Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5381/17 (A. O., vlasnik SUR „KLUB-L“ Sarajevo)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5381/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5381/17, rješavajući apelaciju Amela Obhođaša, vlasnika SUR „Klub-L“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amela Obhođaša, vlasnika SUR „Klub-L“ Sarajevo, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115995 16 Gž 2 od 27.
septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amel Obhođaš, vlasnik SUR „Klub-L“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 115995 16 Gž 2 od 27. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i KUD „Lola“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. i 20. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 22. marta do 1. aprila 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 24. aprila 2019. godine zatražen na uvid spis broj 65 0 P 115995 16 P i Općinski sud je taj spis dostavio 3. maja 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2. novembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi smetanja posjeda.
6. Općinski sud je u periodu od 18. novembra 2009. do 11. marta 2015. godine održao veći broj ročišta (uključujući ročište na licu mjesta od 6. decembra 2010. godine uz prisustvo vještaka geodetske struke), od kojih je određeni broj ročišta odgođen (između ostalog, na apelantov prijedlog odgođena su dva pripremna ročišta). Također, Općinski sud je više puta uputio poziv za saslušanje svjedoku Dž. M. (dostava poziva iskazivana neurednom, tražena dostava adrese od MUP-a Kantona Sarajevo, odbijan prijem poziva, odnosno svjedok nije pristupao na ročišta za glavnu raspravu).
7. U međuvremenu je apelant 20. juna 2011. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka geodetske struke od 6. decembra 2010. godine. Osim toga, u toku postupka, po apelantovom prijedlogu, izvršeno je i priklapanje spisa broj 65 0 Ps 042031 08 Ps i spisa broj 65 0 P 120783 09 s konkretnim predmetom, kako bi se izvršio uvid u navedene spise.
8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 115995 09 P od 23. marta 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.
9. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 P 115995 15 Gž od 4. septembra 2015. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. U ponovnom postupku, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 115995 16 P 2 od 9. aprila 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi smetao apelanta u mirnom i faktičkom posjedu poslovnih prostorija – klupskih prostorija, koje su preciznije opisane i označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) tako što je u noći 1/2. novembar 2009. godine, u periodu od 21.00 do 07.00 sati, promijenio brave na ulazu u poslovni objekt, koji ulaz je zajednički za sve korisnike poslovnog objekta, zatim bravu na ulaznim vratima predmetnog poslovnog prostora, kao i na ulaznim vratima u poslovne prostore koji se nalaze s bočne strane poslovnog objekta, te da se naloži tuženom da odmah uspostavi prijašnje posjedovno stanje postavljanjem starih brava ili predajom ključeva novih brava apelantu, te da mu preda u posjed i slobodno korištenje predmetne poslovne prostorije i da se zabrani tuženom da ubuduće na isti ili sličan način smeta apelanta u mirnom i faktičkom posjedu predmetnih poslovnih prostorija. Rješenjem Općinskog suda naloženo je tuženom da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je apelanta, po osnovu ugovora o zakupu, tuženi uveo u posjed predmetnog poslovnog prostora 1999. godine. Također je naveo da je Upravni odbor tuženog 11. marta 2008. godine, pismenom obavijesti koja je dostavljena apelantu, raskinuo ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji je zaključen 30. januara 2007. godine zbog neplaćanja zakupnine, sa zahtjevom da apelant napusti poslovni prostor. Nadalje je naveo da apelant nije postupio po zahtjevu tuženog.
12. Općinski sud je naveo da je 1. novembra 2009. godine tuženi s trećim licem Dž. M. (u daljnjem tekstu: treće lice) zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, a da je treće lice ušlo u prostorije predmetnog poslovnog prostora 1/2. novembra 2009. godine.
13. Općinski sud je ukazao da nisu prihvaćene tvrdnje tuženog da nije promijenio brave na predmetnom poslovnom prostoru, te u vezi s tim naveo da u konkretnom slučaju nije odlučujuća činjenica da li je brave promijenio tuženi posredstvom svojih zaposlenika ili posredstvom novog zakupca, trećeg lica. Općinski sud je ukazao da je apelant 1. novembra 2009. godine bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a da je 2. novembra 2009. godine u predmetnom poslovnom prostoru bio tuženi – posredno putem lica kojima je uz zaključeni ugovor predao predmetni poslovni prostor. Općinski sud je istakao da je utvrđeno da je tuženi izvršio promjenu brava, posredno ili neposredno.
14. Općinski sud je naveo da nije prihvatio tvrdnje tuženog da je u konkretnom predmetu tuženi
– pasivno legitimirano lice trebalo biti lice koje je ušlo u posjed predmetnog poslovnog prostora, tj. treće lice jer je na osnovu odredaba člana 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima utvrđeno da su pasivno legitimirani i tuženi i treće lice, pa kako je apelant tužbu usmjerio prema tuženom to je tuženi pravilno označen i pasivno legitimiran.
15. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi posredstvom trećeg lica omeo apelanta u korištenju poslovnog prostora tako što je treće lice ušlo u predmetni poslovni prostor i na način što je tuženi, da li posredno ili neposredno, promijenio brave na ulazima, na koji način je onemogućio apelanta u korištenju predmetnog poslovnog prostora.
16. Općinski sud je ukazao da je cijenio odredbe člana 327. Zakona o stvarnim pravima kojima je, između ostalog, propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, te odredbe člana 331. istog zakona kojima je propisano da će odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud odrediti zabranu daljeg uznemiravanja posjeda, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere. S obzirom na navedeno, te utvrđenje da je tuženi posredno izvršio čin smetanja posjeda, Općinski sud je ukazao da su ispunjeni uvjeti iz navedenih zakonskih odredaba da se apelantov tužbeni zahtjev usvoji jer se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda, nastalog smetanja, pri čemu je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda.
17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 115995 16 Gž 2 od 17. septembra 2017. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepeno rješenje preinačeno i odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
18. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant bio posljednji posjednik predmetnog poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio s tuženim, kao i da je zbog promjene brave i ključa na ulaznim vratima apelant onemogućen da uđe u predmetni poslovni prostor. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud smatra da u konkretnom slučaju nije odlučujuća činjenica da li je brave promijenio tuženi posredstvom svojih uposlenika ili posredstvom novog zakupca – trećeg lica.
19. Kantonalni sud je naveo da posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast nad stvari (neposredni posjed), ali posjed stvari ima i lice koje faktičku vlast vrši preko drugog lica, kojem je na osnovu pravnog posla data stvar u neposredan posjed (posredan posjed), sve u smislu odredaba člana 75. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da posjed može biti neposredan ili pak posredan, ali se čin smetanja posjeda ne može izvršiti posredno, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da Općinski sud nije mogao, na osnovu provedenih dokaza, na pouzdan način utvrditi da li je čin smetanja posjeda izvršio tuženi ili pak treće lice, što je imalo za posljedicu da prvostepeni sud u obrazloženju rješenja navodi da je tuženi izvršio promjenu brava posredno ili neposredno smatrajući da nije od odlučnog značaja da li je čin smetanja izvršen posredno ili neposredno. Kantonalni sud je istakao da je apelant bio dužan da u skladu s odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, na jasan i pouzdan način dokaže sve relevantne činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a naročito činjenicu ko je tačno izvršio čin smetanja posjeda, iz razloga što samo neposredni izvršilac ovog čina može biti pasivno legitimiran u ovakvoj parnici radi smetanja posjeda. Kantonalni sud je istakao da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba člana 126. Zakona o parničnom postupku zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je upravo tuženi izvršio čin smetanja posjeda jer je novog korisnika (treće lice) uveo u posjed predmetnog poslovnog prostora, što se moglo utvrditi na osnovu provedenih dokaza. Također je ukazao da Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, te da osporenoj odluci nedostaje valjano obrazloženje. Apelant je citirao određene odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o parničnom postupku, te u suštini ukazao da je odluka Kantonalnog suda nezakonita. Apelant je naveo da je u predmetnom poslovnom prostoru, ostalo raznih vrsta robe za pripremanje hrane, cjelokupni inventar i lične stvari (preciznije navedeno u apelaciji), te da je osporenom odlukom Kantonalnog suda onemogućen da dođe u posjed tih stvari, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu.
21. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelant je ukazao da je cjelokupan postupak trajao više od osam godina, te je ukazao da je prvo rješenje nakon podnošenja tužbe Općinski sud donio nakon pet i po godina. Također je ukazao da ne postoje opravdani razlozi za takvo postupanje sudova u postupku smetanja posjeda, posebno jer se radi o postupku koji po svojoj prirodi zahtijeva brzo i efikasno postupanje. Apelant je zatražio da Ustavni sud naloži Vladi Kantona Sarajevo da mu na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplati ukupan iznos od 4.500,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Također je naveo da je o apelantovoj žalbi odlučeno u razumnom roku.
23. Općinski sud je naveo da je bio preopterećen velikim brojem predmeta u vrijeme podnošenja tužbe.
24. Tuženi je naveo da apelant u apelaciji samo komentira presude sudova, te je istakao da pozivanje na dužinu trajanja postupka nije osnovano jer je apelant svojim postupcima učinio da postupak traje duže.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 424.
Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.
26. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 327.
(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
Član 331.
(1) Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
(2) Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 115995 16 Gž 2 od 27. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 20. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je apelant pokrenuo radi smetanja posjeda, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno cijenjeni dokazi i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da ga je tuženi smetao u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnog poslovnog prostora, te da se naloži tuženom da odmah uspostavi prijašnje posjedovno stanje i da mu preda u posjed i slobodno korištenje predmetni poslovni prostor.
38. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda slijedi da apelant nije, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, a što je bio dužan, dokazao sve relevantne činjenice na kojima je zasnivao tužbeni zahtjev. Naime, samo neposredni izvršilac smetanja posjeda može biti pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, te je u vezi s tim Kantonalni sud naglasio da prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza nije mogao na pouzdan način utvrditi da li je čin smetanja posjeda izvršio tuženi ili pak treće lice. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio predmetni tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost, niti može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost prilikom donošenja osporene odluke i primjene relevantnih zakonskih propisa.
39. Osim toga, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 2. novembra 2009. godine i da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 27. septembra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje jeste sedam godina i nešto duže od 10 mjeseci.
42. Analizirajući složenost konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvoj fazi postupka izvršio uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geodetske struke, da je izvršeno priklapanje dva spisa, te je saslušan određeni broj svjedoka i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, pa se može reći da se radilo o relativno složenom predmetu.
43. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da su dva pripremna ročišta odgođena na apelantov prijedlog, te da je apelant u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka geodetske struke. Iz navedenog proizlazi da je apelant u određenom dijelu utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
44. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud uočava da su Općinski sud i Kantonalni sud u navedenom vremenskom periodu donijeli četiri odluke – rješenja (jednim od rješenja Kantonalnog suda uvažena je apelantova žalba i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak). Nadalje, Općinski sud je prvostepeno rješenje od 23. marta 2015. godine donio nakon pet godina i skoro pet mjeseci od dana podnošenja tužbe i u toj fazi postupka zakazao je veći broj ročišta u razumnim vremenskim periodima. Zatim, Kantonalni sud je o žalbi tuženog odlučio nakon nešto kraće od tri mjeseca od dana dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi drugostepenom sudu. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio rješenje nakon nešto duže od pet mjeseci računajući od dana prijema spisa na ponovni postupak, da bi Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog protiv tog rješenja, donio konačnu odluku nakon nešto duže od godinu dana od dana dostavljanja spisa na postupanje po žalbi. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu činjenicu da su redovni sudovi donijeli četiri odluke, okolnost da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, da je Općinski sud u prvoj fazi postupka zakazivao ročišta u razumnim vremenskim periodima, te da su u toj fazi na dužinu trajanja postupka utjecale određene okolnosti (između ostalog, odgađanje ročišta, neodazivanje svjedoka na poziv za svjedočenje), Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
45. Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Ostali navodi
47. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava posebno ne obrazlaže, nego ih zasniva na tvrdnji da je osporenom odlukom Kantonalnog suda onemogućen da dođe u posjed svojih stvari, iz čega proizlazi da ih zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je drugostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije u skladu s odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku na jasan i pouzdan način dokazao relevantne činjenice, odnosno ko je tačno izvršio čin smetanja posjeda. Također, nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi u relevantnom periodu (sedam godina i nešto duže od 10 mjeseci) donijeli četiri odluke, odnosno kada nije utvrđeno da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni parnični postupak.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević