Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-530/19 ("Medos" d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-530/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-530/19, rješavajući apelaciju "Medos" d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Medos" d.o.o. Zvornik protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 11 0 U 016091 16 Uvp od 1. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016091 15 U od 15. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Medos" d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandra Metlić advokat iz Banjaluke, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016091 16 Uvp od 1. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016091 15 U od 15. jula 2016. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci broj 1 1 0 U 016091 15 U od 15. jula 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene (Vlada RS) od 26. decembra 2014. godine, te odbijen apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja tužene od 26. decembra 2014. godine. Navedenim rješenjem od 26. decembra 2014. godine je privrednom društvu „Mineco” Ltd sa sjedištem u Londonu, Velika Britanija dodijeljena koncesija za izgradnju i korištenje MHE „Medoš“ na rijeci Drinjači, općina Zvornik na period od 50 godina od dana zaključivanja ugovora o koncesiji.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora rješenje tužene od 26. decembra 2014. godine koje je doneseno nakon provedenog postupka po javnom pozivu za dodjelu koncesije od 15. avgusta 2014. godine u kojem su kao ponuđači učestvovali zainteresovano lice („Mineco” Ltd sa sjedištem u Londonu) i apelant (u kojem postupku je apelantova prijava zaključkom komisije od 22. oktobra 2014. godine odbačena kao nepotpuna i neuredna). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se činjenica bitna za odlučivanje u ovoj upravnoj stvari odnosi na dostavljanje zaključka o odbacivanju apelantove ponude. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelantu 29. januara 2015. godine poštom uredno dostavljen navedeni zaključak zajedno s rješenjem tužene od 26. decembra 2014. godine (što proizlazi iz obavještenja od 21. januara 2015. godine sa sadržajem priloga i povratnice i izvještaja o uručenju pošiljke od 28. januara 2015. godine, ovjerenog pečatom pošte od 29. januara 2015. godine), zbog čega su paušalni i bez osnova svi apelantovi navodi u tom pogledu. Vrhovni sud je naveo da ne stoji apelantov prigovor da nije upoznat sa sadržajem navedenog zaključka i da mu je uskraćeno izjavljivanje pravnog lijeka, s obzirom da je apelantov direktor prisustvovao otvaranju ponuda kada je upoznat s nedostacima njegove ponude. Također, Vrhovni sud je naveo da je zaključak o odbacivanju apelantove ponude pravosnažan, s obzirom da apelant ne spori navod tuženog da (apelant) nije podnio tužbu protiv tog zaključka, te naglasio da apelant iz istog razloga ne može s uspjehom u ovom postupku osporavati zakonitost rješenja o dodjeli koncesije od 26. decembra 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da iz istog razloga (a i kod činjenice da u zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja od 26. decembra 2014. godine apelant nije dokazao izvjesnost nastupanja štete) propust suda da o tom zahtjevu odluči u roku od 25 dana (član 14. stav 6. Zakona o upravnim sporovima) nije od uticaja na odluku po zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da je apelant navode kojima osporava postupak otvaranja ponuda mogao isticati u tužbi protiv navedenog zaključka (a ne u predmetnoj tužbi), zbog čega ove navode nije obrazlagao, te naglasio da je neosnovan apelantov navod o nedostatku obrazloženja drugostepene presude, jer je drugostepenom presudom detaljno odgovoreno na sve navode tužbe.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da drugostepeni sud uopće nije dao obrazloženje na većinu apelantovih navoda. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević