Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1423/19 (S. T.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1423/19
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1423/19, rješavajući apelaciju Srećka Trifkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Trifkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 032605 18 Kž 4 od 4. februara 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 032605 18 Kv 6 od 25. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Trifković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Tatjana Savić i Nina Kisić, advokati iz Bijeljine i Sarajeva, podnio je 30. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 032605 18 Kž 4 od 4. februara 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 032605 18 Kv 6 od 25. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Apelant je 28. oktobra 2018. godine lišen slobode i potom, 29. oktobra 2018. godine, ispitan u Tužilaštvu. Tom prilikom je obaviješten da se tereti za krivična djela ubistvo i teška krađa, kao i o dokazima iz kojih proizlaze osnovi sumnje, uključujući i predočavanje naredbe o provođenju istrage. Naime, 26. oktobra 2018. godine, oko 04.15 sati, u općini Novi Grad osumnjičeni (među kojima je, kako se osnovano sumnja, i apelant) su lišili života policijskog službenika A.Š., koji je na licu mjesta preminuo, dok je policijski službenik D.V. ranjen, ali je istog dana, zbog teških i po život opasnih povreda, preminuo u KC „Koševo“.
5. Prethodno je Tužilaštvo (29. oktobra 2018. godine) donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta i drugih N.N. lica, a potom, 30. novembra 2018. godine, i naredbu o „provođenju (proširenju istrage)“ u odnosu na osumnjičene M.O. i N.L. zbog postojanja osnova sumnje da su radnjama opisanim u tački 1. počinili krivična djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka e) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH.
6. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva broj T09 0 KT 0129124 18 od 30. oktobra 2018. godine, Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) je donio Rješenje broj 09 0 K 032605 18 Kpp 2 od 30. oktobra 2018. godine kojim je apelantu odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca. Pritvor je određen zbog postojanja razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) koji je potom produžen za dva mjeseca iz istih zakonskih razloga.
7. Rješenjem Vijeća Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj 09 0 K 032605 18 Kv 6 od 25. januara 2019. godine apelantu je produžen pritvor za tri mjeseca, koji je po tom rješenju mogao trajati do 25. aprila 2019. godine ili do druge odluke suda.
8. U obrazloženju rješenja Vijeće je navelo da je povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantu (u daljnjem tekstu: prijedlog) 25. januara 2019. godine održana sjednica na kojoj je omogućeno apelantu i njegovim braniteljicama da se izjasne o prijedlogu.
9. U rješenju je, prije svega, navedeno da je Vijeće usvojilo prijedlog Tužilaštva (mada se apelantova odbrana tome protivila) da se sa ročišta isključi javnost, u smislu člana 250. ZKPFBiH. Vijeće je zaključilo da je zaštita interesa svjedoka čiji su iskazi interpretirani u prijedlogu, uključujući i iskaze svjedoka koji su detaljno opisali upućene prijetnje, kao i relevantne činjenice u odnosu na sam inkriminirani događaj, dozvoljen i opravdan izuzetak od općeg pravila koje garantira pravo na javnu raspravu kao jedan od osnovnih elemenata pravednog suđenja.
10. Dalje, u rješenju je citiran dio naredbe o provođenju istrage u kojem je činjenično opisano šta se apelantu stavlja na teret (strana 4. rješenja). Istaknuto je da osnovana sumnja da je apelant kao saizvršilac poduzeo krivičnopravne radnje, kako mu se to stavlja na teret tačkom 1. naredbe, proizlazi iz dokaza i priloga dostavljenih uz prijedlog (str. 5. i 6) koje je sud u rješenju u njihovom relevantnom dijelu veoma detaljno sadržajno interpretirao (počev od 7. do 20. strane rješenja). Među tim dokazima su i veoma detaljno sadržajno interpretirani zapisnici o saslušanju dva imenovana svjedoka za koja će Ustavni sud u nastavku odluke koristiti termine svjedok A i svjedok B, zatim, vještačenja privremeno oduzetog mobitela crne boje „Alcatel“ sa pripadajućom SIM karticom, pronađen u vozilu „mercedes“ prilikom vršenja uviđaja, vlasništvo svjedoka B, što proizlazi iz materijalnih dokaza opisanih u rješenju. U rješenju su sadržajno interpretirani i iskazi dvaju svjedoka iz kojih proizlazi da im je poznato da se krađom na području Kantona Sarajevo bavi i apelant, te je posebno opisan iskaz svjedoka koji je opisao način kako se organizuju izvršenja krivičnog djela teške krađe PMV (putnička motorna vozila), ,,štekove“ gdje se nalaze otuđena putnička motorna vozila, korištenje posebnih telefona kojih se kasnije riješe i vozila koje koriste kada krenu u izvršenje krivičnog djela. Ove iskaze je sud doveo u vezu sa izjavama svjedoka AiBu dijelu koji se odnosi na korištenje tzv. radnih telefona, pa je tako svjedok B naveo da mu je apelant dao mobilni telefon za komunikaciju koja se odnosi na PMV koja će mu dovesti da ih rastavi, što je svjedok A potvrdio u svom iskazu, navodeći da je svjedok A taj telefon isključivo koristio za komunikaciju sa apelantom, i mjesto gdje ga je držao. Istaknuto je da iz iskaza devet imenovanih svjedoka koji su interpretirani u rješenju i koji žive u blizini inkriminiranog lica mjesta proizlaze informacije u vezi sa počinjenjem krivičnog djela na način da su čuli pucnjavu i vidjeli određene detalje u vezi sa samim događajem.
11. Po ocjeni Vijeća, navedeni dokazi, sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz odredbe člana 146. ZKPFBiH (kako općeg uvjeta, tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe), na saglasan način potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant poduzetim radnjama počinio krivična djela kako mu se stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, čime je ispunjen opći uvjet za produženje pritvora apelantu.
12. Vijeće je ocijenilo neosnovanim sve prigovore odbrane, a naročito da im je potpuno uskraćeno pravo na očitovanje i osporavanje osnovane sumnje. Istaknuto je da se apelantova odbrana očitovala da se „neće izjašnjavati o prijedlogu dok im se ne dostave dokazi, odnosno omogući uvid u dokaze na kojima se prijedlog zasniva“. U vezi sa navedenim, Vijeće je citiralo član
61. ZKPFBiH, te ocijenilo da je u konkretnom slučaju riječ o obimnoj i složenoj istrazi kako se i navodi u prijedlogu. Vijeće je ocijenilo opravdanim obrazloženje Tužilaštva da bi otkrivanje navedenih dokaza ugrozilo ciljeve istrage, imajući u vidu da je istraga još uvijek u ranoj vrlo osjetljivoj fazi, te da postoji realna mogućnost proširenja istrage na druge osobe. Istaknuto je da prijedlog ne sadrži samo navođenje dokaza već da je interpretiran njihov sadržaj u dovoljnoj mjeri na način da je omogućeno njihovo osporavanje, te da su braniteljice apelanta i apelant lično dostavljanjem prijedloga (koji im je uredno i blagovremeno uručen) obaviješteni o dokazima i njihovom sadržaju na kojima se temelji osnovana sumnja. Vijeće je dodatno naglasilo da je detaljnom intrepretacijom dokaza u ranijem prijedlogu za produženje pritvora (u kojem su relevantni dokazi u biti sadržajno interpretirani kao i u ovom prijedlogu, a o kojim se dokazima apelantova odbrana argumentirano izjašnjavala) odbrana u dovoljnoj mjeri upoznata sa sadržajem dokaza na kojima se odluka temelji.
13. Također, Vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovor odbrane koji se odnosi na povredu člana 15. ZKPFBiH. S tim u vezi, Vijeće je ukazalo da su prava i ovlaštenja tužioca u istražnom postupku određena prvenstveno članom 45. ZKPFBiH iz kojeg jasno proizlazi da je osnovna uloga tužioca u krivičnom postupku otkrivanje krivičnih djela i otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela. Slijedom izloženog, Vijeće je ocijenilo da isticanje činjenica na kojima braniteljica temelji povredu člana 15. ZKPFBiH ne može dovesti do povrede jednakosti u postupanju u istražnom postupku koji je u cijelosti stavljen u nadležnost tužioca, pri čemu je Vijeće ukazalo i na ulogu sudije za prethodni postupak u fazi istrage (vrši kontrolu istrage, donoseći određene odluke, postupajući po prijedlogu tužioca u odnosu na istražne radnje i mjere koje poduzima tužilac ili ovlaštena službena lica).
14. U pogledu prigovara da se apelant tereti da je krivično djelo počinio vozilom „Seat Leon“ i u saučesništvu sa M.O. i N.L., a na koje okolnosti pritvor nije određen, te da apelant nije saslušan na te okolnosti, Vijeće je istaklo da je izvršilo uvid u zapisnik o ispitivanju apelanta broj T09 0 KT 0129124 18 od 29. oktobra 2018. godine iz kojeg proizlazi da je apelant obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega, te da mu je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Naime, iz tog zapisnika proizlazi da je apelantu saopćeno da se sumnjiči za navedena djela koja je počinio na način da je „dana 26. oktobra 2018. godine, oko 04,15 sati, u Ulici Geteova, općina Novi Grad, u neposrednoj blizini TC 'Merkator', zajedno i po prethodnom dogovoru, s ciljem da oduzimanjem i prisvajanjem tuđe pokretne stvari - vozila pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, apelant zajedno sa drugim njemu poznatim N.N. licima, dovezli se putničkim motornim vozilom marke ,,Volkswagen“, tip „golf“, crne boje, sa zatamnjenim staklima, nepoznatih registarskih oznaka (...)“, a da mu se naredbom o provođenju istrage na teret stavlja opis radnje kako je navedeno u tački 1. naredbe u uvodu ovog obrazloženja (da je na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela došao sa PMV „Seat Leon“, a ne PMV „golf“ kako mu je to saopćeno na zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, nema kao posljedicu povredu člana 5. stav 1. ZKPFBiH na koju se braniteljica poziva. Istaknuto je da je Tužilaštvo 29. oktobra 2018. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta i drugih N.N. lica, a potom 30. novembra 2018. godine i naredbu o provođenju (proširenju) istrage u odnosu na osumnjičene M.O. i N.L. Shodno navedenim naredbama, apelantu se stavlja na teret: „M.O. i N.L. i N.N. lica zajedno sa [apelantom], dana 26. oktobra 2018. godine, oko 04,15 sati, u Ulici Geteova, općina Novi Grad, u neposrednoj blizini TC 'Merkator', zajedno i po prethodnom dogovoru, s ciljem da oduzimanjem i prisvajanjem tuđe pokretne stvari - vozila pribave sebi protivpravnu imovinsku korist, zajedno sa drugim njima poznatim N.N. licima, dovezli se putničkim motornim vozilom marke „Seat Leon“, crne boje, sa zatamnjenim staklima, nepoznatih registarskih oznaka (...).“ Dakle, pritvor nije produžen za druge događaje u odnosu na one za koje je određen. Tačno je da se apelantu ranije stavljalo na teret da je na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela došao crnim vozilom marke „golf“, a da se u prijedlogu govori o crnom vozilu „Seat Leon“. Međutim, Vijeće je istaklo da se bavilo utvrđenjem činjenica kako se to stavlja na teret apelantu naredbom o provođenju istrage na nivou osnovane sumnje, te okolnost da se, u konkretnom slučaju, vozilo crne boje marke „Seat Leon“ dovodi u vezu sa krivičnim djelima na način da su se izvršioci dovezli ovim vozilom, a ne vozilom marke „golf“ crne boje, po mišljenju Vijeća, nije od utjecaja na drugačiju odluku suda, odnosno izvođenje suprotnog zaključka u odnosu na osnovanu sumnju, budući da je riječ o jednoj činjenici, a ne opisu samih radnji u kojima se stječe obilježje krivičnih djela kako se to apelantu stavlja na teret, na nivou osnovane sumnje. U konkretnom slučaju istraga u odnosu na otuđena vozila, pri čemu se misli na vozilo „Seat Leon“ i vozilo opisano pod tačkom 2. naredbe, kako je naprijed izložena, što se stavlja na teret M.O. i N.L., nije proširena u odnosu na apelanta (ne proizlazi iz spisa predmeta), niti mu se to stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, već je riječ o opisu tipa i marke vozila kojim su osumnjičeni došli na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela, pa u vezi sa navedenim irelevantni su navodi odbrane da apelant nije saslušan na navedene okolnosti.
15. Dalje, Vijeće se bavilo ispitivanjem postojanja posebnih pritvorskih uvjeta iz tač. b), c) i d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH.
16. U odnosu na postojanje uvjeta propisanih tačkom b) člana 146. ZKPFBiH, odnosno postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, zaključeno je da postoji ozbiljan rizik da bi do takvog ometanja istrage moglo doći u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Ovo zbog toga što iz zapisnika o saslušanju svjedoka A od 30. novembra 2018. godine proizlazi da su tom svjedoku upućene poruke prijetećeg sadržaja a koje se dovode u vezu sa konkretnim predmetom u odnosu na koje okolnosti je ovaj svjedok saslušan. Navedeno je da su 30. novembra 2018. godine u prostorijama Tužilaštva saslušani ponovo svjedoci A i B, pa je tako svjedok B izjavio da je nakon davanja izjave porodica tog svjedoka pod pritiskom raznih lica, te da su na broj telefona svjedoka A počele stizati poruke prijetećeg sadržaja sa nepoznatog broja, te da je taj svjedok, prema sadržaju poruka, zaključio da se radi o apelantu ili nekom od „njegovih“. Svjedok je dalje naveo da su, nakon prijavljivanja tih prijetnji, počele da stižu poruke sa drugog broja, koje su kod tog svjedoka izazvale ogromno uznemirenje i strah za porodicu (sadržaj poruka opisan na str. 23 - 25 rješenja). Vijeće je istaklo da je dovelo u vezu iskaz svjedoka A sa službenom zabilješkom broj 13/1-140/18 od 28. oktobra 2018. godine, dostavljenom uz prijedlog, te da iz toga proizlazi da su prijetnje upućene ovom svjedoku u vezi sa konkretnim predmetom, budući da iz navedene zabilješke proizlazi da svjedok A nije spreman dati izjavu na zapisnik (misli se na izjavu od 29. oktobra 2018. godine, koju je kasnije dao i koja je bila predmet ocjene Vijeća) obrazlažući to strahom za svoj život i život svoje djece. Nadalje, Vijeće je istaklo da saučesnici u ovom slučaju koji se dovode u vezu sa izvršenjem krivičnih djela ubistvo i teška krađa od 26. oktobra 2018. godine još uvijek nisu identificirani. Istaknuto je da je u odnosu na saučesnike dosadašnja istraga pokazala da su u izvršenju krivičnog djela učestvovala najmanje tri lica, što proizlazi iz zapisnika o saslušanju svjedoka M.M., koji je na licu mjesta vidio najmanje tri osobe. U odnosu na oružje, nesporno je da su osumnjičeni pucanjem iz vatrenog oružja usmrtili dva policijska službenika a koje u ovoj fazi postupka još uvijek nije pronađeno. U odnosu na PMV kojim su se 26. oktobra 2018. godine dovezli izvršioci krivičnog djela u Geteovu ulicu sa područja Republike Srpske, te nakon izvršenja krivičnog djela istim vozilom se i udaljili na područje Republike Srpske, utvrđeno je da se radi o PMV marke „Seat Leon“, tamne boje, i ono je, prema dosadašnjim saznanjima, učestvovalo u izvršenju krivičnih djela teška krađa na području Kantona Sarajevo. Navedeno vozilo je ranije otuđeno u Sarajevu, 6. oktobra 2018. godine, i ono očigledno služi kao tzv. borbenjak, vozilo kojim se dolazi na područje Kantona Sarajevo u kojem dolaze najmanje tri lica, kako je to detaljno obrazloženo prilikom obrazlaganja osnovane sumnje. Dakle, Vijeće je zaključilo da, zbog načina izvršenja krivičnog djela, upotrebe vatrenog oružja, ličnosti osumnjičenih, činjenice da su službenici policije svih policijskih agencija imali više kontakata sa PP vezama i građanima, što potvrđuje veći broj službenih zabilješki na kojima je konstatovano da lica neće da otkrivaju svoj identitet, jer se boje za svoju sigurnost i svoj život, postoje naročite okolnosti za produženje mjere pritvora po ovom zakonskom osnovu.
17. Osim toga, Vijeće je istaklo da se u konkretnom radi o izuzetno obimnoj i složenoj istrazi, da saslušanjem svjedoka u ovoj fazi nije izvršeno potpuno obezbjeđenje dokaza. Istaknuto je i da je Vijeće imalo u vidu dokaze iz kojih proizlazi činjenično verifikovani pokušaj da se utječe na svjedoke slanjem prijetećih poruka, koji se boje za svoju sigurnost i svoj život, što potvrđuju službene zabilješke u kojima je konstatovano da lica neće da otkrivaju svoj identitet zbog straha za svoju sigurnost i život (službena zabilješka broj 02/3-2-375/18 od 5. novembra 2018. godine). Također, Vijeće je ocijenilo i materijal na koji se pozivala odbrana (dobijen od ,,M:TEL„ Banja Luka za navedena dva telefonska broja, za vremenski period od 1. novembra 2018. do 9. januara 2019. godine), te dopis KPZ Zenica od 21. januara 2019. godine iz kojeg proizlazi da je 19. i 21. decembra 2018. godine obavljen pretres svih pritvorenih osoba, njihovih ličnih stvari, soba, te da prilikom pretresa nisu pronađene nedozvoljene stvari, da kod pritvorenika – apelanta nije pronađen, niti mu je oduzet mobilni telefon, te da je prvu posjetu članova porodice imao 6. novembra 2018. godine, kada su ga posjetile supruga i punica, a prvu posjetu advokata 1. novembra 2018. godine. Međutim, prema stavu Vijeća, te okolnosti ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka suda u odnosu na ovaj pritvorski razlog kod utvrđene činjenice da postoji ozbiljan rizik da bi do takvog ometanja istrage moglo doći u slučaju puštanja apelanta na slobodu, a ne na činjenici ili dokazu da je apelant neposredno, lično, prijetio svjedocima nakon što su dali iskaz u ovom predmetu.
18. Dalje, Vijeće je zaključilo da protek vremena nije utjecao na raniji zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. S tim u vezi, Vijeće je istaklo da je ispunjen formalni uvjet za produženje mjere pritvora po tom osnovu, budući da se apelantu stavljaju na teret krivična djela sa propisanom kaznom u dužem trajanju od tri godine. Dalje, Vijeće je ukazalo na način na koji je apelant počinio dvije krivičnopravne radnje, kako su opisane u naredbi o provođenju istrage, za koje je osnovano sumnjiv. Također je ukazano da, prema izvodu iz kaznene evidencije, proizlazi da je apelant i ranije osuđivan, osam puta (naziv suda, broj i datum odluke, naziv krivičnog djela i izrečena sankcija navedeni su na strani 27. rješenja). Istaknuto je da je apelant do sada pravosnažno osuđivan za krivična djela čiji je zaštitni objekt imovina, zbog držanja oružja i zbog organizovanog kriminala u vezi sa krivičnim djelom teška krađa i drugih krivičnih djela, kao i krivično djelo koja mu se sada stavlja na teret za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio. Dakle, prema stavu Vijeća, apelant pokazuje odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši krivična djela. Sve navedeno upravo stvara sliku sudu o karakteristikama ličnosti apelanta, da je riječ o osobi asocijalnog ponašanja, odnosno da je apelantovo kršenje zakona rezultat njegove kriminogene ličnosti, što predstavlja realnu opasnost da će boravkom na slobodi nastaviti sa činjenjem krivičnih djela. Naime, apelant je povratnik u vršenju krivičnih djela, između ostalih i krivičnih djela protiv imovine, kao i za krivično djelo za koje postoji osnovana sumnja da ga je počinio, da postoji kontinuitet u vršenju krivičnih djela u periodu od 2005. do 2013. godine, što jasno ukazuje na zaključak da je apelant pokazao odlučnost i upornost u vršenju krivičnih djela, pa iz toga proizlazi da izrečene sankcije na apelanta nisu utjecale da prestane sa vršenjem krivičnih djela.
19. Vijeće je potom utvrdilo da je prijedlog osnovan i zbog posebnog zakonskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S tim u vezi, Vijeće je istaklo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio i krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, čime je ispunjen objektivni uvjet, koji je jedan od kumulativno postavljenih uvjeta, za određivanje pritvora po ovom osnovu. Dalje, Vijeće je istaklo da je u konkretnom slučaju riječ o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način izvršenja i njegove posljedice i da je izvršenje ovog krivičnog djela praćeno vanrednim okolnostima koje nisu uobičajene za učinjenje istovrsnih krivičnih djela, a kako za sve to postoji osnovana sumnja, te koje su navedene u rješenju. S tim u vezi je ukazano da je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret izvršeno na okrutan i brutalan način prema policijskim službenicima, koji nisu imali priliku ni da izvade oružje i da pruže bilo kakav otpor počiniocima krivičnog djela, da je počinjeno na javnom mjestu koje je dostupno pogledu većeg broja građana uz upotrebu vatrenog oružja, ugrožavanjem najveće zaštićene vrijednosti, života i tijela. Krivično djelo je izvršeno u naselju u kojem živi veliki broj građana, te se kompletna javnost uznemirila zbog izvršenog krivičnog djela i posljedice koja je nastupila, a posebno što su žrtve policijski službenici koji bi trebalo da štite građane, a koji su izgubili živote na tragičan način. Imajući u vidu navedene činjenice i okolnosti Vijeće je zaključilo da se one mogu ocijeniti kao atipične i neuobičajene kod učinjenja ovakvih i sličnih krivičnih djela. Također, Vijeće je, uzimajući u obzir navedene okolnosti, kao i okolnost da je, s obzirom na vrijeme i mjesto učinjenja djela, samim učinjenjem djela bio narušen javni red i mir, zaključilo da bi puštanje apelanta na slobodu dovelo do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Naime, prema iskazima svjedoka koji žive u neposrednoj blizini gdje je učinjeno predmetno krivično djelo, interpretiranim u rješenju, probudila ih je rafalna pucnjava (iskazi sedam imenovanih svjedoka), više stanara tih stambenih objekata izašlo je ispred zgrade, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka H.M. Predmetnom događaju je svjedočio veći broj osoba, što je nesumnjivo izazvalo uznemirenje kod ovih lica, a što su i potvrdili svojim iskazima, kako su u rješenju interpretirani. Opisani inkriminirani događaj, s obzirom na okolnosti pod kojima je došlo do usmrćenja dva policijska službenika, zasigurno je izazvao zaprepaštenje i revolt kako porodica oštećenih, tako i stanara koji žive u neposrednoj blizini, te kod njih i kod građana tog gusto naseljenog dijela Sarajeva, kao i šire javnosti stvorio osjećanje nesigurnosti, straha i uznemirenja, i to u takvoj mjeri koja bi predstavljala stvarnu i konkretnu prijetnju narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu.
20. Nadalje, Vijeće je navelo da je imalo u vidu i vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, ali je ocijenilo da, s obzirom na relativno kratak vremenski protek od izvršenja krivičnopravnih radnji (postoji osnovana sumnja da su one počinjene 26. oktobra 2018. godine), ovaj posebni pritvorski razlog nije izgubio na značaju. Ovo naročito što su navedene konkretne okolnosti takvog karaktera da su one i u ovoj fazi postupka, produženju pritvora u skladu sa članom 149. stav 3. ZKPFBiH, realne i ozbiljne, odnosno da protekom vremena nisu izgubile na značaju. Pri tome Vijeće je imalo u vidu da su u konkretnom slučaju, osim općih i posebnih uvjeta za produženje pritvora, ispunjeni i dodatni uvjeti iz člana 149. stav 3. ZKPFBiH. Naime, u konkretnom slučaju postupak istrage se vodi za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora više od 10 godina. Pored navedenog, naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH za produženje pritvora apelantu, Vijeće vidi i u složenosti istrage u ovom krivičnom predmetu, odnosno činjenice da se radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, što potvrđuje broj radnji koje je preduzelo Tužilaštvo, kako je to detaljno navedeno na strani 10 (zadnji pasus) do strane 27. rješenja. Pored navedenog, Vijeće je imalo u vidu i činjenicu da je tužiteljica jasno navela koje je istražne radnje Tužilaštvo provelo radi rasvjetljavanja krivičnog djela i identifikacije drugih N.N. izvršilaca. U tom smislu, iz do sada prikupljenih dokaza proizlazi da se radi o više izvršilaca, te da pojedini izvršioci još uvijek nisu identifikovani, da mjere i radnje poduzima više policijskih agencija, na cijeloj teritoriji BiH, da je otežano vođenje istrage zbog toga što su prema do sada prikupljenim saznanjima izvršioci sa teritorije drugog entiteta i da se osnovano sumnja da se i vozilo za kojim se intenzivno traga i vatreno oružje koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela nalaze na području drugog entiteta, što sve, i po mišljenju Vijeća, predstavlja naročito važne razloge, jer objektivno istraga nije mogla biti okončana u prethodna tri mjeseca.
21. Istaknuto je da je za okončanje istrage u narednom periodu neophodno izvršiti analizu velikog broja prikupljenih podataka od svih telekom-operatera u BiH u pogledu META podataka sa baznih stanica, brojeva SIM kartica, IMSI i IMEI brojeva, a nakon pribavljanja novih podataka u skladu sa naredbama suda, što je u vezi sa dosadašnjim analizama koje je uradila Državna agencija za istrage i zaštitu, izvršiti vještačenja više mobilnih aparata, kao i dopune (svjedoka B i osumnjičenog M.O.). Imajući u vidu sve navedeno, s obzirom na obimnost prikupljenih podataka od svih telekom-operatera u BiH, u pogledu META podataka sa baznih stanica, brojeva SIM kartica, IMSI i IMEI brojeva i drugih dokaza koje je potrebno vještačiti (vještačenje privremeno oduzetih mobilnih aparata, DNK vještačenje), po ocjeni Kantonalnog suda, istragu u ovom krivičnom predmetu nije bilo moguće okončati zbog objektivnih razloga s obzirom na to da se radi o specifičnom i kompleksnom predmetu i izuzetno opsežnoj istrazi u konkretnom slučaju. Konačno, Vijeće je razmotrilo i mogućnost izricanja drugih mjera iz člana 140. i 140a. ZKPFBiH, te je zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora apelantu, kao najstrožije mjere, s obzirom na to da mjere zabrane u konkretnom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.
22. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 032605 19 Kž 4 od 4. februara 2019. godine žalbe apelantovih braniteljica odbio kao neosnovane. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud u svemu podržao razloge i stavove iz prvostepenog rješenja. U tom kontekstu je Vrhovni sud naročito istakao da iz spisa proizlazi da su u prijedlogu navedeni i obrazloženi svi dokazi na kojima se zasnivaju osnovana sumnja i posebni pritvorski razlozi. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovano pozivanje apelantovih braniteljica na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda u vezi sa žalbenim prigovorima o povredi prava na odbranu u kojima je naglašeno da „jednakost oružja“ nije osigurana ako je aplikantu ili njegovoj odbrani onemogućen pristup dokumentima u spisu istrage, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Pri tome je prvostepeni sud, navodeći prethodno sadržaj dokaza na kojima se zasnivaju njegovi zaključci, izvršio i sadržajnu analizu relevantnih dokaza u vezi sa postojanjem ovog općeg uvjeta za pritvor kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti. O tome su na strani od 5. do 23. obrazloženja pobijanog rješenja izneseni potpuni, jasni i za Vrhovni sud u svemu prihvatljivi razlozi, koje u cijelosti prihvata, pa se žaliteljice upućuju na te razloge. U pogledu osporavanja pravilnosti zaključka prvostepenog suda o postojanju uvjeta za pritvor apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPFBiH, Vrhovni sud je zaključio da je pobijano rješenje dalo valjano obrazloženje za svaki od tih pritvorskih osnova, kao i da je razmotrena mogućnost da li bi se svrha koja se želi postići produženjem pritvora mogla ostvariti primjenom blažih mjera prema apelantu, te da je za svoj zaključak da se u konkretnom slučaju svrha koja se želi postići produženjem pritvora apelantu ne može ostvariti primjenom mjera zabrane. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant navodi da je do navedene povrede došlo, prije svega, zbog toga što mu nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja, niti je njegovim braniteljicama omogućeno da izvrše uvid u spis Tužilaštva, zbog čega se njegova odbrana na adekvatan način nije mogla da izjasni i da je osporava. Posebno apelant ukazuje da „ova povreda“ traje već (prema odluci koja se pobija ovom apelacijom) šest mjeseci. Dalje, apelant ističe da ga je Kantonalno tužilaštvo saslušalo 29. oktobra 2018. godine, da je saslušan na okolnosti da se na lice mjesta „dovezao vozilom 'golf' i da se udaljio vozilom 'golf'“, da mu nikada nije predočen osnov sumnje da je na lice mjesta došao vozilom „Seat Leon“ i da se tim vozilom udaljio sa lica mjesta. Također, apelantu nije određen pritvor zbog krivičnog djela u saučesništvu sa M.O. i N.L. za šta nije ni saslušan. Dalje, apelant ističe da su u konkretnom slučaju redovni sudovi kao ključne dokaze za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči i zbog kojeg mu je pritvor određen, a zatim i dva puta produžavan, u svojim rješenjima tretirali iskaze svjedoka A i B. Iako apelantova odbrana nema pristup tim dokumentima, apelant ističe da iz načina kako su oni „prepričani“ u rješenjima redovnih sudova iskazi ovih svjedoka su međusobno kontradiktorni, te se, prema navodima apelacije, “u ključnim dijelovima razlikuju“ i interpretirani su dijelovi iskaza. U apelaciji se ističe da je za postojanje osnovane sumnje sud morao imati na raspolaganju dokaze da je apelant bio na licu mjesta, da je poduzeo neku radnju kojom se drugi lišava života, ili neku drugu radnju koja predstavlja bitan doprinos u izvršenju te radnje. Nijedan dokaz za navedeno ne postoji, niti ijedan dokaz koji vezuje apelanta sa licem mjesta. Osim kontradiktornih iskaza svjedoka A i B koji se baziraju na pretpostavkama, Tužilaštvo nije ponudilo nijedan drugi dokaz da je apelant bio na licu mjesta, ili da je poduzeo bilo koju radnju usmjerenu na lišavanje života drugog. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i zbog isključenja javnosti sa ročišta za produženje pritvora od 25. januara 2019. godine. Apelant pojašnjava da se odredbe člana 250. ZKPFBiH odnose na glavni pretres, a ne na ročište za produženje pritvora. Dalje, apelant prigovara da u obrazloženju osporenih odluka nedostaje obrazloženje posebnih razloga za pritvor. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, apelant osporava tvrdnju Tužilaštva, koju u cijelosti prihvata prvostepeni sud (a i drugostepeni, imajući u vidu odbijanje žalbe apelantove odbrane), da je moguće da je apelant angažovao drugo lice da u njegovo ime uputi prijeteće poruke. Apelantova odbrana je tvrdila pred redovnim sudovima da to nije moguće. Naime, očigledno je da se navodni utjecaj na svjedoke u odnosu na apelanta zasniva isključivo na iskazima svjedoka A. Odbrana je osporavala da se poruke koje je zaprimio ovaj svjedok mogu na bilo koji način dovesti u vezu sa apelantom. U tom smislu apelant je detaljno analizirao sadržaj poruka, te istakao, između ostalog, da se u porukama koriste riječi na hrvatskom jeziku: surađivati, kruh, poduzeti, dok apelant koristi iste izraze na srpskom jeziku (sarađivati, hljeb, preduzeti), da se one odnose na neki dug u navedenom iznosu za koji svjedok A očigledno zna o čemu se radi. Ističe da mu je pritvor određen rješenjem Kantonalnog suda od 30. oktobra 2018. godine i to na ročištu koje je bilo zatvoreno za javnost. Prema tome, za imena svjedoka A i B su znali samo učesnici na tom ročištu. Nakon ovog ročišta apelant je upućen u KZP Zenica, tako da apelant ne samo da nije mogao direktno da prijeti navedenim svjedocima nego nije mogao ni posredno, jer nije imao nikakvog dodira sa vanjskim svijetom do 6. novembra 2018. godine. Lice koje je slalo poruke u njima navodi da je od njega oduzet telefon i nakon toga šalje poruke sa drugog broja telefona. Da bi dokazale ovu tvrdnju, apelantove braniteljice su se 26. decembra 2018. godine obratile KPZ Zenica zahtjevom za dostavu informacije da li je tokom izdržavanja mjere pritvora vršen pretres prostorija u kojima boravi apelant, da li je kod apelanta u periodu izdržavanja mjere pritvora pronađen i/ili oduzet mobilni telefon i kada je apelant imao prvu posjetu članova porodice i branilaca. KPZ Zenica je odgovorio da će informacije dostaviti samo uz saglasnost nadležnog suda. Dopisom broj 09 0 K 032605 18 Kpp 2 od 22. januara 2019. godine Kantonalni sud je dostavio odbrani dopis KPZ Zenica broj 01-11-527/19 od 21. januara 2019. godine u kojem se navodi da su planirani pretresi vršeni 19. i 21. decembra 2018. godine i da kod apelanta nije pronađen, niti oduzet mobilni telefon. Apelant ističe da je bez ikakvog zakonskog ovlašćenja ili ovlašćenja odbrane dopise KPZ Zenica, koji su dostavljeni Kantonalnom sudu isključivo na zahtjev odbrane, Kantonalni sud dostavio i Tužilaštvu i time još jednom potvrđuje potpuno neravnopravan tretman stranaka u postupku. Naime, dok se odbrana ne obavještava ni o jednoj radnji koja je preduzeta po zahtjevu Tužilaštva ili naredbi koja je izdata na zahtjev Tužilaštva, a posebno ne o dokazima koji su dostavljeni Kantonalnom sudu na osnovu zahtjeva Kantonalnog tužilaštva, sve dopise odbrane upućene isključivo Kantonalnom sudu i odgovore namijenjene odbrani Kantonalni sud bez ikakvog obavještavanja odbrane dostavlja i Tužilaštvu. Dalje, u odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelant tvrdi da razloge za pritvor iz ove tačke prvostepeni sud nalazi isključivo u ispunjenju objektivnih uvjeta i prethodne apelantove osuđivanosti, „kao i činjenici da se protiv njega vodi postupak pred Sudom BiH“. Apelant ukazuje da prvostepeni sud nije naveo na čemu zasniva zaključak da će (i koje) krivično djelo apelant ponoviti (nema potrebe analizirati navode koji se odnose na dovršavanje krivičnog djela ili učinjenje nekog djela kojim bi prijetio). U odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u apelaciji se navodi kako redovni sudovi ne navode nikakve konkretne činjenice u vezi sa apelantom, nego isključivo zaključuju da se kompletna javnost uznemirila zbog izvršenog krivičnog djela i posljedica koje su nastupile, tačnije smrti dva policijska službenika. Nadalje se navodi da je Sud utvrđivao samo način izvršenja i posljedice djela, koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela koje se apelantu stavlja ne teret, a ne vanredne okolnosti, te su u nastavku spomenute i presude Evropskog suda (I.A. protiv Francuske i Makarov protiv Rusije), kao i odluke Ustavnog suda br. AP 15217/07, AP 2930/15, AP 3210/15 i AP 4761/15. Također se navodi da rješenje ne sadrži obrazloženje kako bi puštanje na slobodu apelanta utjecalo na nastanak stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, što je uvjet za produženje pritvora. Konačno, apelant ističe da je njegova odbrana na ročištu održanom pred Kantonalnim sudom predložila da se prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu odbije, prije svega imajući u vidu da su apelantu Rješenjem Suda BiH broj SI 2 K 028774 18 Ko od 16. novembra 2018. godine određene najstrožije mjere zabrane i to zabrana napuštanja boravišta (općine Pale) i zabrana putovanja, a koje bi u svom obimu zasigurno bile dovoljne da osiguraju i interese ove istrage (ove mjere zabrane u međuvremenu je kontrolisao Sud BiH i one su i dalje na snazi). Međutim, Kantonalni sud se u osporenom Rješenju broj 09 0 K 032605 18 Kv6 od 25. januara 2019. godine nije osvrnuo na ove navode odbrane.
II.Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su prigovori izneseni u apelaciji isti kao žalbeni navodi koje je taj sud ocijenio neosnovanim i u svom rješenju obrazložio razloge za takvu ocjenu.
25. I Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije u većem dijelu sadržajno isti žalbenim navodima o kojima je Vrhovni sud odlučivao. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je detaljnom interpretacijom dokaza kako u ranijem prijedlogu za produženje pritvora (u kojem su relevantni dokazi u biti sadržajno interpretirani kao i u ovom prijedlogu, a o kojim dokazima se apelantova odbrana argumentovano izjašnjavala), tako i u prijedlogu odbrana u dovoljnoj mjeri upoznata sa sadržajem i dokazima na kojima se odluka temelji. Pojašnjeno je da je tačno da se apelantu ranije stavljalo na teret da je na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela došao crnim vozilom, marke „golf“, a da se u prijedlogu govori o crnom vozilu „Seat Leon“. Međutim, Kantonalni sud se bavio utvrđenjem činjenica kako se to stavlja na teret apelantu naredbom o provođenju istrage, na nivou osnovane sumnje, te okolnosti da se u konkretnom slučaju vozilo crne boje marke „Seat Leon“ dovodi u vezu sa krivičnim djelima na način da su se izvršioci dovezli ovim vozilom, a ne vozilom marke „golf“ crne boje. Po mišljenju Kantonalnog suda, nije od utjecaja na drugačiju odluku suda, odnosno izvođenje suprotnog zaključka u odnosu na osnovanu sumnju, budući da je riječ o jednoj činjenici, a ne opisu samih radnji u kojima se stječe obilježje krivičnih djela, kako se to osumnjičenom stavlja na teret, na nivou osnovane sumnje. Kada je riječ o posebnim pritvorskim razlozima, sud je na osnovu konkretnih okolnosti, argumentovano obrazložio ispunjenje uvjeta propisanih tač. b), c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, pri čemu je sud slijedom zakonske obaveze razmotrio i mogućnost blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora o čemu je, također, dato argumentovano obrazloženje u predmetnom rješenju.
26. U detaljnom odgovoru Kantonalno tužilaštvo je navelo istorijat predmetnog postupka, te da nije tačna tvrdnja da branioci i apelant uopće nisu upoznati sa sadržajem dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja. Navedeno predstavlja „nonsens“ imajući u vidu sadržaj ranije podnesenih prijedloga za određivanje i produžavanje pritvora apelantu, te odluka suda donesenih povodim tih prijedloga. Istaknuto je da iz cjelokupnog sadržaja prijedloga za određivanje pritvora od 30. oktobra 2018. godine, te kasnijih prijedloga za produžavanje pritvora, kao i sadržaja rješenja koja se pobijaju proizlazi potpuno suprotno. U pogledu navoda da apelant nije saslušan, tačnije ispitan na okolnosti krivičnog djela zbog kojeg mu je produžen pritvor, te da mu je pritvor produžen na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na ono zbog kojeg je određen, ukazano je na obrazloženje dato na str. 22 i 23 rješenja o produženju pritvora od 25. januara 2019. godine. Po mišljenju Tužilaštva, potpuno su neutemeljeni apelantovi navodi da nije saslušan na navedene okolnost kada je riječ o razlici koja se tiče opisa tipa i marke vozila kojim su osumnjičeni došli na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela s obzirom na to da je u momentu u kojem se faza istrage nalazi potpuno irelevantno kojim vozilom su se izvršioci krivičnog djela dovezli na lice mjesta, dok je apelant ispitan na okolnosti izvršenja krivičnog djela, odnosno radnji koje mu se stavljaju na teret. Apelantu se ne stavlja na teret otuđenje putničkog motornog vozila da bi u tom slučaju bila relevantna marka vozila, tip i boja, nego izvršenje krivičnog djela ubistvo. U apelaciji se navodi da se u konkretnom slučaju osnovana sumnja zasniva na iskazima svjedoka A i B, koji se u bitnom dijelu razlikuju, te da drugih dokaza u odnosu na apelanta nema. Da je ovaj navod u potpunosti neistinit, Tužilaštvo je ukazalo na obrazloženje navedeno na str. 4 i 5 rješenja Vrhovnog suda. U vezi sa apelantovim navodima kojim osporava postojanje koluzijske opasnosti, posebno je istaknuto da je u toku istrage utvrđeno da je apelant (posredno ili neposredno) već pokušao utjecati na svjedoke A i B. Stoga, sami navodi iz apelacije o porukama koje je svjedok A zaprimio a koji se odnose na okolnosti upotrebe određenih riječi na hrvatskom ili na srpskom jeziku, koje ročište je bilo zakazano za 18. decembar 2018. godine, činjenica da se u porukama spominje da se novac ima odnijeti bratu, a apelant nema brata i dr., ne umanjuju zaključak da je svjedok A od određene osobe zaprimio poruke prijetećeg sadržaja u vezi sa konkretnim predmetom u kojem je jedan od osumnjičenih i apelant. Također, kako je istaklo Tužilaštvo, nije sporno da iz zapisnika o saslušanju u odgovoru imenovanog svjedoka od 5. aprila 2019. godine, koji je sačinila Državna agencija za istragu i zaštitu, proizlazi da je taj svjedok upoznat sa sadržajem izjava svjedoka A i B, te da je taj svjedok, između ostalog, naveo da je „jedne prilike došao u gostionu“ kada se u njoj pričalo o tome da su svjedoke A i B pozivali policajci radi razgovora o ubistvu policajaca. Naveo je da se uključio u razgovor i rekao da je čitao izjavu u kojoj se vidi da imaju neka saznanja, ili da su umiješani u sve to i njih dvoje. Navedenim su u potpunosti pobijeni navodi apelantove odbrane da su imena svjedoka A i B poznata samo učesnicima na tom ročištu. Dalje, Tužilaštvo je istaklo da je neutemeljen i neistinit navod iz apelacije da prvostepeni sud nije naveo na čemu zasniva zaključak o postojanju iteracijske opasnosti, posebno imajući u vidu iscrpno i sveobuhvatno obrazloženje koje je navedeno od strane 26 do strane 28 rješenja od 25. januara 2019. godine. Ukazano je i na socijalne prilike apelanta i njegovu ličnost, odnosno da je nezaposlen i otac dvoje mldb. djece, te da očigledno izvršenjem krivičnih djela pribavlja sredstva za život i izdržavanje porodice, što sve predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju na realnu mogućnost da bi on boravkom na slobodi nastavio izvršenje krivičnih djela. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, ukazano je na sadržaj rješenja o produženju pritvora od 25. januara 2019. godine. V.Relevantni propisi
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 6. stav (1) Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega […].
Član 61. st. (1), (2) i (3) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(3) Poslije podizanja optužnice "osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju" pravo na uvid u sve spise i dokaze.
Član 146. stav 1. tač. b), c) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 032605 18 Kž 4 od 4. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. februara 2019. godine a apelacija je podnesena 30. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
35. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela ubistvo i teška krađa, zbog čega lišavanje slobode apelanta potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
36. Apelant osporava rješenja kojima mu je pritvor produžen a kojim je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju trajanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b),
c) i d). U obimnoj apelaciji apelant osporava kako postojanje općeg uvjeta, tako i posebnih uvjeta za pritvor. Također, apelant ističe da mu nisu dostavljeni dokazi kako bi mogao osporiti postojanje razloga za pritvor, ističe da nije upoznat sa „optužbama“ protiv njega, prigovara da je nezakonito javnost isključena sa ročišta za određivanje pritvora, te konačno da sud nije obrazložio zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle izreći mjere zabrane.
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
a) Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje
38. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi, Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određena osoba možda počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).
39. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Neprekinuto postojanje osnovane sumnje da je osoba koja je lišena slobode počinila djelo uvjet je sine qua non zakonitosti produženja pritvora, ali nakon određenog proteka vremena ona više nije dovoljna. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena a potom i produžena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka e) KZFBiH i teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH.
41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produžavanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje. Naime, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud utvrdili iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog da postoji osnovana sumnja, a oba vijeća su o tome dala detaljne, jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud osobito ističe da je Kantonalni sud razmotrio sve dostavljene dokaze, bliže pobrojane u obrazloženju prvostepenog rješenja (str. 5 i 6), a koji su sadržajno interpretirani na str. 7 - 20 obrazloženja rješenja. Među tim dokazima su i detaljno interpretirani zapisnici o saslušanju svjedoka A i B, zatim, vještačenja privremeno oduzetog mobitela crne boje „Alcatel“ sa pripadajućom SIM karticom pronađenog u vozilu „mercedes“ (vučna služba) prilikom vršenja uviđaja, vlasništvo svjedoka B, a kako to proizlazi iz zapisnika o uviđaju Federalne uprave policije - Terenski ured Mostar broj 13/2-409/18 od 28. oktobra 2018. godine, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta Federalne uprave policije broj 13/2-P.O.-21/18 od 28. oktobra 2018. godine i potvrda o primopredaji privremeno oduzetih predmeta broj 13/2-410/18 od 28. oktobra 2018. godine, zapisnik o pretresanju mobilnih telefonskih aparata marke „Alcatel“ broj 02/3-2-13/18 od 29. oktobra 2018. godine i izvještaj o izvršenom pretresu predmeta - memorije mobitela, istog broja i datuma, kao i nalaz balističkog vještačenja tragova izuzetih pretresom službenog policijskog vozila koje su koristili ubijeni policajci. U rješenju su sadržajno interpretirani i iskazi dvaju svjedoka iz kojih proizlazi da im je poznato da se krađom na području Kantona Sarajevo bavi i apelant, te je posebno opisan iskaz svjedoka koji je opisao način kako se oni organizuju kada se krene u izvršenje krivičnog djela teške krađe, ,,štekove“ gdje se nalaze otuđena putnička motorna vozila, korištenje posebnih telefona, kojih se kasnije riješe i vozila koje koriste kada krenu u izvršenje krivičnog djela. Ove iskaze je sud doveo u vezu sa izjavama svjedoka A i B, u dijelu koji se odnosi na korištenje tzv. radnih telefona, pa je tako svjedok B naveo da mu je apelant dao mobilni telefon za komunikaciju koja se odnosi na PMV koja će mu dovesti da ih rastavi, što je svjedok A potvrdio u svom iskazu, navodeći da je svjedok A taj telefon isključivo koristio za komunikaciju sa apelantom, i mjesto gdje ga je držao. Istaknuto je da iz izjava devet imenovanih svjedoka čiji iskazi su potom interpretirani u rješenju, koji su nastanjeni u blizini inkriminiranog lica mjesta, proizlaze informacije u vezi sa počinjenjem krivičnog djela na način da su čuli pucnjavu i vidjeli određene detalje u vezi sa samim događajem.
42. Također, Kantonalni sud je vrlo detaljno i opširno obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza, a Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Kantonalnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci ukazao koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje, ovi dokazi su ocijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te, najzad, data su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvatanju. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu oba redovna suda o postojanju osnovane sumnje apelant nije doveo u sumnju svojim navodima da je njemu i njegovim braniteljicama bio uskraćen pristup informacijama i dokazima od suštinskog značaja za procjenu zakonitosti pritvora. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da su u osporenim rješenjima Kantonalni sud i Vrhovni sud dali vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH za određivanje/produžavanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda o produžavanju pritvora nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH.
43. Ustavni sud smatra da na ovakav zaključak nije mogao utjecati ni apelantov navod da mu je onemogućen pristup dokazima, ali Ustavni sud smatra da ta tvrdnja, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ne može per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje, jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužiteljstvo podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostave odbrani dokaza je propisan zakonom (član 61. stav 1. ZKPFBiH).
44. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH.
Član 5. stav 2. Evropske konvencije
45. U vezi sa apelantovim navodima da se tereti da je krivično djelo počinio vozilom „Seat Leon“ i u saučesništvu sa M.O. i N.L., a na koje okolnosti pritvor nije određen, te da nije saslušan na navedene okolnosti, dakle, da „nije obaviješten o optužbama koje mu se stavljaju na teret“, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno «o svakoj optužbi protiv njega». Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6.3.a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3.a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža), nego ona iz člana 6.3.a) Evropske konvencije, pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, «...obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulisano u određenom obliku...» (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182). Osim toga, Evropski sud je u predmetu Lamy protiv Belgije zaključio da u ovoj fazi postupka ne postoji obaveza da se na raspolaganje odbrani optužene osobe stavi na uvid dosje, te da nema povrede člana 5. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kad su u nalogu za hapšenje koji je dostavljen aplikantu navedeni ne samo razlozi za lišavanje slobode već i detaljne optužbe protiv njega (presuda od 30. marta 1989. godine, Serija A broj 151, st. 31. i 32).
46. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je navedeni prigovor apelant istakao u postupku pred Vijećem koje ga je razmotrilo i istaklo zašto je neosnovan, o čemu je u osporenom rješenju dato obrazloženje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vijeće izvršilo uvid u zapisnik o ispitivanju apelanta broj T09 0 KT 0129124 18 od 29. oktobra 2018. godine iz kojeg proizlazi da je apelant obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega, te mu je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U rješenju je i citiran dio tog zapisnika, zatim, dio naredbe o provođenju istrage u kojoj je navedeno da je na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela došao sa PNV „Seat Leon“, a ne PMV „golf“. Istaknuto je da pritvor nije produžen za druge događaje u odnosu na one za koje je određen. Tačno je da se apelantu ranije stavljalo na teret da je na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela došao crnim vozilom marke „golf“, a da se u prijedlogu govori o crnom vozilu „Seat Leon“. Međutim, Vijeće je istaklo da se bavilo utvrđenjem činjenica kako se to stavlja na teret apelantu naredbom o provođenju istrage, na nivou osnovane sumnje, te okolnost da se u konkretnom slučaju vozilo crne boje marke „Seat Leon“ dovodi u vezu sa krivičnim djelima na način da su se izvršioci dovezli ovim vozilom, a ne vozilom marke „golf“ crne boje, po mišljenju Vijeća, nije od utjecaja na drugačiju odluku suda, odnosno izvođenje suprotnog zaključka u odnosu na osnovanu sumnju. Budući da je riječ o jednoj činjenici, a ne opisu samih radnji u kojima se stječe obilježje krivičnih djela, kako se to apelantu stavlja na teret, na nivou osnovane sumnje. U konkretnom slučaju istraga u odnosu na otuđena vozila, pri čemu se misli na vozilo „Seat Leon“ i vozilo opisano pod tačkom 2. naredbe kako je izložena, što se stavlja na teret M.O. i N.L., nije proširena u odnosu na apelanta (ne proizlazi iz spisa predmeta), niti mu se to stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, već je riječ o opisu tipa i marke vozila kojim su osumnjičeni došli na lice mjesta učinjenja predmetnih krivičnih djela. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da nije upoznat sa optužbama neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije – opći principi
47. Apelant smatra da nisu postojali ni posebni pritvorski razlozi na koje se Kantonalni sud pozvao u osporenom rješenju, te da mu je na taj način prekršeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da Kantonalni sud nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utječući na svjedoke i eventualne saizvršioce ometati krivični postupak, kao i da postoji rizik od toga da će apelant ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo, a naročito da postoji stvarna opasnost da će, u slučaju njegovog puštanja na slobodu, doći do narušavanja javnog reda.
48. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je apelantu odredio i produžio pritvor pozivajući se na tri razloga navedena u članu 146. stav 1. ZKPFBiH, dakle, pored postojanja osnovane sumnje i zbog: rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, rizika da bi apelant mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo i zbog postojanja vanrednih okolnosti usljed kojih bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
Ometanje istrage
49. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može temeljiti samo na vjerovatnosti teške kazne već mora biti povezan s određenim činjenicama (Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Kantonalni sud je i ovdje ukazao na činjenicu da je utvrđeno da su nakon saslušanja svjedoka A na okolnosti spornog događaja tom svjedoku upućene prijeteće SMS poruke putem mobilnog telefona u vezi sa tim svjedočenjem, što je kod tog svjedoka izazvalo nesigurnost i strah, pa bez obzira na to što je ovaj svjedok saslušan, te što su prijetnje upućene od za sada nepoznatog lica, zbog rizika od daljeg pritiska na ovog svjedoka. Ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno obimnoj i složenoj istrazi, pri čemu je Vijeće ocijenilo i činjenicu da saslušanjem svjedoka u fazi istrage nije izvršeno potpuno obezbjeđenje tih dokaza s obzirom na načelo neposrednosti, kao i ulogu tih svjedoka u odnosu na inkriminacije koje se stavljaju na teret apelantu, na nivou osnovane sumnje, imajući, također, u vidu ozbiljnost, težinu i posljedice krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči, te s tim u vezi zaprijećenu kaznu. Kantonalni sud je naročito istakao da je imao u vidu dokaze iz kojih proizlazi činjenično verifikovani pokušaj da se utječe na svjedoke slanjem prijetećih poruka, te da se boje za svoju sigurnost i svoj život, što potvrđuju službene zabilješke u kojima je konstatovano da lica neće da otkrivaju svoj identitet zbog straha za svoju sigurnost i život (službena zabilješka broj 02/3-2-375/18 od 5. novembra 2018. godine), sud je našao da su to razlozi za dalje zadržavanje apelanta u pritvoru po ovom pritvorskom osnovu. Sve navedeno, i prema stavu Kantonalnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant svojim boravkom na slobodi ometao krivični postupak, koje predstavljaju posebne razloge za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b). Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu pozvali samo na apstraktne razloge već da su za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ako bi bio pušten na slobodu, mogao utjecati na istragu i dovesti je u pitanje dali dovoljne i relevantne razloge kako to i zahtijeva član 5. stav 3. Evropske konvencije.
Opasnost od ponavljanja djela
51. Nadalje, apelant tvrdi da osporena rješenja o produžavanju pritvora nisu zakonita, jer nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Prethodne osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).
52. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu (visina zaprijećene kazne). Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili raniju osuđivanost apelanta, odnosno da je apelant ranije osuđivan više puta za krivična djela čiji je zaštitni objekt imovina, zbog držanja oružja i organizovanog kriminala u vezi sa krivičnim djelom teška krađa i drugih krivičnih djela, koja je činio u kontinuitetu u periodu od 2005. do 2013. godine. Također, postoji osnovana sumnja da je počinio u kratkom periodu dva krivična djela za koja se protiv njega vodi predmetna istraga (isto veče), da je s obzirom na višestruku raniju osuđivanost pokazao odlučnost i istrajnost u vršenju krivičnih djela. Imajući u vidu sve okolnosti koje su navedene u obrazloženju pobijanog rješenja, one predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime je ostvaren pritvorski razlog iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno proizvoljnosti datog obrazloženja.
Postojanje vanrednih okolnosti
53. Ustavni sud nadalje zapaža da je osporenim rješenjima apelantu pritvor produžen i zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Navedeni osnov za određivanje, odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može se primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
54. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104, Prencipe protiv Monaka, stav 79, Tiron protiv Rumunjske, st. 41 - 42). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi, Ustavni sud, pored ostalih, odluke broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13). Zaštita javnog reda posebno je relevantna u slučajevima koji uključuju optužbe za teške povrede osnovnih ljudskih prava, kao što su ratni zločini protiv civilnog stanovništva (Evropski sud, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, stav 154).
55. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja i njegovim posljedicama. Naime, ukazano je da su okolnosti samog izvršenja krivičnog djela takve da mu daju posebnu težinu i kod građana izazivaju strah i uznemirenost s obzirom na upotrebu vatrenog oružja prema policajcima, i to nakon postojanja osnovane sumnje da je apelant sa ostalim saizvršiocima ukrao tuđe vozilo, koje im se prilikom transporta sa mjesta krađe pokvarilo, pa kada se na tom mjestu pojavio policijski auto, u kome su se nalazili sada ubijeni policajci, postoji osnovana sumnja da su beskrupulozno pucali iz vatrenog oružja u pravcu policijskog auta i lišili života policajce koji su se nalazili u autu, što se odigralo noću, u naseljenom mjestu i što je kod građana izazvalo uznemirenost i strah za vlastitu bezbjednost. Ta uznemirenost i strah, po nalaženju redovnog suda, nisu prestali, jer su napadnuti i ubijeni policajci iako su imali sredstva prinude, uključujući i vatreno oružje, i koji su štitili bezbjednost građana. Sve te okolnosti ukazuju na postojanje izuzetne situacije i zato bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda, a ta opasnost nije otklonjena ni protekom vremena. Naime, Kantonalni sud je dao razloge zbog kojih je zaključio da je krivično djelo (ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka e) KZFBiH) za koje postoji osnovana sumnja da ga je počinio apelant kao saizvršilac, po načinu izvršenja i posljedici posebno teško, kao i razlog za zaključak da bi puštanje apelanta iz pritvora rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Što se tiče postojanja stvarne prijetnje od narušavanja javnog reda ako bi se apelant našao na slobodi, ta prijetnja, i po mišljenju Vrhovnog suda, postoji.
56. Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnog djela izazvao narušavanje javnog reda - sporni događaj se odigrao u naseljenom mjestu, koje nesporno predstavlja javno mjesto. Nadalje, apelant se osnovano sumnjiči da je uz upotrebu vatrenog oružja učestvovao u ubistvu dvojice policajaca, tj. ovlaštenih službenih lica čiji zadatak je upravo da sprečavaju izvršenje krivičnih djela. Shodno navedenom, proizlazi da se apelant osnovano sumnjiči za krivično djelo „posebne težine“, pa nije nerazumno zaključiti da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati narušavanje javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanta, koji se osnovano sumnjiči da je lišio života nekog kome je bila povjerena zaštita života i imovine drugih, a što predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Ovo tim prije što je pri izvršenju krivičnog djela korišteno i vatreno oružje - automatske puške, kao i da je posljedica tog krivičnog djela smrt dvojice policajaca.
57. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba ). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
58. Konačno, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo osobe lišene slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantuje samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“ već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi, Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, već citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku odlučivanja o kontroli opravdanosti pritvora utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora i da je Vrhovni sud istakao da je razmotrio primjenu blaže mjere prema apelantu, te zaključio da sve okolnosti i činjenice u konkretnom predmetu ne mogu dovesti ni do jednog drugog zaključka osim onog da jedino mjera pritvora in concreto u procesnoj fazi postupka predstavlja adekvatnu mjeru za ostvarenje svrhe uspješnog vođenja krivičnog postupka.
59. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti ista ili istovrsna krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi postupka Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po ovom osnovu u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
60. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nisu prekršena apelantova prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Navodi o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije
61. Ustavni sud ističe da je svrha člana 5. stav 4. da osobama koje su uhapšene i pritvorene osigura pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su na taj način podvrgnute (vidi, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. juni 1971, tačka 76, Serija A br. 12, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, br. 2947/06, tačka 145, 24. april 2008. godine). Tokom trajanja pritvora osobi mora biti na raspolaganju pravni lijek koji omogućava brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, te koji može dovesti do puštanja na slobodu te osobe kada je to primjereno. Postojanje pravnog lijeka, kako to zahtijeva član 5. stav 4, mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer će mu u suprotnom nedostajati dostupnost i djelotvornost koja se zahtjeva u svrhu te odredbe (vidi, Stoichkov protiv Bugarske, br. 9808/02, tačka 66, in fine, 24. mart 2005. godine). Dostupnost pravnog lijeka podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti svjesno stvorile moraju biti takve da podnosiocima zahtjeva pružaju realnu mogućnost korištenja tog pravnog lijeka (vidi, mutatis mutandis, Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, tač. 46. i 55, ESLJP 2002-I).
62. Zahtjev proceduralne pravičnosti po članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak po članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže po članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati „ravnopravnost strana“. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim osobama da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za “zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Evropski sud je, uprkos tome, zaključio da, čak i u postupcima po članu 6. Evropske konvencije u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi, mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada je to striktno neophodno u svjetlu snažnog, jednako važnog javnog interesa kao što su nacionalna bezbjednost, potreba da određene policijske metode istrage ostanu tajna ili za zaštitu osnovnih prava druge osobe. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak po članu 6. Evropske konvencije obuhvata i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba kako u korist, tako i protiv aplikanta, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa (ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 205. i 206). Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti moguće, član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane izbalansiraju, tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega (ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 218).
63. U vezi s apelantovim navodima da mu nije onemogućen uvid u dokaze predložene od Tužilaštva u postupku određivanja i produžavanja pritvora, Ustavni sud zapaža da su se i prvostepeni i drugostepeni sud o tim navodima eksplicitno izjasnili i u svojim rješenjima ukazali zašto su istaknuti navodi neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKP regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji idu u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca osumnjičenog. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda budući da je iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo sudu dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora određenog apelantu. Dakle, suprotno apelantovom mišljenju, Ustavni sud nalazi da su apelant i njegove braniteljice bili upoznati s dokazima koje je predložilo Tužilaštvo u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produžavanju pritvora i sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud apelantu i njegovim braniteljicama predao primjerak prijedloga Tužilaštva za produžavanje pritvora apelantu, te da je nakon toga, povodom tog prijedloga, održao ročište na kojem su saslušane apelantove braniteljice i apelant osobno na koji način su apelant i njegove braniteljice bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za produženje pritvora obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost.
64. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana
6. Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 61. stav 3. ZKPFBiH, treba da budu dostupni nakon podnošenja optužnice. Također, Ustavni sud ukazuje na to da u predmetu broj AP 591/11 nije našao povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi s primjenom odredbe člana
47. ZKPBiH (koji sadržajno odgovara članu 61. ZKPFBiH) u situaciji kada su apelanti bili upoznati sa sadržajem dokaza na osnovu kojih im je produžen pritvor (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud je ustanovio da je Kantonalni sud našao osnovanim prijedloge Tužilaštva da se odbrani uskrati da pregleda dokaze na kojim je zasnovan prijedlog s obzirom na to da sud nalazi da bi se njihovim otkrivanjem mogla dovesti u opasnost daljnja istraga. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
65. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su sudu koji je odlučivao o produženju pritvora dostavljeni svi dokazi, te da ih je on detaljno razmotrio kako bi donio odluku. Dakle, Ustavni sud smatra da nema sumnje da su sudije koje su odlučivale u predmetu u oba stepena u cijelosti imale uvid u sve dokaze, te da su provele test izbalansiranosti javnog interesa sa apelantovim pravom, što se vidi i iz obrazloženja osporenih odluka. Pri tome Ustavni sud smatra da je sud uzeo u obzir nesporan javni interes - provođenje neometane istrage u vrlo kompleksnom predmetu u kom su život izgubila dva policijska službenika.
66. Ustavni sud smatra da apelantu nije ostalo nepoznato za šta se tereti iako je u ovoj fazi postupka još postojao snažan javni interes zbog kojeg nije mogao biti upoznat sa svim detaljima istrage. Osim toga, apelant je imao mogućnost da podnese zapažanja u odnosu na glavne optužbe protiv njega i da učestvuje u procesu odlučivanja, koliko je to bilo moguće, i bez otkrivanja svih detalja i materijala koji je optužba željela zadržati tajnim do određene faze istrage. Ustavni sud, također, zapaža da su i u apelaciji i u žalbi na prvostepeno rješenje apelantove braniteljice ukazivale na određene kontradiktornosti koje proizlaze iz dokaza Tužilaštva, što nesporno ne bi mogle da nisu upoznate sa dokazima.
67. Također, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Vrhovni sud razmotrio pozivanje apelantovih braniteljica na odluke Evropskog suda i Ustavnog suda u vezi sa žalbenim prigovorima o povredi prava na odbranu, odnosno povredi „jednakosti oružja“ zbog onemogućavanja pristupa dokumentima u spisu istrage, ali i da je zaključio da to ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, u konkretnoj pravnoj situaciji prvostepeni sud dokaze koji su mu dostavljeni uz prijedlog za određivanje, a zatim i produženje pritvora, čije razgledanje je tužilac uskratio apelantu i braniteljicama, nije objelodanio (i za to je u pobijanom rješenju dao valjano obrazloženje), nalazeći da su apelant i njegove braniteljice, i pored toga uskraćivanja, bili upoznati u mjeri neophodnoj za osporavanje prijedloga za produženje pritvora sa sadržajem dokaza, jer su imali uvid u obrazložen prijedlog tužioca u kome je navedena sadržina svih dokaza na kojima se prijedlog temelji, te su imali mogućnost da na održanom ročištu osporavaju navode kantonalnog tužioca u prijedlogu.
68. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da rješenjem kojim je produžen pritvor apelantu nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na standarde propisane članom 5. stav 4. Evropske konvencije, jer je apelant imao mogućnost da djelotvorno ospori stavove ili mišljenja Tužilaštva koji su bitni za produženje pritvora, odnosno da je imao „uvid u očitovanja koja su podnesena i stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. avgusta 1991, Serija A br. 211, str. 27, stav 67, i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, presuda broj 23541/94. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da, zbog nedostavljanja dokaza, nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
69. Daljnji apelantov prigovor u vezi sa navodnim kršenjem prava iz člana 5. Evropske konvencije odnosi se na isključivanje javnosti sa ročišta za produžavanje pritvora, jer apelant smatra da to nije bilo u skladu sa zakonom jer se u rješenju citiranom odredbom reguliše isključenje javnosti prilikom održavanja glavnog pretresa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u kojoj je Evropski sud ukazao da se ne može zaključiti da član 5. stav 4. Evropske konvencije postavlja opći zahtjev da ročište o pritvoru bude javno, na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, ali i da „ne može isključiti mogućnost da naročite okolnosti slučaja mogu zahtijevati javnost tog ročišta [o pritvoru]“ (vidi, Evropski sud, Reinprecht protiv Austrije, presuda od 15. novembra 2005. godine, aplikacija broj 67175/01, tač. 39, 40. i 41). „ Štaviše, mora se imati ma umu da stav 4. člana 5. i član 6, uprkos svojoj povezanosti, teže različitim ciljevima. Stav 4. člana 5. ima cilj da zaštiti od proizvoljnog određivanja pritvora, garantovanjem hitnog postupanja prilikom preispitivanja opravdanosti pritvora“. U slučaju pritvora u pretkrivičnom postupku, u smislu člana 5. stav 1. (c), preispitivanjem bi trebalo utvrditi, između ostalog, da li postoji osnovana sumnja protiv pritvorenog lica. Član 6. se bavi „utvrđivanjem krivične optužbe“ i ima cilj da pruži garancije da osnovno pitanje predmeta, odnosno pitanje da li je optuženi kriv za optužbe za koje se tereti ili ne, bude razmatrano na „pravičnoj i javnoj raspravi“. „Ova razlika u ciljevima objašnjava zašto član 5 stav 4 sadrži fleksibilnije procesne zahteve u odnosu na član 6, iako je mnogo strožiji kada je reč o hitnosti postupanja. Pored toga, postoji određeni značaj u argumentu države da bi zahtev za vođenjem rasprava u prisustvu javnosti mogao imati negativan uticaj na hitnost u postupanju. Rasprave o zakonitosti pritvora u pretkrivičnom postupku u praksi će se često održavati u pritvorskim jedinicima zatvora. Evropski sud smatra da član 5 stav 4, iako predviđa raspravu radi preispitivanja zakonitosti pritvora u pretkrivičnom postupku, ne zahteva, u smislu opšteg pravila, obavezu da rasprava bude javna. Zahtev vođenja javne rasprave se ne bi mogao isključiti u određenim okolnostima. Međutim, nije se pokazalo da u ovom predmetu postoje takve okolnosti. Nije utvrđeno da ima nekih drugih nedostataka u preispitivanju zakonitosti pritvora određenog podnosiocu u pretkrivičnom postupku.“
70. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da je Kantonalni sud naveo da je prihvatio prijedlog Tužilaštva „zbog zaštite interesa svjedoka“, u smislu člana 250. ZKPFBiH, jer je zaključio da je zaštita interesa svjedoka čiji su iskazi interpretirani u prijedlogu, uključujući i iskaze svjedoka koji su detaljno opisali upućene prijetnje, kao i relevantne činjenice u odnosu na sam inkriminisani događaj, dozvoljen i opravdan izuzetak od općeg pravila koje garantuje pravo na javnu raspravu kao jedan od osnovnih elemenata pravednog suđenja. Ustavni sud smatra da takav zaključak ne mijenja ni činjenica da ZKPBiH nije eksplicitno propisao javnost ročišta za određivanje ili produženje pritvora, budući da član 5. stav 4. Evropske konvencije, kako je to Evropski sud zaključio u presudi Reinprecht, sadrži „fleksibilnije proceduralne zahtjeve“ od člana 6. stav 1. (idem., tačka 41). Imajući u vidu navedeno, te obrazloženje koje je dao Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, zbog isključivanja javnosti sa ročišta za određivanje pritvora, neosnovani.
VIII. Zaključak
71. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije:
- Kada je sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka e) KZFBiH i teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH i kada je o svom zaključku da postoji osnovana sumnja dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje;
- Kada je sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, uzeo u obzir niz faktora o kojima je dao konkretno obrazloženje da i dalje postoje pritvorski osnovi po kojim je apelantu pritvor određen a potom i produžen, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru u ukupnom periodu od tri mjeseca po osporenim rješenjima;
- Kad je apelant prilikom prvog ispitivanja upoznat sa „optužbama“ koje mu se stavljaju na teret, te kad je u prisustvu branitelja upoznat sa činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom krivičnih djela za koja se tereti;
- Kada apelantu nisu u vrijeme donošenja odluke o produženju pritvora dostavljeni dokazi zbog zaštite interesa vrlo kompleksne i delikatne istrage, a glavne optužbe protiv apelanta su bile navedene u prijedlogu u dovoljnoj mjeri da apelant zna šta mu se stavlja na teret, te kada su dokazi dostavljeni sudu koji ih je razmotrio i na njima zasnovao svoju odluku vodeći računa o javnom interesu i pravima apelanta, te kada je sud odlučio da isključi javnost sa ročišta za produženje pritvora zbog zaštite interesa svjedoka čiji su iskazi interpretirani u prijedlogu, uključujući i iskaze svjedoka koji su detaljno opisali upućene prijetnje, kao i relevantne činjenice u odnosu na sam inkriminisani događaj;
- Jer je apelant imao mogućnost da djelotvorno ospori stavove i mišljenja Tužilaštva koji su bitni za produženje pritvora, a iz spisa proizlazi da je i upoznat sa sadržajem svih dokaza na kojima je zasnovan prijedlog za produžavanje pritvora s obzirom na to da ih je osporavao u toku postupka.
72. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević