Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/19 (Mješoviti Holding "Elektroprivreda RS" - Matično preduzeće a.d. Trebinje, ZP "Elektro-Hercegovina" a.d. Trebinje)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-117/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-117/19, rješavajući apelaciju Mješovitog Holdinga "Elektroprivreda RS" - Matično preduzeće a.d. Trebinje, ZP "Elektro-Hercegovina" a.d. Trebinje, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mješoviti Holding "Elektroprivreda RS" - Matično preduzeće a.d.
Trebinje, ZP "Elektro-Hercegovina" a.d. Trebinje protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 045492 17 Rsž od 22. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mješoviti Holding "Elektroprivreda RS" - Matično preduzeće a.d. Trebinje, ZP "Elektro- Hercegovina" a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Tomović odvjetnik iz Trebinja, podnio je 4. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 045492 18 Rev od 30. listopada 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 045492 17 Rsž od 22. lipnja 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5116/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 Rs 045492 17 Rsž od 22. lipnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud ukazuje da revizija nije bila efektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom odlukom Okružnog suda uvažena je žalba tužitelja (Z.V.) i prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu odluke o naknadi na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove, na ime naknade za pretrpljeni strah i na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti na način da su tužitelju dosuđeni određeni novčani iznosi, pobliže navedeni u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da se tužitelj, radeći kao radnik apelanta, 1. kolovoza 2014. godine povrijedio na random mjestu tako što je pao s ljestvi dok je obavljao poslove elektromontera. Dalje je Okružni sud naveo da je prvostupanjski sud zaključio da je apelant učinio propust, ali da odgovornost za štetu dijele i štetnik i oštećeni u skladu s odredbom članka 192. Zakona o obligacionim odnosima pri čemu je utvrđen doprinos tužitelja štetnom događaju od 50%. Naime, Okružni sud je naveo da je neosnovano i nezakonito obrazloženje prvostupanjskog suda da je propust tužitelja što nije odbio obavljati posao na sredstvu rada na kome nisu primijenjene mjere zaštite na radu. Okružni sud je naveo da su tužitelj i ostali radnici apelanta duže vrijeme koristili iste ljestve koje imaju vodoravne stabilizatore za sprečavanje okretanje, ali nemaju osiguranje od proklizavanja. Imajući u vidu da radnici apelanta obavljaju svoje radne zadatke već duže vrijeme s tim ljestvama, Okružni sud je naveo, nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da je u ovakvoj situaciji tužitelj, trebao odbiti rad. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da radnik može odbiti rad po odredbama člana 71. Zakona o radu (koji je važio u vrijeme kada se događaj dogodio), samo ako mu zbog neispravnosti na objektima i na sredstvima rada, kao i zbog nepostojanja odgovarajućih mjera zaštite na radu, neposredno prijeti opasnost po život ili zdravlje ili ako takva opasnost prijeti drugim licima, ali kako su do tada radnici uspješno obavljali posao s takvim ljestvama ne može se reći da je postojala neposredna opasnost za život tužitelja. Konačno, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju za štetu kriv isključivo apelant, jer je bio dužan osigurati adekvatno sredstvo rada (vozilo sa korpom), pomoću koga bi tužitelj i njegove kolege mogli obavljati proces rada, te je neosnovano tužitelju umanjena visina priznate nematerijalne štete.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević