Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3742/17 (Đ. T.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3742/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3742/17, rješavajući apelaciju Đure Tomića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đuro Tomić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 191553 16 Gž od 21. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuro Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 6. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 191553 16 Gž od 21. juna 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 191553 14 P od 6. novembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu (N.V.) da mu preda u faktički posjed nekretnine označene kao parcela broj 47/43, pobliže opisane u izreci presude, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se na parceli broj 47/43 nalazi stambena zgrada koja se sastoji od prizemlja u kojem se nalaze jedan dvosoban stan, jedan jednosoban stan i tri poslovne prostorije i prvog sprata na kojem se nalazi jedan dvosoban stan. Zatim da je na predmetnoj zgradi apelant, na osnovu kupoprodajnog ugovora od 25. februara 2013. godine, uknjižen kao vlasnik sa 1/1 dijela, dok je tužena (na osnovu otkupa) vlasnik i posjednik jednosobnog stana sa 1/1 dijelova i zajedno sa M.Č. suvlasnik i posjednik dvosobnog stana koji se nalazi u prizemlju predmetne zgrade. Nadalje je utvrđeno da je tužena u posjedu jedne sobe koja se nalazi pored njenog jednosobnog stana, te da je dvosoban stan na prvom spratu predmetne zgrade u posjedu N.M. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 23. Zakona o stvarim pravima propisano da sticalac prava svojine pravnim poslom ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu (stav 2). Zatim da je odredbom člana 127. Zakona o stvarnim pravima propisano da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog (stav 1). Osnovni sud je naveo da je rješenjem Opštine Banja Luka, Komisija za nacionalizaciju od 25. novembra 1959. godine, zgrada na parceli 47/21 nacionalizovana, na način da su tri poslovne prostorije ostale u društvenoj svojini, a da je dvosoban stan u prizemlju ostavljen u svojini ranijeg vlasnika N.S, dok je dvosoban stan na spratu iste zgrade ostavljen u svojini A.K. Osnovni sud je naveo da je J.V. kupio dvosoban stan u prizemlju od N.S, a R.M. je kupio od A.K. dvosoban stan na spratu, te da su navedene nekretnine u konačnici u zemljišnim knjigama upisane kao susvojina N.M. i M.M. odnosno M.Č i tužene, kao sljednika navedenih kupaca.
4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant, na osnovu ugovora od 25. februara 2013. godine zaključenim između apelanta u svojstvu kupca i V.S.H, J.Č, A.D. i I. K. (sljednici iza N.S. i A.K.) u svojstvu prodavaca, upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne zgrade sa dijelom 1/1. Međutim, istakao je Osnovni sud, dvosoban stan u prizemlju i dvosoban stan na prvom spratu nisu obuhvaćeni navedenim ugovorom, s obzirom da su prodavci izjavili da u stambenoj zgradi koja je predmet kupoprodajnog ugovora postoje dva stana koja su ranije prodata (član 1.4 navedenog ugovora). Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da je apelant navedenim ugovorom kupio od prodavaca jednosoban stan i tri poslovne prostorije koje se nalaze u prizemlju predmetne zgrade. S tim u vezi je istakao da prodavci u momentu zaključenja predmetnog ugovora (februar 2013. godine) nisu mogli prometovati predmetnim jednosobnim stanom, s obzirom da je tužena na tom stanu, prije zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, imala upisano pravo vlasništva. Osnovni sud je naglasio i da prodavci nisu mogli prenijeti na apelanta ni pravo vlasništva na tri poslovne prostorije, jer su od momenta nacionalizacije te prostorije ostale u društvenoj svojini, odnosno kasnije svojini Grada Banja Luka. Navedeno, istakao je Osnovni sud, proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke M.P, koji je utvrdio da na parceli broj 47/43 nikada nisu bili uknjiženi stanovi kao posebni dijelovi zgrade u korist ranijih vlasnika N.S. i A.K, a što su trebali biti. Stanovi navedenih lica su, kao je naveo Osnovni sud, pogrešno uknjiženi na parceli broj 47/21, na kojoj postoje samo dvije poslovne prostorije pa su kao posljedica pogrešnog knjiženja na parceli broj 47/43 ostali upisani suvlasnici N.S. i A.K. koji zapravo nisu bili suvlasnici cijele zgrade, već su bili vlasnici stanova u toj zgradi, koji su izuzeti od nacionalizacije. Dakle, Osnovni sud je istakao da N.S. i A.K. nisu mogli biti uknjiženi kao suvlasnici predmetne zgrade na parceli broj 47/43, niti su to mogli biti njihovi sljednici, već su navedena lica trebali biti uknjiženi kao vlasnici stanova, kao posebnih dijelova zgrade koja je izgrađena na parceli broj 47/43, a ne kao vlasnici stanova na parceli broj 47/21 (kako su isti bili uknjiženi), s obzirom da na toj parceli nema stanova. Pri tome je naglasio da apelant prilikom zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora nije postupao u dobroj vjeri i da je, uprkos načelu povjerenja u javne evidencije, bio dužan ispitati i vanknjižno stanje vlasništva na predmetnim nekretninama. Takođe je istakao da iz apelantovog iskaza kao i iz ostalih dokaza proizilazi da mu je bilo poznato stvarno stanje, te da je očigledno olako pristupio zaključenju predmetnog ugovora. Osnovni sud je nadalje naveo da apelant nije pružio niti jedan dokaz, osim njegovog iskaza, da je (navodnom isplatom iznosa od 10.000 EUR) od tužene i M.Č. kupio dvosoban stan u prizemlju predmetne zgrade. S obzirom da je nesporno utvrđeno da su dva dvosobna stana bila izuzeta iz prometovanja temeljem ugovora zaključenog između apelanta i sljednika N.S. i A.K, činjenice da je jednosoban stan u vrijeme zaključenja ugovora bio u vlasništvu tužene, činjenice da su tri poslovne prostorije u vrijeme zaključenja ugovora bile do danas u vlasništvu Grada Banja Luka, te činjenice da prodavci nisu apelantu predali u posjed prometovane nekretnine, Osnovni sud je izveo zaključak da apelant nije stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 191553 16 Gž od 21. juna 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 127. stav 1. i člana 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te istakao da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, a što je bio dužan, slijedom čega je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi stipulisani navedenom zakonskom odredbom za predaju u apelantov posjed predmetnih nekretnina. S tim u vezi je naglasio da N.S. i A.K, niti njihovi sljednici, nisu mogli biti uknjiženi kao suvlasnici predmetne zgrade na parceli broj 47/43, već su trebali biti uknjiženi kao vlasnici stanova kao posebnih dijelova zgrade koja je izgrađena na parceli broj 47/43, a ne kao vlasnici stanova na parceli broj 47/21, jer na toj parceli nema stanova, već dvije poslovne prostorije zgrade. Okružni sud je pri tome naglasio da načela koja karakterišu sistem zemljišnih knjiga (načelo javnosti, formaliteta, prioriteta i legaliteta) podrazumijevaju oborivu pretpostavku da je sadržina zemljišnih knjiga svakome poznata i da su upisi u zemljišnu knjigu tačni. U vezi sa tim je istakao da apelant nije mogao poživanjem na načelo povjerenja u zemljišne knjige steći vlasništvo na predmetnim nekretninama, jer pravni prednici prodavaca iz istog ugovora, zbog pogrešnog knjiženja, nisu bili vlasnici istih nekretnina, na koji način je oborena zakonska pretpostavka tačnosti upisa u zemljišnim knjigama. U vezi apelantovog žalbenog prigovora da su prodavci, kao raniji vlasnici nacionalizovanih nekretnina, temeljem odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu stekli svojinu na predmetnim nekretninama, Okružni sud je istakao da su isti neosnovani, s obzirom da apelant nije dokazao da je, shodno odredbi stava 3. navedenog člana, rješenjem nadležnog organa uprave na predmetnim nekretninama utvrđen prestanak državnog vlasništva i uspostavljen raniji vlasničko pravni odnos.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je neosnovan stav sudova da prodavci, koji su sa apelantom zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnih nepokretnosti, nisu na njega mogli prenijeti pravo svojine iz razloga što su te nepokretnosti prešle u svojinu grada Banjaluka po osnovu Zakona o nacionalizaciji. S tim u vezi smatra da je stupanjem na snagu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu, uspostavljeno pravo svojine prodavaca kao ranijih vlasnika nad predmetnom nekretninom, te da rješenje nadležnog upravnog organa u tom pogledu ima samo deklarativni karakter. Takođe navodi da je neosnovan zaključak suda da apelant nije dokazao da je na pravno valjan način stekao pravo vlasništva na tri poslovne prostorije koje se nalaze u predmetnoj zgradi i da one prestavljaju svojinu Grada Banjaluka, s obzirom da su i te prostorije bile obuhvaćene predmetnim kupoprodajnim ugovorom i da je na njima uknjiženo apelantovo pravo svojine. Smatra da je pravnim poslom sa M.Č. (isplatom iznosa od 10.000 EUR) stekao i pravo vlasništva na na nekretninama koje je ona držala u posjedu. Nadalje navodi da sud nije cijenio sve apelantove dokaze, naročito rješenje inspekcijskog organa Grada Banjaluka „koji je na licu mjesta utvrdio određene činjenice, te preduzeo mjere protiv tužene koja je nezakonitim radnjama prekrajala prostorije u spornom objektu“. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, ali te navode nije posebno obrazlagao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant, u suštini, smatra da je stupanjem na snagu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu ex lege uspostavljeno pravo vlasništva prodavaca iz predmetnog kupoprodajnog ugovora na predmetnoj nepokretnosti i da je, zauzimanjem suprotnog stanovišta, Okružni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda potvrđena prvostepena odluka kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu preda u posjed predmetnu nekretninu. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da prodavci iz predmetnog kupoprodajnog ugovora (kao sljednici N.S. i A.K.) nisu u trenutku zaključenja tog ugovora imali pravo svojine, te da nisu temeljem odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu, u nedostatku rješenja nadležnog upravnog organa u tom pogledu, postali vlasnici tri poslovne prostorije, niti su to pravo imali na jednosobnom stanu (s obzirom da je tužena na tom stanu, u trenutku zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora, bila upisana kao vlasnik), pa samim tim to pravo nisu mogli prenijeti na apelanta, koje razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Okružni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da apelant nije dokazao da je od tužene i M.Č. kupio dvosoban stan u prizemlju predmetne nekretnine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U odnosu na apelantove navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je istakao da mu je to pravo povrijeđeno, nije obrazlagao te tvrdnje, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi ih potkrijepio, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu prima facie neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević