Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4379/17 („PRIM“ d.d. Zenica)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nacionalizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4379/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4379/17 rješavajući apelaciju „PRIM“ d.d. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „PRIM“ d.d. Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 045255 14 Rev od 10. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „PRIM“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bajro Avdić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 045255 14 Rev od 10. avgusta 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 045255 10 P od 18. aprila 2014. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu zakona stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci te odluke), pa da je Općina Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) dužna predati u posjed apelantu predmetne nekretnine i trpjeti da se izvrši promjena stanja u zemljišnim knjigama tako što će se apelant uknjižiti sa pravom vlasništva na tim nekretninama.

3. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su određene nekretnine Diobnim bilansom i Aneksom diobnog bilansa između apelanta i Rudnika mrkog uglja Zenica (u daljnjem tekstu: RMU Zenica) pripale apelantu, te da je određena parcela cijepana na dvije parcele (predmetne nekretnine), ali da je sporno da li apelant ima pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Nadalje je istakao, da je odredbom člana 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, propisano da se po samom zakonu pravo vlasništva stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

4. Općinski sud je naveo, da apelant tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 3. stav 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, kojom je propisano da pravo raspolaganja nekretninama sa izgrađenim građevinskim zemljištem upisano u zemljišnim knjigama u korist vlasnika-subjekta, iz člana 2. tog zakona, na dan stupanja na snagu postaje pravo vlasništva. U vezi s tim je istaknuto, da predmetne nekretnine ne predstavljaju izgrađeno građevinsko zemljište što proizlazi iz izvedenih dokaza, a naročito iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Nadalje, da se daljim tumačenjem navedene odredbe, može utvrditi da pravo vlasništva može steći samo onaj ko je imao pravo raspolaganja na nekretninama, a da apelant, odnosno njegov prednik RMU Zenica, nije imao pravo raspolaganja nego pravo upravljanja (što proizlazi iz određenog zk. izvadka). Naime, pravo raspolaganja daje pravo na slobodno raspolaganje sa stvari na način da se može otuđiti, napustiti, opteretiti, a pravo upravljanja je djelatnost usmjerena očuvanju i povećanju vrijednosti nekretnina.

5. Općinski sud je naveo da su predmetne nekretnine u postupku pred organom uprave, određenim rješenjem od 9. aprila 2002. godine, cijepane i izdvojeno je zemljište za redovnu upotrebu zgrade, koja je ostala u apelantovom vlasništvu, dok su predmetne nekretnine izdvojene jer ne predstavljaju zemljište za redovnu upotrebu i upisane su u korist tužene sa 1/1 dijela. Zatim, da je protiv navedenog rješenja apelant izjavu žalbu, koja je odbijena rješenjem Federalne uprave za geodetske imovinsko pravne poslove od 30. avgusta 2002. godine, pa je postalo konačno.

6. Općinski sud je ukazao da činjenica da je apelant u početni bilans unio i površinu predmetnih nekretnina, iako decidno nisu navedene po oznakama katastarskih čestica, ne daje apelantu osnov za upis prava vlasništva na tim nekretninama.

7. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 045255 14 Gž od 11. avgusta 2014. godine, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.

8. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje i na to činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. Stoga, žalbeni razlozi iz kojih apelant pobija prvostepenu presudu nisu ostvareni, a ni razlozi na koje drugostepeni sud, saglasno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

9. Vrhovni sud je 10. avgusta 2017. godine donio Presudu broj 43 0 P 045255 14 Rev, kojom je odbio apelantovu reviziju.

10. U navedenoj presudi, Vrhovni sud je istakao da je apelant svojom tužbom tražio da se utvrdi pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer je u postupku privatizacije ranijeg „PRIM“ d.d. Zenica, u početnom bilansu preduzeća unijeta imovina u zemljištu površine 20.476 m2 sa građevinskim objektima, a na apelanta je prenijeto pravo raspolaganja-vlasništva na zemljištu površine 17.009 m2. Stoga apelant traži da se utvrdi da je on stekao pravo raspolaganja u postupku privatizacije, a zatim da je to pravo po zakonu postalo vlasništvo.

11. Vrhovni sud je naveo da se prema članu 7. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća, početni bilans preduzeća za privatizaciju iskazuje u KM i predstavlja osnov za utvrđivanje vrijednosti preduzeća koje se privatizira. Nadalje je naveo, da je apelant nesporno „u postupku privatizacije kupio 100% državni kapital preduzeća „PRIMO“ d.d. Zenica“. Sporno pravno pitanje se odnosi na pravo apelanta na sticanje vlasništva na nekretninama koje su izgrađeno građevinsko zemljište na kojem prednik apelanta, čiji kapital je apelant kupio u postupku privatizacije, nije bio upisan u zemljišnim knjigama sa nekim stvarnim pravom, niti je takvo pravo preneseno u postupku naknadnog (po završetku postupka privatizacije) upisa po Uredbi o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Uredba).

12. Vrhovni sud je ukazao da je na nekretninama, koje su bile u posjedu apelantovog prednika za vrijeme postupka privatizacije državnog kapitala, u zemljišnim knjigama bilo upisano društveno vlasništvo sa pravom upravljanja na RMU Zenica. Nadalje je ukazao, da je u članu 2. Uredbe propisano da se tom uredbom uređuje upis nekretnina koje se privatiziraju, upis državne svojine na tim nekretninama, upis prava korištenja i raspolaganja tim nekretninama, kao i druga prava provođenja programa privatizacije i njihovog uvođenja u promet i iskorištavanja u skladu sa zakonom.

13. Vrhovni sud je istakao da je apelant nakon okončanja postupka privatizacije pokrenuo postupak upisa prava raspolaganja na nekretninama koje su privatizirane, pred nadležnim organom uprave (služba za katastar), u kojem postupku je organ uprave na prijedlog urbaniste utvrdio površine zemljišta koje služe za redovnu upotrebu objekata na kojim je apelant stekao vlasništvo, izvršio cijepanje određene nekretnine na više čestica, te predmetne nekretnine, koje po procjeni vještaka nisu služile redovnoj upotrebi za objekte, prenio na tuženu kao nosioca prava raspolaganja.

14. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao osnove za sticanje vlasništva po zakonu, propisane članom 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Zatim, da nije bilo osnova ni za pretvaranje prava raspolaganja u vlasništvo po članu 3. stav 4. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Naime, odredbe člana 3. navedenog zakona odnose se na postupak kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava, a u konkretnom slučaju se nije radilo o toj situaciji.

15. Vrhovni sud je pojasnio da je na predmetnim nekretninama pravo raspolaganja rješenjem organa uprave prenijeto na tuženu, uz obrazloženje da je na apelanta upisan samo dio nekretnina koji služe za redovnu upotrebu građevinskih objekata izgrađenih na tim nekretninama. Zatim, apelant je na tu odluku organa uprave uložio žalbu drugostepenom organu uprave ali je žalba odbijena, pa kako apelant nije pokrenuo upravni spor prvostepeno rješenje je postalo pravosnažno 16. februara 2003. godine. Iz takve pravne situacije jasno proizlazi da je apelant imao pravo samo u upravnom postupku i upravnom sporu pobijati odluku organa uprave, koja je po svojoj pravnoj prirodi upravni akt, čime bi i obezbijedio sudsku zaštitu. Međutim, kako to nije ostvareno na predmetnim nekretninama, apelant nije dokazao osnov ni za utvrđenje sticanja vlasništva, ni pretvorbu prava raspolaganja u pravo vlasništva.

16. Vrhovni sud je naglasio da činjenice koje apelant ponavlja (da površina nekretnina koja je ušla u procjenu imovine preduzeća, koje je privatizirano, ne odgovara površini nakon upisa nekretnina u javnim knjigama po rješenju nadležnog organa uprave za upis nosioca prava rapolaganja i korištenja po Uredbi, kao i tvrdnja da je pravo upravljanja u odnosu na dio nekretnina pretvoreno u pravo raspolaganja koje je preneseno na apelanta, a dio na tuženu), nisu odlučujuće za konkretnu parnicu, te da bi raspravljanjem tih pitanja parnični sud ušao u ispitivanje zakonitosti upravnog akta kojim je izvršen upis u javne knjige nekretnina, koje su bile predmetom privatizacije bez izvršenog upisa.

17. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, kao i postupka privatizacije apelanta, te je istakao da, nasuprot zaključku redovnih sudova, smatra da je za sporni dio nekretnina (predmetne nekretnine) nadležna općinska služba (koja je rješenjem nakon cijepanja određene nekretnine, izuzela predmetne nekretnine i naložila upis u korist tužene) „morala uputiti pred nadležni sud, te da apelant svoja prava ostvari pred istim u skladu sa članom 9. Uredbe“. Nadalje, da je svojim postupanjem nadležna služba općine ponovo nacionalizirala imovina apelanta i istu upisala u korist tužene. Stoga apelant smatra da su mu povrijeđena navedena prava i predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je proizvoljan stav redovnih sudova u vezi sa rješenjem nadležne općinske službe (kojim rješenjem su nakon cijepanja određene nekretnine, izuzete predmetne nekretnine i naložen upis tih nekretnina u korist tužene) zbog čega su mu povrijeđena ustavna prava navedena u apelaciji. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da je predmet osporenog parničnog postupka bio apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, detaljno i jasno obrazložio da apelant nije dokazao osnove za sticanje vlasništva shodno članu 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi sa apelantovim navodima u vezi sa rješenjem nadležne općinske službe odnosno da je za „sporni dio nekretnina nadležna općinska služba morala uputiti pred nadležni sud, te da apelant svoja prava ostvari pred istim u skladu sa članom 9. Uredbe“, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je apelant na spornu odluku nadležnog organa uprave uložio žalbu, koja je odbijena, da apelant nije pokrenuo upravni spor, pa da je prvostepeno rješenje postalo pravosnažno, te da je apelant imao pravo samo u upravnom postupku i upravnom sporu pobijati odluku organa uprave, čime bi i obezbijedio sudsku zaštitu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente, koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4379/17 („PRIM“ d.d. Zenica) | Sudska praksa | Aktio