Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-928/19 (Republika Srpska, Ministarstvo finansija)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-928/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-928/19, rješavajući apelaciju Republike Srpske, Ministarstvo finansija na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Republika Srpska, Ministarstvo finansija protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005281 18 Rev od 26. prosinca 2018. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005281 17 Pž 2 od 28. ožujka 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005281 13 P 2 od 19. svibnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska, Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Istočnom Sarajevu, podnio je 28. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 005281 18 Rev od 26. prosinca 2018. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 P 005281 17 Pž 2 od 28. ožujka 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 005281 13 P 2 od 19. svibnja 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tužena (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 901.485,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 21.950,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi na ime parničnih troškova iznos od 8.092,00 KM.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nesporno da su „Telekomunikacije RS“ i „BH Telecom", kao ovlašteni operateri za distribuciju pre paid kartica mobilne telefonije, vršili distribuciju putem posrednika u prodaji koji nisu ispravno prikazali potrebne podatke u PDV prijavama, što je bilo od utjecaja na pravilnu raspodjelu prihoda iz indirektnog oprezivanja sa jedinstvenog računa za 2006. godinu. Nadalje, Sud BiH je naveo da je konačnom dopunom nalaza od 18. veljače 2017. godine, vještak ekonomske struke sačinio dvije varijante nalaza i mišljenja, prepuštajući Sudu odluku koja je varijanta ispravna. S tim u vezi Sud BiH je naveo da su prvostupanjski sud i drugostupanjsko vijeće na osnovu dopune nalaza vještaka od 18. veljače 2017. godine prihvatili utvrđenim ukupan iznos krajnje potrošnje za 2006. godinu u visini od 1.256.644,78 KM, te su izveli zaključak da neiskazivanje krajnje potrošnje u poreskim prijavama oba operatera, kako BH Telekoma, tako i Telekomunikacija RS, te njihovih distributera, nije dovelo, niti može dovesti do izmjene obračuna krajnje potrošnje, a samim tim ni do uvećanja koeficijenta raspodjele sredstava od indirektnih poreza u korist apelanta. Prihvaćajući obje urađene varijante vještačenja kao cjelinu, pa u konačnici ukupan iznos krajnje potrošnje za 2006. godinu, kada se ta dva iznosa oduzmu 1.908.647,78 i 652.003,00 KM, iznosi 1.256.644,78 KM u korist Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na Republiku Srpsku i Brčko Distrikt, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za utuženi iznos. Nadalje, Sud BiH je naveo da je prihvatio zaključak nižestupanjskih sudova da nepravilno iskazivanje ili neiskazivanje krajnje potrošnje u poreznim prijavama navedenih operatera i njihovih distributera, u spornom periodu, ne može dovesti do izmjene obračuna krajnje potrošnje, niti do uvećanja koeficijenta raspodjele sredstava od indirektnih poreza u korist apelanta.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant smatra da se druga varijanta dopune nalaza i mišljenja vještaka nije mogla uzeti u obzir, jer se ista odnosi na nove činjenice i nove dokaze koje predstavljaju novi predmet vještačenja i nakon 11 godina vođenja postupka nisu dozvoljeni u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Uskladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba)

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-928/19 (Republika Srpska, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio