Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-898/19 (B. K.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-898/19

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 898/19, rješavajući apelaciju Beriza Kabilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Beriza Kabilovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer apelant Beriz Kabilović nakon lišavanja slobode prema Rješenju Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 348651 18 Kpp od 11. decembra 2018. godine, koje je doneseno u njegovoj odsutnosti, nije izveden pred sud sve do donošenja Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 348651 19 Kv3 od 20. marta 2019. godine o produženju pritvora.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Beriz Kabilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Bakir Hećimović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što „nakon lišavanja slobode nije izveden pred sud“, slijedom čega je tražio od Ustavnog suda da „donese privremenu mjeru kojom će narediti puštanje apelanta na slobodu“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 8. marta 2019. godine zatraženo je od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 16. marta 2019. godine.

4. Također, Ustavni sud je 29. maja 2019. godine telefonskim putem od ovlaštenog lica Općinskog suda pribavio informaciju o fazi u kojoj se nalazi predmetni postupak.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Općinskog suda po sudiji za prethodni postupak broj 32 0 K 348651 18 Kpp od 11. decembra 2018. godine apelantu, kao osumnjičenom, određen je pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji se ima računati od momenta lišavanja slobode, zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine a zbog zakonskih osnova prema članu 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH i uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, jer se apelant nakon izvršenja krivičnog djela krije i nedostupan je policijskim službenicima, a što proizlazi iz izvještaja Odjeljenja kriminalističke policije Tuzla od 11. decembra 2018. godine o čemu je kao prilog dostavljeno 16 službenih zabilješki koje su sačinjene na okolnost apelantovog pronalaska. Također je istaknuto da je MUPTK raspisao operativnu potragu za apelantom i da, pored preduzimanja niza policijskih radnji, apelant nije lišen slobode, te da je iz navedenog očigledno da se apelant krije od policijskih službenika.

8. Apelantov branilac je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja u kojoj je, između ostalog, naveo da se apelantu pritvor nije mogao odrediti zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH s obzirom na to da se on nalazi u bjekstvu i da ga u vrijeme određivanja pritvora nije saslušao sudija na okolnosti zbog kojih je pritvor predložen, a u smislu člana 145. stav 2. navedenog zakona, slijedom čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu, pa je predloženo da se prvostepeno rješenje u tom dijelu ukine.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 348651 18 Kv od 14. decembra 2018. godine odbijena je, između ostalog, kao neosnovana žalba apelantovog branioca podnesena protiv prvostepenog rješenja od 11. decembra 2018. godine.

10. Iz činjenica predmeta (apelantovih navoda i odgovora Kantonalnog tužilaštva) proizlazi da je apelant lišen slobode 22. februara 2019. godine i da se od tog trenutaka nalazi u pritvoru.

11. Također, na osnovu informacije Općinskog suda, proizlazi da je u apelantovom slučaju formiran „K“ predmet, odnosno da je Kantonalno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta od 15. marta 2019. godine (koja je potvrđena 18. marta 2019. godine) zbog predmetnog krivičnog djela, te da je u optužnici stavilo prijedlog da se apelantu produži pritvor. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 348651 19 Kv3 od 20. marta 2019. godine apelantu je produžen pritvor. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer mu nakon lišavanja slobode „nije bio predočen osnov sumnje, niti je izveden pred sud, niti mu je data mogućnost da se izjasni na prijedlog tužilaštva za određivanje mjere pritvora“. U vezi s tim je naveo da je rješenjem Općinskog suda od 11. decembra 2018. godine njemu kao osumnjičenom određen pritvor u trajanju od mjesec dana računajući od dana lišavanja slobode, da se 22. februara 2019. godine predao organima gonjenja i da se od tog trenutka nalazi u pritvoru. Dalje je ukazao da sud nije donio novo rješenje o pritvoru, niti održao ročište na insistiranje njegovog branioca, te da, stoga, ne postoji odluka koja bi se osporavala predmetnom apelacijom. Pri tome apelant ističe da su u konkretnom slučaju istekli svi rokovi za njegovo izvođenje pred sud. Stoga, apelant navodi da se on nalazi u nezakonitom pritvoru, bez zakonskog osnova i zakonite odluke, a da mu čak ni ranija odluka nije uručena. Zbog navedenog, apelant smatra da, osim donošenja privremene mjere puštanja na slobodu, ne postoji drugi način da se otkloni njegov nezakoniti boravak u pritvoru.

b)Odgovor na apelaciju

13. Općinski sud je, prije svega, naveo da su u „spornom“ rješenju od 14. decembra 2018. godine jasno i detaljno obrazloženi razlozi zbog čega krivično vijeće tog suda smatra da je žalba apelantovog branioca neosnovana, odnosno zbog čega to vijeće smatra da je „pobijano“ rješenje sudije za prethodni postupak pravilno i obrazloženo u pogledu općih i posebnih razloga za određivanje pritvora. Dakle, prema ocjeni Općinskog suda, apelant nije ponudio razloge, niti argumente na osnovu kojih zasniva svoje tvrdnje da mu je uskraćeno „pravo na pravično suđenje“, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalno tužilaštvo je, prvenstveno, opisalo tok postupka do donošenja rješenja Općinskog suda od 14. decembra 2018. godine. Dalje je Kantonalno tužilaštvo istaklo da je 22. februara 2019. godine apelant u prisustvu svog branioca došao u prostorije Tužilaštva kod postupajućeg tužioca i da mu je tom prilikom taj tužilac saopćio koje mu se djelo stavlja na teret, a da je poslije toga istog dana u 15.30 sati Odjeljenje sudske policije sudova Tuzlanskog kantona apelanta lišilo slobode zbog toga što je Općinski sud, nakon određivanja pritvora apelantu (rješenjem od 11. decembra 2018. godine), donio naredbu o izdavanju potjernice za apelantom, pa je apelant sproveden kod sudije za prethodno saslušanje Općinskog suda radi smještaja u Pritvorsku jedinicu KPZ Tuzla. Nakon toga je Kantonalno tužilaštvo 5. marta 2019. godine ispitalo apelanta na okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se sumnjiči kojom prilikom je apelant koristio svoje zakonsko pravo i branio se šutnjom. Dakle, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelantu 22. februara 2019. godine u vremenu od 15 do 15.30 sati postupajući tužilac saopćio krivično djelo za koje se sumnjiči i da je postupajući tužilac ispitao apelanta u svojstvu osumnjičenog 5. marta 2019. godine u toku trajanja pritvora koji mu je određen navedenim rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda. Zbog navedenog, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su apelantu u postupku određivanja pritvora u potpunosti ispoštovana prava propisana „međunarodnim konvencijama i domaćim zakonima“, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 145. stav 2.

Opće odredbe (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

Član 146. stav 1. tač. a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 149. stav 1.

Trajanje pritvora tokom istrage (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. Također, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Pri tome, za potrebe ocjene dopustivosti predmetne apelacije, Ustavni sud, također, ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa računanjem rokova za podnošenje aplikacije Evropskom sudu u predmetima koji se tiču lišavanja slobode da, kada aplikant nema na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo, vremenski rok (za podnošenje aplikacije) ističe šest mjeseci poslije datuma radnji ili mjera na koje se žali, ili poslije datuma saznanja o toj radnji ili njenom utjecaju na aplikanta (vidi, Younger protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 57420/00, ECHR 2003-I, i Milošević protiv Srbije, presuda od 28. aprila 2009. godine, broj aplikacije 31320/05, st. 40. i 41). Međutim, ako ta situacija traje, rok od šest mjeseci ističe po završetku situacije o kojoj je riječ (vidi, uz odgovarajuće izmjene, Ječius protiv Litvanije, broj 34578/97, stav 44, ECHR 2000-IX).

20. U svjetlu navedenih principa, a kako iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant nesporno lišen slobode 22. februara 2019. godine, te da se, prema stanju spisa predmeta, još nalazi u pritvoru, Ustavni sud smatra da je apelantova situacija otpočela danom apelantovog hapšenja, tj. lišavanjem slobode i upućivanjem na izdržavanje pritvora (22. februara 2019. godine), i da još traje. Stoga, s obzirom na to da je apelacija u konkretnom slučaju podnesena 26. februara 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa tačkom c) stava 1. navedenog člana Evropske konvencije, jer nije odmah izveden pred sud, ili „službeno lice određeno zakonom da vrši sudske funkcije“.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

25. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant nakon navodnog počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret (nasilničko ponašanje iz člana 362. KZFBiH) bio nedostupan organima gonjenja, tj. da se nalazio u bjekstvu sve do 22. februara 2019. godine, kada je dobrovoljno u prisustvu svog branioca pristupio u prostorije Kantonalnog tužilaštva, nakon čega je istog dana lišen slobode i sproveden kod sudije za prethodno saslušanje radi smještaja u pritvorsku jedinicu. Navedenu aktivnost Kantonalno tužilaštvo je preduzelo na osnovu rješenja Općinskog suda od 11. decembra 2018. godine (potvrđenog rješenjem istog suda od 14. decembra 2018. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da iz stanja spisa predmeta proizlazi (odgovora Kantonalnog tužilaštva) da je apelantu tom prilikom (22. februara 2019. godine) nadležni kantonalni tužilac saopćio koje mu se djelo stavlja na teret. Nakon toga Kantonalno tužilaštvo je 5. marta 2019. godine ispitalo apelanta na okolnost izvršenja predmetnog krivičnog djela.

26. Dalje, Ustavni sud ističe da, iako apelant ukazuje na nezakonitost pritvora u konkretnom slučaju, on predmetnom apelacijom ne osporava rješenje Općinskog suda od 11. decembra 2018. godine (niti drugostepeno rješenje od 14. decembra 2018. godine) na osnovu kojeg je 22. februara 2019. godine (kada se predao) lišen slobode i upućen na izdržavanje određenog pritvora. Budući da Ustavni sud, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da ispita da li su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su apelantu, dok se nalazio u bjekstvu, pritvor odredili ne samo zbog ispunjenosti uvjeta iz tačke a) stava 1. člana 146. ZKPFBiH (skrivanje i opasnost od bjekstva) već i zbog ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH (ponavljanje krivičnog djela). S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, Serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311). Iz rješenja Općinskog suda (od 11. decembra 2018. godine) kojim je apelantu prvobitno određen pritvor proizlazi da je apelantu, u konačnici, određen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 146. ZKPFBiH sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, odnosno da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, stav 59, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Naime, u kontekstu činjenica konkretnog predmeta i navoda apelacije, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju od odlučujućeg značaja je utvrditi da li je apelant kao lice zakonito lišeno slobode (na osnovu rješenja Općinskog suda od 11. decembra 2018. godine), odnosno kao pojedinac osumnjičen da je počinio krivično djelo (nasilničko ponašanje), bio zaštićen određenom sudskom kontrolom u smislu garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije koja mora da ispuni zahtjev hitnosti i koja ne smije da zavisi od prethodne predstavke lica o kome je riječ (mora biti „automatska“), a pritvoreno lice mora biti lično izvedeno pred sudiju ili pred „sudiju ili [nekog] drugog službenika ovlašćenog po zakonu“ da odluči da li da naredi njegovo ili njeno puštanje na slobodu u toku suđenja (vidi, Evropski sud, McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 543/03, st. 33, 34. i 35, ECHR 2006 - ….). Pri tome Ustavni sud podsjeća da čak i kada je redovni (domaći) sud prvobitno odredio pritvor, to ne isključuje naknadnu primjenu navedenog „zahtjeva hitnosti“ ako, između ostalog, takvo lice nije saslušano prilikom razmatranja njegovog pritvora (vidi, Milošević protiv Srbije, broj aplikacije 31320/05, presuda od 28. aprila 2009. godine, stav 52).

28. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta kao nesporno proizlazi da apelant, zbog toga što se nalazio u bjekstvu u vrijeme donošenja odluke kojom mu je određen pritvor (11. decembra 2018. godine), nije bio izveden pred sudiju za prethodni postupak, a niti u momentu lišavanja slobode (22. februara 2019. godine, kada se predao) i naknadno (5. marta 2019. godine, kada ga je saslušalo Tužilaštvo). Pri tome Ustavni sud ukazuje da, sve i da se, nasuprot apelantovim tvrdnjama, prihvati kao istinit navod Tužilaštva (iz odgovora na apelaciju) da apelant jeste nakon lišavanja slobode bio obaviješten o osnovama sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, položaj tužioca ne zadovoljava kriterij naveden u članu 5. stav 3. Evropske konvencije, jer je tužilac, zato što obavlja i istražne i tužilačke funkcije, stranka u postupku i ne može se očekivati da lice koje je u toj ulozi može biti smatrano „licem koje je zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast“ u smislu ovog člana (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 976/05 od 9. februara 2006. godine, stav 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju sudija za prethodno saslušanje ne uživa status lica koje vrši sudsku vlast, budući da iz stanja spisa proizlazi da je Tužilaštvo apelantovo sprovođenje navedenom sudiji izvršilo isključivo s ciljem apelantovog smještaja u pritvorsku jedinicu, a ne radi saslušanja okolnosti razloga na osnovu kojih se pritvor određuje.

29. Stoga, Ustavni sud, suprotno pravnom shvatanju Kantonalnog tužilaštva da su apelantu u konkretnom slučaju ispoštovana ljudska prava propisana međunarodnim konvencijama i domaćim zakonima, smatra da je u apelantovom slučaju došlo do povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer on, nakon što je lišen slobode (22. februara 2019. godine) do donošenja Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 348651 19 Kv3 od 20. marta 2019. godine, nije izveden u konvencijskom smislu pred sud/sudiju, ili „službeno lice određeno zakonom da vrši sudske funkcije“, a koje je imalo obavezu da razmotri određivanje apelantovog pritvora i neophodno ovlaštenje da naloži njegovo eventualno puštanje na slobodu.

30. Dakle, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u periodu od dana lišavanja slobode apelanta (22. februara 2019. godine ) do dana donošenja rješenja Općinskog suda od 20. marta 2019. godine kojim mu se produžava pritvor. Konsekventno navedenom zaključku, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati ostale navode apelacije.

31. S obzirom na činjenicu da je, nakon podnošenja apelacije a do donošenja ove odluke, donesena nova odluka kojom je odlučeno o apelantovom pritvoru (rješenje od 20. marta 2019. godine), a koju apelant nije osporio, Ustavni sud je ustanovio da je utvrđena povreda dovoljna satisfakcija. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada apelant, kao lice lišeno slobode, nije izveden pred „sudiju“ radi saslušanja na okolnosti razloga na osnovu kojih se pritvor određuje.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-898/19 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio