Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1921/17 („Šipad“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 23. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Privatizacija
- Naknada štete
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1921/17
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1921/17, rješavajući apelaciju „Šipada“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Šipada“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 021415 16 Rev od 15. marta 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 021415 14 Pž 2 od 21.
januara 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 021415 10 Ps od 7. novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Šipad“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Muhamed Potogija, Emir Potogija i Tarik Potogija, advokati iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 021415 16 Rev od 15. marta 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 021415 14 Pž 2 od 21. januara 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 021415 10 Ps od 7. novembra 2013. godine. Apelant je 1. juna, 1. augusta i 17. decembra 2018. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda, te Raiffeisen Bank d.d. BiH Sarajevo, „Oktan prometa“ d.o.o. Bijeljina, „Šipad-komerca“ a.d. Bijeljina i „Šipad-komerca“ d.d. Sarajevu (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 5. februara do 23. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, prvotužena, drugotuženi i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. februara do 27. maja 2019. godine, dok četvrtotuženi nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđenja i isplate novčanog potraživanja. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da sud utvrdi pravnu ništavost upisa tuženih u zamljišnoknjižnim evidencijama na nekretninama koje su predmet spora (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine, bliže označene u izreci prvostepene presude) i brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog takvim upisom, te da sud utvrdi da je apelant nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama i da se u zemljišnoknjižnim evidencijama izvrši upis prava vlasništva u njegovu korist, kao i da se obaveže prvotužena da mu predmetne nekretnine preda u posjed. Također, apelant je tražio da se obavežu prvotužena i drugotuženi da mu, po osnovu stjecanja bez osnova, isplate naknadu za korištenje predmetnih nekretnina u vidu mjesečne zakupnine sa pripadajućom zateznom kamatom (za periode bliže navedene u izreci prvostepene presude), kao i da mu se naknade troškovi postupka.
6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 021415 10 Ps od 7. novembra 2013. godine i rješenjem o ispravci presude od 26. novembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 021415 14 Pž 2 od 21. januara 2016. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan apelant da drugotuženom, trećetuženom i četvrtotuženom naknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u veliki broj materijalnih dokaza), analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno, utvrdio da je apelantov prednik (Šumsko industrijsko preduzeće „Šipad“ Sarajevo) 27. oktobra 1973. godine zaključio ugovor o kupoprodaji dijela objekta kompleksa Autobuske stanice u Bijeljini (prostorije robne kuće) koje predstavljaju predmetne nekretnine, te da se apelantov pravni prednik nije upisao kao vlasnik, nosilac raspolaganja, niti kao posjednik predmetnih nekretnina. Također, Okružni privredni sud je utvrdio da je tužitelj-apelant nastao u postupku privatizacije državnog kapitala 2002. godine i da iz materijalnih dokaza koji se odnose na postupak privatizacije apelanta ne proizlazi da su sporne nekretnine privatizirane u tom postupku kao državni kapital. Dalje, trećetuženi je, također, nastao u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzeću MDP „Šipad-Komerc“ Sokolac, te da su programom privatizacije obuhvaćene i predmetne nekretnine na kojima se trećetuženi upisao u javnim evidencijama kao nosilac prava raspolaganja, koje je ugovorom o kupoprodaji (2005. godine) prodao drugotuženom koji je, zatim, predmetne nekretnine (2007. godine) prodao prvotuženoj u čijem posjedu se sada one nalaze. Osim toga, utvrđeno je da su predmetne nekretnine sa pravom trajnog korištenja upisane u korist prvotužene.
8. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o brisovnoj tužbi (u dijelu tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama), te pošto apelant tokom postupka nije dokazao navode da je njegov pravni prednik bio nosilac zemljišnoknjižnog prava (upisan u zemljišnim knjigama) na predmetnim nekretninama, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran da štiti prava navedena u tom dijelu tužbenog zahtjeva i odbio apelantov zahtjev u tom dijelu. U odnosu na apelantov zahtjev da sud utvrdi da je apelant nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama, sud je utvrdio da apelantu nedostaje valjan način stjecanja prava vlasništva od njegovog pravnog prednika, budući da se poziva na pravni posao kao osnov stjecanja vlasništva. Naime, apelantu bi eventualno pripadalo pravo da zahtijeva utvrđenje pravnog osnova za izdavanje tabularne isprave za upis njegovog prava vlasništva uz uvjet da su za takav zahtjev ispunjene potrebne pretpostavke. Međutim, apelant to tužbenim zahtjevom nije tražio. U vezi sa apelantovim zahtjevom da se utvrdi ništavost ugovora o prodaji predmetnih nekretnina, Okružni privredni sud je zaključio da je neosnovan ovaj apelantov zahtjev. Ovo zbog toga što su u vrijeme zaključenja ugovora prodavci bili upisani u zemljišne knjige kao vlasnici nekretnina, odnosno da ugovori ispunjavaju sve uvjete punovažnosti pravnih poslova o prometu nekretnina u skladu sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Također, s obzirom na to da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama, to je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena i drugotuženi isplate naknadu za korištenje predmetnih nekretnina u vidu mjesečne zakupnine za periode navedene u tužbi. Ovo zbog toga što su tuženi kao savjesni kupci spornih nekretnina držaoci, odnosno njihovi stjecaoci i nisu obavezni da plate naknadu za takvo korištenje stvari.
9. Također, Okružni privredni sud je naveo da je odbio apelantove dokazne prijedloge (da se pročitaju informacija „Šipad Holdinga“ d.d. Sarajevo i bilans stanja i uspjeha, javni poziv za prodaju dijela državnog kapitala, Ugovor o kupoprodaji 99,54% kapitala „Šipada“ d.d. Sarajevo, te Sporazum o uređenju međusobnih odnosa između apelanta i „Šipad ERC“ d.d. Sarajevo kao dokaza aktivne legitimacije i isključivog pravnog sljedništva apelanta nad imovinom njegovog pravnog sljednika) uz obrazloženje da oni ne bi imali opravdanu svrhu s obzirom na obiman dokazni materijal u vidu pismene dokumentacije o statusnim promjenama upisanim u sudski registar, odnosno zbog činjenice da je dokaz predložen na glavnoj raspravi, čemu su se usprotivili svi tuženi. Sud je odbio i dokazni prijedlog trećetuženog (da se sasluša njegov zakonski zastupnik na glavnoj raspravi) uz obrazloženje da izvođenje predloženog dokaza ne bi imalo opravdanu svrhu s obzirom na obiman pismeni materijalni dokazni materijal čije je izvođenje određeno čitanjem na glavnoj raspravi.
10. Viši privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 021415 14 Pž 2 od 21. januara 2016. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, da je ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da je, u skladu sa odredbom člana 433. tačka e) ZPP, pravilno odredio žalbeni rok (od 15 dana) u pouci o pravnom lijeku. Osim toga, Viši privredni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelant nije dokazao svoje pravo vlasništva, odnosno da je njegov pravni prednik bio upisan kao vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama. Također, neosnovani su apelantovi žalbeni navodi u pogledu zaključka prvostepenog suda da vanknjižni vlasnik nekretnine koji je svoje pravo stekao savjesno i pošteno nema pravo na sudsku zaštitu protiv nesavjesnog zemljišnoknjižnog vlasnika. Ovo zbog toga što se savjesnost potpostavlja i apelant je bio obavezan da dokaže nasavjesnost tuženih za stjecanje prava vlasništva. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je propustio da dokaže nesavjesnost tuženih.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 021415 16 Rev od 15. marta 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda od 21. januara 2016. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da su pravilno odbijeni kao neosnovani apelantovi zahtjevi, odnosno da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na osnovu kojih je zasnovao svoju odluku, dok je drugostepeni sud prihvatio takvu ocjenu provedenih dokaza. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant za uspjeh u sporu, s obzirom na prirodu i karakter postavljenih zahtjeva, trebalo da dokaže da je vlasnik ili nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama za koje traži da se uknjiže na njegovo ime, da mu se predaju u posjed i da mu se isplati naknada za njihovo korištenje, a posljedično tome, da se briše upis svih stvarnih prava koji je izvršen u korist tuženih. Dalje, pravo vlasništva se, prema odredbi člana 20. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koju je, saglasno odredbi čl. 344. stav 2. i 356. Zakona o stvarnim pravima, pravilno primijenio prvostepeni sud u razrješenju konkretnog spora, stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, kao i na osnovu odluke državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom (član 20. stav 2. ZOVPO), dok se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom (član 33. ZOVPO). Vrhovni sud je istakao da apelant, pod uvjetom da je dokazao da je jedini pravni sljednik preduzeća koje je 1973. godine zaključilo navedeni ugovor o kupovini predmetnih nekretnina, nije postao njihov vlasnik, jer to nije postao ni kupac - njegov pravni prednik, budući da to pravo nije upisano u odgovarajuće zemljišnoknjižne evidencije (član 33. ZOVPO), te da je na temelju navedenog ugovora kupac mogao steći samo valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Dalje, Vrhovni sud navodi da se vlasništvo ili pravo raspolaganja apelanta na predmetnim nekretninama ne može zasnovati na priloženim materijalnim dokazima koji svjedoče o statusnim i organizacionim promjenama apelantovog pravnog prednika. Dakle, odluke kojima su te promjene vršene i rješenja na osnovu kojih je vršen upis statusnih i organizacionih promjena u odgovarajuće sudske registre po svom sadržaju i karakteru ne predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje ili prenos prava vlasništva na nekretninama, niti one sadrže zemljišnoknjižne i katastarske podatke o spornom poslovnom prostoru bez kojih upis u zemljišnoknjižne evidencije nije moguć, odnosno navedene odluke, akta i rješenja registarskog suda nemaju karakter ugovora o prometu nekretnina koji ima u vidu odredba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, apelant koji je nastao u postupku privatizacije nije dokazao da su u tom postupku predmet privatizacije bile i nekretnine koje su predmet konkretnog spora, odnosno nije stekao pravo vlasništva izvršenom privatizacijom i pod uvjetom da je preduzeće koje je privatizirao bilo upisano kao vlasnik ili nosilac prava raspolaganja (što nije slučaj u konkretnom predmetu) na spornim nekretninama. Ovo zbog toga što nema dokaza da je u bilansu stanja (aktivnom, pasivnom ili neutralnom podbilansu) početna vrijednost državnog kapitala koji se privatizira iskazana na bazi vrijednosti spornih nekretnina.
12. S obzirom na to da apelant, prema pravilnom utvrđenju nižestepenih sudova, nije u bilo kakvoj materijalnopravnoj vezi sa predmetnim nekretninama (nije dokazao da je na njima stekao pravo vlasništva, raspolaganja, posjeda ili neko drugo pravo, pa makar i vanknjižno, ili da predmetne nekretnine drži u posjedu), niti je dokazao tvrdnju koju ponavlja u reviziji da je do rata njegov pravni prednik držao predmetne nekretnine u posjedu, to nije ovlašten da postavlja zahtjeve kao u predmetnom postupku. Osim toga, apelant i njegov pravni prednik nikada nisu bili upisani kao nosioci bilo kakvog stvarnog prava na predmetnim nekretninama zbog čega je apelant lišen mogućnosti da traži utvrđenje ništavosti i brisanje upisa tuženih u javnim evidencijama, jer tim upisima nije povrijeđeno neko njegovo ranije upisano pravo. Također, zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, odnosno prava raspolaganja na predmetnim nekretninama nije utemeljen na provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, tako da je takav zahtjev, kao i zahtjev za upis tih prava u odgovarajuće javne evidencije i zahtjev za predaju u posjed predmetnih nekretnina (jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 37. ZOVPO) opravdano odbijen. Slijedom navedenog, apelant nije aktivno legitimiran da traži utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji kojim su trećetuženi, drugotuženi i prvotužena prometovali predmetnim nekretninama, niti ima osnova da se obavežu prvotužena i drugotuženi da apelantu isplate tražene novčane iznose temeljem stjecanja bez osnova.
13. Vrhovni sud je naveo da je 11. marta 2002. godine u postupku privatizacije zaključen ugovor o prodaji državnog kapitala na osnovu kojeg je nastao trećetuženi kao preduzeće u privatnom vlasništvu, dok je apelant (također u postupku privatizacije) nastao na osnovu ugovora o prodaji državnog kapitala od 25. jula 2002. godine. Dakle, kako dalje navodi Vrhovni sud, 11. marta 2002. godine predmetne nekretnine su bile u državnom vlasništvu, a ne u privatnom, kako neargumentirano tvrdi apelant, pa pošto su se one nalazile na teritoriji Republike Srpske, to su (suprotno apelantovoj tvrdnji) mogle biti predmet privatizacije temeljem odredbe člana 2. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 14/98). Kod takvog stanja stvari i sadržaja navedene zakonske odredbe, koja izričito priznaje pravo entitetima da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, na rješenje konkretnog spora nije od utjecaja odgovor na pitanje kada, kako i čiji pravni prednik je pribavio predmetne nekretnine (u to vrijeme kao društvenu, a kasnije kao državnu imovinu). S tim u vezi, bez utjecaja na ishod konkretnog spora su i navodi kojima se tvrdi da pravni prednik trećetuženog nije mogao biti upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu rješenja donesenog u postupku izlaganja.
14. Vrhovni sud je istakao da apelant tokom postupka (s obzirom na to da predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene Programom privatizacije i unesene u početni bilans stanja, u postupku privatizacije u toku kojeg je nastao tužitelj-apelant, a koji je proveden nakon postupka privatizacije iz kojeg je nastao trećetuženi) nije dokazao da je vanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, slijedom čega navodi kojima se objašnjava mogućnost zaštite vanknjižnog vlasništva i, s tim u vezi, raspravlja o savjesnosti tuženih nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. U vezi sa revizionim navodima kojima se osporava presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, Vrhovni sud je naveo da su ovi apelantovi navodi neosnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se troškovi postupka u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dosuđuju stranci koja je uspjela u postupku, te da u navedene troškove spada i pisanje odgovora na tužbu. Prema navedenom, stranka ima pravo na ovaj trošak, bez obzira na to što je konačno opredijeljen zahtjev za naknadu troškova, o kojem govori odredba člana 396. stav 2. ZPP, sastavio advokat kojeg je stranka naknadno imenovala kao svog opunomoćenika i koji nije pisao odgovor na tužbu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je, prije svega, ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i primjenu materijalnog prava od redovnih sudova, kao i pogrešnu primjenu Zakona o parničnom postupku. Apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja i navodeći odluke Ustavnog suda za koje smatra da se mogu primijeniti u konkretnom predmetu (odluke koje su sličnog činjeničnog i pravnog stanja kao predmetni postupak br. AP 2915/11 i AP 1164/10, te odluke koje ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova i primjer gdje je došlo do povrede prava na imovinu). Apelant smatra da su redovni sudovi ignorirali činjenicu da je njegov pravni prednik kupio i izgradio predmetne nekretnine, te do ratnih događanja bio u njihovom posjedu. S tim u vezi, apelant smatra da su upisi tuženih u zemljišnim knjigama ništavi s obzirom na to da su učinjeni bez valjane i zakonski prihvatljive osnove, te da su tuženi bili nesavjesni jer su prilikom upisa u javne knjige mogli znati da se knjižno i vanknjižno stanje ne poklapaju. Osim toga, apelant smatra da mu je uskraćeno izvođenje pojedinih dokaza koji su, po njegovom mišljenju, bili odlučujući za rješavanje u konkretnom predmetu, čime mu je onemogućen pristup sudu. Također, navodi da redovni sudovi nisu obrazložili zašto su mu uskraćena prava za predlaganje i ocjenu dokaza tokom postupka. II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, jer je presuda donesena u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog i procesnog zakona. Vrhovni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da apelant na materijalnim dokazima (koje spominje i u apelaciji) nije mogao zasnovati vlasništvo ili pravo raspolaganja na spornim nekretninama, odnosno da navedeni dokazi (odluke, akta i rješenja registarskog suda) nemaju karakter ugovora o prometu nekretnina koje ima u vidu odredba člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, koja se u odnosnom periodu primjenjivala. Osim toga, Vrhovni sud je naveo činjenicu da je apelant nastao u postupku privatizacije, te da nije dokazao da su u tom postupku predmet privatizacije (kroz otkup državnog kapitala) bile i sporne nekretnine.
17. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju istaknuvši da su odluke nižestepenih sudova u svemu obrazložene u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, kao i da je drugostepeni sud uz valjano obrazloženje prihvatio kao pravilnu ocjenu provedenih dokaza.
18. Okružni privredni sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku u cijelosti iskoristio redovan put pružanja pravne zaštite, te su u postupku po apelantovoj žalbi i reviziji sudovi višeg stepena ocijenili razloge pobijanja nižestepenih presuda. Okružni privredni sud je istakao da nema povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
19. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju navela da u cijelosti ostaje kod svih odgovora i navoda iznesenih tokom postupka, dok su drugotuženi i trećetuženi naveli da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
21. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Dejstvo zakona Član 344.
[…] (2)Na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.
[…] Započeti postupci Član 356.
(1)Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama tih propisa.
[…]
23. Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) glasi:
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st.
1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
24. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 14/98, 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
[…] Član 2.
Oblast djelovanja zakona
1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.
Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31.
decembra 1991.
[…]
25. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 54/05 i 109/05) glasi:
[…] Član 3.
Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima (u daljem tekstu:
preduzeće) pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 021415 16 Rev od 15. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o utvrđivanju ništavosti upisa tuženih u zamljišnoknjižnim evidencijama na predmetnim nekretninama, brisanju stanja nastalog takvim upisom, utvrđenjem da je apelant nosilac prava raspolaganja njima uz upis prava vlasništva u njegovu korist i obavezu prvotužene da mu preda u posjed predmetne nekretnine, te obavezivanju prvotužene i drugotuženog da isplate apelantu naknadu za korištenje predmetnih nekretnina. Iz navedenog proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
36. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključili da su neosnovani apelantovi tužbeni zahtjevi u konkretnom slučaju. Naime, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelantov prednik 1973. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina ali da se nije upisao kao vlasnik, nosilac raspolaganja, niti kao posjednik predmetnih nekretnina u odgovarajuće zemljišnoknjižne evidencije. Dalje, utvrđeno je da je apelant nastao u postupku privatizacije državnog kapitala (2002. godine), ali da nije dokazao da su u tom postupku predmet privatizacije bile i predmetne nekretnine, dok je trećetuženi, također, nastao u postupku privatizacije državnog kapitala (u preduzeću MDP „Šipad-Komerc“ Sokolac) u kojem su obuhvaćene i predmetne nekretnine kojima je trećetuženi kasnije prometovao i koje su sa pravom trajnog korištenja upisane u korist prvotužene. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelacije, za svoja odlučenja dali jasne i razumljive razloge koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni sud je, kao i Vrhovni sud, potvrdio stav prvostepenog suda da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije dokazao da je vlasnik ili nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama (čl. 123. i 126. ZPP), te da nije postao vlasnik predmetnih nekretnina, jer to nije postao ni njegov pravni prednik budući da to pravo nije upisano u odgovarajuće zemljišnoknjižne evidencije (član 33. ZOVPO). Dalje, pošto se u konkretnom slučaju radilo o brisovnoj tužbi (u jednom dijelu), prvostepeni sud je zaključio da apelant nije aktivno legitimiran da štiti prava navedena u tom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je zaključio da apelantu nedostaje valjan način stjecanja prava vlasništva (član 37. ZOVPO) od njegovog pravnog prednika u pogledu zahtjeva da se utvrdi da je apelant nosilac prava raspolaganja predmetnim nekretninama, te posljedično tome, apelant neosnovano potražuje isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina (od prvotužene i drugotuženog). Također, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova da apelant i njegov prednik nikada nisu bili upisani kao nosioci bilo kakvog stvarnog prava na predmetnim nekretninama (član 33. ZOVPO), tako da upisom tuženih u javne evidencije apelantu nije povrijeđeno neko njegovo ranije upisano pravo, odnosno da apelant nije aktivno legitimiran da traži utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji predmetnih nekretnina koji su zaključili prvotužena, drugotuženi i trećetuženi.
37. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude potvrdio stav drugostepenog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza, u smislu člana 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe ZOVPO), kao i da pri tome nije povrijedio odredbe ZPP. Također, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio istaknute žalbene navode i da je za svoju odluku dao jasan stav u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje apelant. Također, u vezi sa apelantovim navodima da su tuženi bili nesavjesni, jer nisu imali valjan i zakonski osnov za upis u zemljišne knjige, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud istakao da je apelant propustio da dokaže nesavjesnost tuženih u konkretnom postupku, odnosno da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu u kojoj su navedeni razlozi zbog kojih je sud odbio izvođenje nekih dokaza koje je predložio apelant. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se odluke Ustavnog suda broj AP 2915/11 (odluka o dopustivosti i meritumu) i AP 1164/10 (odluka o dopustivosti), na koje se apelant poziva u apelaciji, ne odnose na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u predmetu broj AP 2915/11 radilo se o vanparničnom postupku uknjižbe prava vlasništva na preduzeće koje je u momentu upisa bilo privatizirano, dok sporne nekretnine (koje su bile upisane kao društveno, odnosno državno vlasništvo) nisu bile privatizirane u tom postupku, dok u predmetu broj AP 1164/10 apelant osporava odluke redovnih sudova kojima je utvrđena ništavost ugovora koji je za predmet imao nekretnine koje nisu bile vlasništvo pravnog subjekta koji ih je prodao apelantu.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitali sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja da apelant nije dokazao (u skladu sa čl. 123. i 126. ZPP) da je vlasnik ili nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama koje su predmet spora. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporene odluke u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja na temelju kojih su zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na to Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova zbog čega su neosnovani apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog i procesnog prava.
39. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev, dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
42. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje suprotno odluci sudije Miodraga Simovića.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević Izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije Miodraga Simovića Zbog istih razloga zbog kojih nisam podržao većinsku odluku u predmetu broj AP 2112/17 od 11. juna 2019. godine, žalim što se ne mogu složiti s mišljenjem većine ni u ovom predmetu. Nadam se da moje izdvojeno mišljenje u ova dva predmeta može poboljšati sadržaj odluka Ustavnog suda i pomoći pri razumijevanju odluka i ocjene u primjeni zakona.