokazao suprotno, a u pogledu kojeg vozila nije ispunjena obaveza iz člana 3. istog zakona (osiguranje o autoodgovornosti). Nadalje, Kantonalni sud je naveo, suprotno apelantovim navodima, da to što je vlasnik vozila dala vozilo na korištenje u momentu nastanka saobračajne nezgode osobi (čije podatke o identitetu nije otkrila) ne znači da ona to vozilo nije istovremeno i posjedovala, te naglasio da je prvostepeni sud utvrdio da vozilo „Fiat punto” posjeduje lice sa prebivalištem u FBiH i to na osnovu sadržine dopisa MUP-a Tuzlanskog kantona (javne isprave shodno članu 102. Zakona o parničnom postupku), dok apelant ne dokazuje suprotno. Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi apelantovi prigovori kojima ističe da je u konkretnom trebalo primijeniti odredbu člana 16. stav 1. alineja 1. navedenog Zakona, zato što se ova zakonska odredba ne odnosi na vozila u pogledu kojih nije ispunjena obaveza iz člana 3. navedenog zakona.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Također, apelant navodi da je „drugostepeni sud neke apelantove žalbene navode zaobišao kao da ne postoje, dok je za ostale dao nejasno obrazloženje...“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević