Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3011/17 (Savez sindikata Republike Srpske i Sindikat tekstila, kože i obuće Republike Srpske)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Proporcionalnost
  • Kleveta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-3011/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3011/17, rješavajući apelaciju Saveza sindikata Republike Srpske i Sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saveza sindikata Republike Srpske i Sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117150 15 Rev od 6. aprila 2017.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 117150 14 Gž od 9. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 117150 13 P 2 od 26. decembra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Savez sindikata Republike Srpske i Sindikat tekstila, kože i obuće Republike Srpske (zajedno u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) sa sjedištem u Banjoj Luci, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 117150 15 Rev od 6. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelaciji apelanata, koja je zavedena pod brojem AP 4775/15, kojom su apelanti osporili Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 117150 14 Gž od 9. septembra 2014. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 4865/13 odbacio navedenu apelaciju kao preuranjenu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4865/15 od 13. januara 2015. godine, grupna odluka u okviru koje je odlučeno i o apelaciji apelanata, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tužilaca „Dermal R“ d.o.o. Kotor Varoš i Radenka Bubića (oboje u daljnjem tekstu: tužioci ili „Dermal R“ i tužilac Bubić) zatraženo je 28. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužilaca su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 11. marta 2019. godine.

I.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 117150 13 P 2 od 26. decembra 2013. godine apelanti su obavezani da tužiocu Bubiću solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete, zajedno sa troškovima postupka, sve sa kamatama, dok je istom presudom odbijen tužbeni zahtjev „Dermal R“ kojim je tražio isplatu naknade na ime izgubljene zarade uz istovremeno obavezivanje „Dermal R“ da apelantima naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Tužioci su 20. aprila 2011. godine podnijeli tužbu protiv apelanata, ali i njihovih predsjednika Ranke Mišić i Danka Ružičića (u odnosu na imenovane tužioci su tokom postupka povukli tužbu) radi naknade štete zbog navoda iz saopštenja za javnost apelanata od 13. februara 2011. godine broj 01-15/11 (u daljnjem tekstu: sporno saopštenje) koje su smatrali klevetničkim. Uvidom u sporno saopštenje Osnovni sud je utvrdio da su u njemu apelanti iznijeli stav da najoštrije osuđuju fizički napad i prijetnju na Zdravku Ilić, predsjednicu sindikalne organizacije Fabrike obuće „Dermal R“ iz Kotor Varoši, i člana Republičkog odbora tog granskog sindikata od vlasnika i direktora preduzeća tužioca Bubića, koji se desio 11. februara 2011. godine u popodnevnim časovima na prilazu ovoj fabrici. Iz spornog saopštenja proizilazi da su apelanti navedeni događaj okarakterisali kao necivilizacijski i nasilnički, navodeći da se on desio kada je više inspektora bezuspješno pokušalo da sprovede inspekcijski nalaz i odluku drugostepenog organa u radnopravnom sporu u vezi sa kršenjem prava iz rada radnika te fabrike i nezakonitim suspendovanjem Zdravke Ilić. U spornom saopštenju su apelanti od MUP-a RS zahtijevali da zaštiti fizički integritet Zdravke Ilić, a od Inspektorata rada RS da objasni zašto nije u mogućnosti da sprovede sopstvene nalaze i poništi nezakonite odluke o kršenju prava iz rada zaposlenih u preduzeću „Dermal R“.

8. Tužioci su tokom postupka, između ostalog, naveli da je teret dokazivanja istinitosti navoda iz spornog saopštenja bio na strani apelanata, a da tuženi nisu dokazali njihovu istinitost, da se iz izvedenih dokaza ne može izvesti pouzdan zaključak da je tužilac Bubić fizički napao Zdravku Ilić, niti da je ona nezakonito godinu dana prije spornog saopštenja suspendovana sa pozicije predsjednice sindikalne organizacije, jer, osim njenog iskaza, niti jedan drugi dokaz u tom pravcu nije sproveden, tvrdeći uz to da im je spornim saopštenjem pričinjena šteta, i to tužiocu Bubiću u vidu povrede ugleda, a firmi „Dermal R“ u vidu izgubljene zarade.

9. Apelanti su u odgovoru na tužbu i tokom postupka, između ostalog, tvrdili da cilj spornog saopštenja nije bio da se bilo ko vrijeđa, nego samo i isključivo da institucije sistema rade svoj posao i postupaju po zakonu i da se predstavnici sindikata ne smiju fizički napadati, niti im se smije prijetiti. Istakli su i da je informacija za sporno saopštenje dobijena od Zdravke Ilić, koja je tražila zaštitu ne samo od apelanata nego i od policije, jer je sporni događaj prijavila isti dan policiji (11. februara 2011. godine), ali i Inspekciji rada i zaštite na radu RS. Još su naveli da su prije objavljivanja spornog saopštenja navode provjerili i kod PS Kotor Varoš kod koje je bila zavedena prijava protiv tužioca Bubića na osnovu koje je sproveden disciplinski postupak protiv imenovanog.

10. Na osnovu velikog broja sprovedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušavanjem svjedoka i stranaka u svojstvu svjedoka) koji su pobrojani u obrazloženju presude, a čija je pojedinačna ocjena prezentovana na stranama od 7 do 10 obrazloženja, Osnovni sud je, ocjenjujući sprovedene dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti izdali sporno saopštenje u kojem su osudili fizički napad i prijetnju Zdravki Ilić od tužioca Bubića, vlasnika i direktora preduzeća „Dermal R“, te da su taj događaj okarakterisali nasilničkim i necivilizacijskim. Takođe je utvrđeno da nije sporna ni činjenica da su mnogi štampani i elektronski mediji u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini i regionu, objavili više tekstova u kojima je preneseno sporno saopštenje koje je interpretirano na različite načine, a neki od tekstova su bili popraćeni karikaturama.

11. Shodno navedenom, Osnovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 5 stav (1) Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u konkretnom slučaju, zaključio da su apelanti iznošenjem neistina u spornom saopštenju koje je bilo usmjereno na vrijeđanje i omalovažavanje ličnosti tužioca Bubića prouzrokovali štetu njegovom ugledu i da su stoga odgovorni za klevetu.

12. Osnovni sud je posebno naglasio da apelanti na kojima je bio teret dokazivanja istinitosti objavljenih informacija iz spornog saopštenja niti jednim dokazom nisu dokazali da je tužilac Bubić kritičnog dana verbalno i fizički napao Zdravku Ilić, a da se takav događaj nije desio, proizilazi iz pravosnažnog rješenja Osnovnog suda Kotor Varoš kojim je obustavljen prekršajni postupak prema tužiocu Bubiću, jer on kritičnog dana nije počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret u prekršajnom postupku. Potom je Osnovni sud pojasnio da iz izvedenih dokaza proizilazi da su apelanti na osnovu telefonskog poziva Zdravke Ilić i razgovora sa predsjednicima apelanata saznali da je Zdravku Ilić verbalno i fizički napao tužilac Bubić, te na osnovu usmenog saopštenja zaposlenika PS Kotor Varoš saznali da je Zdravka Ilić podnijela prijavu protiv tužioca Bubića, koja je trebalo da bude proslijeđena Osnovnom sudu u Kotor Varoši.

13. Prema ocjeni Osnovnog suda, navedena saznanja i informacije koje su apelanti dobili prije objavljivanja spornog saopštenja ni u kom slučaju nisu mogle značiti, niti su bile dokaz da se kritični događaj desio, tako da, prema mišljenju tog suda, apelanti na osnovu iskaza Zdravke Ilić nisu mogli, a ni smjeli izdati sporno saopštenje, niti su to mogli uraditi na osnovu usmenog saopštenja PS Kotor Varoš. Osnovni sud je, takođe, istakao da činjenica da je protiv nekoga podnesena prijava, koju može svako podnijeti, ne znači da je lice protiv koga je prijava podnesena učestvovalo u spornom događaju, a pogotovo da je odgovorno za događaj. Pozivanje apelanata na svoju ulogu koja podrazumijeva zaštitu prava radnika, kao i prava svojih predstavnika i aktivista Osnovni sud nije osporio, ali je naglasio da se u tu svrhu moraju iznositi istinite informacije, tako da su navodi apelanata da su u konkretnom slučaju postupali shodno svojim pravima i obavezama ocijenjeni kao neosnovani.

14. Prilikom odlučivanja o visini naknade Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje propisuju da će sud u tom smislu voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 117150 14 Gž od 9. septembra 2014. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu visine dosuđene naknade i troškova postupka, tako da su apelanti obavezani da tužiocu Bubiću solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete i iznos od 1.732,50 KM na ime troškova postupka, te su istovremeno obavezani i na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 723,60 KM. Istom presudom žalba preduzeća „Dermal R“ je uvažena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu preinačena, tako da je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

16. Apelanti su u žalbi ukazali na povredu čl. 8 i 191 stav (4) ZPP, istakavši da su spornim saopštenjem izrazili svoje mišljenje u svrhu zaštite radničkih i sindikalnih prava, pozivajući se na član 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a da su tužioci imali mogućnost da demantuju navode iz spornog saopštenja, ali da to nisu učinili, pa stoga nemaju ni pravo na pravnu zaštitu.

17. Nakon što je ispitao žalbene prigovore i osporenu presudu Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda i da smatra da postoji odgovornost apelanata za predmetnu nematerijalnu štetu, te je u vezi s tim taj sud citirao odredbe člana 5 stav (1) i člana 6 Zakona o zaštiti od klevete. Prema ocjeni Okružnog suda, apelanti su iznošenjem informacija u spornom saopštenju okarakterisali tužioca Bubića kao lice necivilizacijskog i nasilničkog ponašanja koje je izvršilo fizički napad na ženu, svoju (bivšu) zaposlenicu i sindikalnu aktivistkinju, te da su nakon toga mnogi štampani i elektronski mediji objavili više tekstova u kojima je pisano o fizičkom napadu na Zdravku Ilić od direktora preduzeća „Dermal R“, i to sve bez dokaza o istinitosti takvih navoda, pa je, prema ocjeni tog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti namjerno prenijeli izražavanje neistinitih činjenica na štetu tužioca Bubića. Apelanti su na taj način, prema ocjeni Okružnog suda, iznošenjem neistinitih činjenica nanijeli štetu ugledu tužioca Bubića. U tom pravcu je Okružni sud još dodao da je tužilac Bubić poznat u sredini u kojoj stanuje (Banja Luka) i sredini u kojoj radi (Kotor Varoš), da je na funkciji direktora firme „Dermal R“ koja većinom zapošljava žensku radnu snagu, da je porodičan čovjek i otac, pa je iznošenjem neistinitih činjenica u spornom saopštenju trpio duševnu bol zbog iznošenja neistinitih činjenica u spornom saopštenju, pri čemu je trpio duševnu bol zbog povrede ugleda, čime su mu apelanti prouzrokovali nematerijalnu štetu u smislu čl. 5 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. Okružni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da sporno saopštenje predstavlja izražavanje koje je, u suštini, istinito i da su činjenice koje su iznesene u saopštenju za javnost i upućene sredstvima informisanja imale cilj da se javnosti objave provjerene i istinite informacije po kom osnovu bi se eventualno mogla isključiti njihova odgovornost za klevetu, u skladu sa članom 6 Zakona o zaštiti od klevete. Prema ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o prihvatljivim ograničenjima slobode izražavanja i prihvatljivoj kritici, te se stoga ne mogu prihvatiti žalbeni razlozi apelanata da izneseni sadržaj nema elemenata klevete iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete.

18. Potom je Okružni sud naveo da iz stanja spisa proizilazi da apelanti nisu preduzeli nijednu radnju predviđenu članom 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete da ublaže štetu prouzrokovanu tužiocu Bubiću, koja mu je nanesena klevetničkim izražavanjem, pri čemu ni tužilac Bubić nije preduzeo mjere da ublaži štetu uzrokovanu klevetničkim izražavanjem, u smislu člana 8 Zakona o zaštiti od klevete, što je značajno sa aspekta utvrđivanja visine štete, ali nije razlog za gubitak prava na sudsku zaštitu na šta žalba neosnovano ukazuje. Kao neosnovni su ocijenjeni i prigovori apelanata o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije, jer navedeni član pruža najširi princip slobode izražavanja, ali, isto tako, sloboda izražavanja nije apsolutna i bez ograničenja.

19. Međutim, Okružni sud je, nakon razmatranja prvostepene presude u kontekstu žalbenih prigovora, zaključio da okolnosti koje je prvostepeni sud imao u vidu ne opravdavaju dosuđeni iznos (6.000,00 KM), pa je taj sud primjenom istih zakonskih odredaba i člana 127 ZPP zaključio da iznos od 2.000,00 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju s obzirom na značaj povrijeđenog dobra (član 200 stav 2 ZOO). U tom pravcu je još navedeno da je apelant asocijacija dobrovoljno udruženih granskih sindikata, a drugoapelant je kao granski sindikat jedinstvena organizacija koja djeluje u okviru prvoapelanta radi ostvarivanja zajedničkih interesa i ciljeva, što podrazumijeva jedinstveno vođenje svih aktivnosti, pa i izdavanje saopštenja za javnost, te otuda i proizilazi njihova obaveza da solidarno naknade nematerijalnu štetu.

20. Žalba firme „Dermal R“ osnovano ukazuje da nije pravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je „Dermal R“ obavezan na naknadu troškova parničnog postupka, jer nije uspio u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da tužioci tužbom traže naknadu štete, pa je njihov zahtjev prema apelantima jedinstven, a uspjeh tužilaca u parnici, makar i djelimičan, predstavlja neuspjeh tuženog u parnici, pa postavljeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka od apelanata nema uticaja na odluku o troškovima. Pri tome je još naglašeno da primjena pravila o procesnom prebijanju troškova u konkretnom slučaju ne bi bila pravična.

21. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 117150 15 Rev od 6. aprila 2017. godine reviziju apelanata odbacio kao nedozvoljenu zbog neispunjavanja zakonskih uslova iz člana 237 ZPP. Naime, Vrhovni sud je naveo da pobijani dio pravosnažne presude u konkretnom slučaju iznosi 2.000,00 KM, dakle, manje od propisanog iznosa od 30.000,00 KM kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije. Vrhovni sud je naveo i to da u konkretnom slučaju nema mjesta da se odlučuje o reviziji, u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, jer nije postavljen zahtjev za izuzetno dozvoljavanje revizije na način propisan stavom 4 citirane zakonske odredbe, jer pitanja koja su označena revizijom ne ukazuju na različitost u postupanju drugostepenih sudova, niti je ukazano na eventualno drugačiji stav ovog Vrhovnog suda u drugim sličnim predmetima.

III.Apelacija Navodi iz apelacije

22. Apelanti se u iscrpnim navodima apelacije pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U prvom redu, apelanti ističu da je spornim saopštenjem izraženo mišljenje Sindikata kojim je javno zahtijevano da se predmetni slučaj ispita i preduzmu sve zakonske norme kako bi se zaštitila radnička i sindikalna prava. Ovo mišljenje, slobodno izražavanje apelanata bilo je u svrhu vršenja dužnosti i zadataka shodno Statutu Saveza sindikata RS (u daljnjem tekstu: Statut), tako da vlasti u konkretnom slučaju nisu imalo pravo da se miješaju u pravo apelanata na iznošenje mišljenja u vezi sa spornim događajem. Redovni sudovi uopšte nisu napravili jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova, te nisu uzeli u obzir šta su sve apelanti preduzeli prije nego što su izrazili svoje mišljenje putem spornog saopštenja. Redovni sudovi su pri tome zanemarili ulogu apelanata da zaštite radnike i sindikalne aktiviste. Apelanti, takođe, ukazuju da redovni sudovi nisu ispitali ko je od apelanata izdao sporno saopštenje, posebno kada se radi o solidarnoj odgovornosti, i na osnovu kog zakonskog propisa su to utvrdili. Nadalje, apelanti tvrde da iz osporenih presuda nije jasno na koji način je tužiocu Bubiću nastala šteta, niti su sudovi napravili distinkciju između onoga što su mediji sami utvrđivali i saopštavali i onoga što je, navodno, prouzrokovalo sporno saopštenje. Prema ocjeni apelanata, neshvatljivo je da redovni sudovi nisu ocijenili da su apelanti tokom postupka dokazali da su svi mediji pisali o predmetnom događaju (ne na način da su samo prenijeli sporno saopštenje), pri čemu su mediji sami istraživali i prikupljali informacije, uzimali i objavljivali izjave aktera događaja i da su svi došli do zaključka da je tužilac Bubić napao sindikalnu aktivistkinju Zdravku Ilić, koja ima dugogodišnji problem sa tužiocem Bubićem u kontekstu njenog radnopravnog statusa u firmi „Dermal R“, da protiv firme „Dermal R“ vodi sudski spor, da je kritičnog dana dolazila inspekcija koja je Zdravku Ilić trebalo da vrati na posao i sl. Apelanti tvrde da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, jer sudovi nisu ocijenili dokaze u smislu člana 8 ZPP, pri čemu su primat dali samo iskazu tužioca Bubića, a da za to nisu imali procesnopravno uporište. Apelanti, takođe, iznose brojne prigovore i na račun odluke Vrhovnog suda, te se u tom pravcu pozivaju na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.

23. Konačno, apelanti se iscrpno pozivaju na praksu Ustavnog i Evropskog suda, smatrajući je primjenjivom u konkretnom slučaju, tražeći da se apelacija usvoji, te da se utvrdi kršenje prava na koja su se u apelaciji pozvali.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni i Osnovni sud su, između ostalog, naveli da ostaju kod razloga koje su dali u osporenim presudama, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nije bilo kršenja prava na koja su se apelanti neosnovano pozvali u apelaciji.

25. Punomoćnik tužilaca je sve iznesene prigovore apelanata ocijenio neosnovanim, tvrdeći da su apelanti iznijeli činjenične tvrdnje o tome da je tužilac Bubić fizički i verbalno napao Zdravku Ilić a da to ničim nisu potkrijepili i da su nakon toga mediji počeli da objavljuju različite članke o tom događaju pozivajući se na sporno saopštenje. U vezi s tim, ističu da je u članku „Glasa Srpske“ od 14. februara 2011. godine, pod naslovom „Direktor ošamario radnicu i prijetio ubistvom“, u kojem se autor teksta pozvao na sporno saopštenje zaključivši: „….to su saopštili Savez sindikata RS i Granskog sindikata tekstila i kože.“ Činjenica da tužioci nisu tužili printane i elektronske medije ne može uticati na odgovornost apelanata.

IV.Relevantni propisi

26. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i zaona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 11. stav (1) (1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

27. U Statutu Saveza sindikata Republike Srpske (dostupan na web-stranici ttp://savezsindikatars.org/dokumenta-ssrs) relevantne odredbe glase:

II. CILJEVI I ZADACI

Član 5.

Ciljevi i zadaci Saveza su:

•(…) •zaštita prava iz rada i po osnovu rada, •obezbjeđenje sindikalnih prava i sloboda u skladu sa međunarodnim standardima, •obezbjeđenje i poboljšanje zaštite na radu, •pružanje pravne pomoći i zaštite prava radnika utvrđenih zakonom, kolektivnim ugovorom i aktima poslodavca, •(…) •obezbjeđenje sindikalnog informisanja i informisanja javnosti, •(…) Član 6.

Radi ostvarivanja ciljeva i zadataka u Savezu se koriste svi oblici sindikalne borbe, a naročito:

•isticanje zahtjeva bitnih za interese radnika nadležnim organima, •vršenje zakonodavne i druge inicijative prema udruženjima poslodavaca, vladama, skupštinama i drugim institucijama sistema, •upozorenje nadležnim subjektima na opravdane zahtjeve članica, •(…) V.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 117150 15 Rev od 6. aprila 2017. godine koje su apelanti primili 23. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2017. godine, dakle blagovremeno, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, osporeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu budući da je revizija odbačena kao nedozvoljena iz čega slijedi da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, odnosno da Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 117150 14 Gž od 9. septembra 2014. godine predstavlja konačnu odluku. Budući da su apelanti protiv navedene odluke blagovremeno podnijeli apelaciju koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2 ove odluke), apelanti su zadržali pravo da nakon procesne revizijske odluke podnesu novu apelaciju, što su apelanti i učinili podnošenjem predmetne apelacije. Stoga, apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

32. Apelanti pobijaju odluke redovnih sudova tvrdeći da su takvim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stava 1 Evropske konvencije, člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

34. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto osvtvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgunit formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudova.

35. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

36. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“.

37. U vezi sa pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da su osporenim presudama obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje zajemčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

38. Ustavni sud, takođe, nema dilemu o tome da je navedeno miješanje „propisano zakonom“, jer se temeljilo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj, jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih.

39. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovome predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

40. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom prava tužioca Bubića na ugled, kao vlasnika i direktora preduzeća „Dermal R“, u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i prava tužioca Bubića na zaštitu svog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012. godine). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da, kada je zahtjev podnesen na osnovu člana 10 Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju), nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, § 88 i 118, ECHR 2017. s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, stav 64, 16. februar 2016. godine).

41. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće brojna pitanja, prije svega pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja, budući da apelanti tvrde da sporno saopštenje nije imalo cilj da bilo koga vrijeđa i da su spornim saopštenjem iznijeli svoje mišljenje o događaju od 11. februara 2011. godine u kojem su zatražili od nadležnih organa da ispitaju slučaj radi zaštite radničkih prava sindikalne aktivistkinje Zdravke Ilić. Apelanti tvrde da su spornim saopštenjem, zapravo, samo izvršavali obavezu propisanu Statutom koja podrazumijeva, između ostalih, informisanje javnosti, zaštitu prava iz rada i po osnovu rada, obezbjeđenje sindikalnih prava i sloboda u skladu sa međunarodnim standardima i dr. Takođe, apelanti ističu da su prije spornog saopštenja informaciju koju su dobili od svoje sindikalne aktivistkinje provjerili kod nadležne policijske uprave od koje su dobili informaciju da je u vezi sa spornim događajem podnesena prijava protiv tužioca Bubića.

42. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali dilemu da su apelanti u spornom saopštenju iznijeli neistinite činjenice uvredljivog sadržaja i da su apelanti na taj način namjerno, iznoseći neistine o tužiocu Bubiću, nanijeli štetu njegovom ugledu, što je bio razlog za obavezivanje apelanata na isplatu naknade. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu da apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz da su neistinite činjenice iz spornog saopštenja tačne, a da se događaj nije ni desio, redovni sudovi su utvrdili na osnovu rješenja Opštinskog suda Kotor Varoš iz 2012. godine kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv tužioca Bubića, jer tokom tog postupka nije utvrđeno da je imenovani počinio prekršaj iz čl. 8 i 12 Zakona o javnom miru i redu.

43. Potom, u vezi sa predmetom izražavanja, Ustavni sud zapaža da su apelanti u spornom saopštenju iznijeli stav da najoštrije osuđuju prijetnju i fizički napad na Zdravku Ilić, predsjednicu sindikalne organizacije fabrike obuće „Dermal R“ iz Kotor Varoši i člana Republičkog odbora tog granskog sindikata od vlasnika i direktora preduzeća, tužioca Bubića i da navedeni događaj ocjenjuju kao necivilizacijski i nasilnički, pozivajući MUP-a RS da zaštiti fizički integritet Zdravke Ilić, a Inspektorat rada RS da objasni zašto nije u mogućnosti da sprovede sopstvene nalaze i poništi nezakonite odluke o kršenju prava iz rada zaposlenih u preduzeću „Dermal R“ (vidjeti tačku 7 ove odluke u kojoj je detaljnije prezentovan sadržaj spornog saopštenja).

44. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja, jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti, jer u suprotnom, može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelanti upravo u tom segmentu uočavaju propust redovnih sudova.

45. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su u spornom saopštenju iznesene neistinite činjenice za koje apelanti nisu predočili dokaze kojima bi potkrijepili njihovu istinitost. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi zaključili da su apelanti namjerno iznijeli neistinite činjenice uvredljivog karaktera, čime su oklevetali tužioca Bubića i time nanijeli štetu njegovom ugledu. Ustavni sud još zapaža da su redovni sudovi utvrdili da sporno izražavanje predstavlja klevetu, u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, jer su objavljene neistinite informacije o tužiocu Bubiću, te da izražavanje nije bilo dobronamjerno i da ne postoji osnov za oslobađanje apelanata od odgovornosti, u smislu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete.

46. U vezi s tim, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, smatra da su redovni sudovi detaljno ispitali sadržaj spornog saopštenja i da su ga sagledali u svjetlu člana 10 Evropske konvencije, te da u obrazloženju redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, odnosno iznošenju činjeničnih tvrdnji za koje apelanti nisu predočili relevantne dokaze (teret dokazivanja činjenica iz spornog saopštenja je bio na apelantima), ne uočava proizvoljnost. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je sporno saopštenje plasirano u javnost bez bilo kakvih ograda i sumnji da se napad na sindikalnu aktivistkinju zaista dogodio, pri čemu apelanti spornim saopštenjem nisu ostavili prostor za suprotan zaključak. Uz to, redovni sudovi su, takođe, prilikom odlučenja imali u vidu da je prekršajni postupak protiv tužioca Bubića obustavljen, budući da je utvrđeno da tužilac Bubić nije počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno saopštenje detaljno sagledali, te utvrdili da se radi o kleveti za šta su dali prihvatljivo obrazloženje.

47. Međutim, Ustavni sud podsjeća da praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim državama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno, ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“, kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije, moguća je odbrana medija ako su postupali razumno, u skladu sa profesionalnim standardima, dakle bona fide.

48. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti, obavljajući svoju dužnost informisanja javnosti, u smislu člana 5 Statuta, prije objavljivanja spornog saopštenja (sporno saopštenje za javnost je objavljeno dva dana nakon spornog događaja) kontaktirali sa nadležnom policijskom upravom koja ih je informisala da je Zdravka Ilić protiv tužioca Bubića isti dan (11. februar 2011. godine) podnijela prekršajnu prijavu, što upućuje na zaključak da su apelanti prije objavljivanja spornog saopštenja navode sindikalne aktivistkinje Zdravke Ilić pokušali da provjere. Međutim, Ustavni sud smatra da bez obzira na uloženi napor u provjeravanju tvrdnji sindikalne aktivistkinje apelanti sporno saopštenje nisu mogli da plasiraju u javnost na način kako su to učinili i na način koji nije ostavio prostora za sumnju u njegovu istinitost. Shodno tome, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne može izvući zaključak da je postupanje apelanata bilo bona fide.

49. Ustavni sud, takođe, ne može a da ne zapazi, na šta su i apelanti ukazali, da se u konkretnom slučaju radi o specifičnim okolnostima utoliko više što su apelanti, vršeći svoju dužnost informisanja javnosti radi zaštite prava radnika i sindikalnih aktivista, obavezani na naknadu štete zbog činjenice što su javno prenijeli tvrdnje sindikalne aktivistkinje i (bivše) radnice preduzeća „Dermal R“ o tome da je bila izložena verbalnom i fizičkom napadu od tužioca Bubića, te u vezi s tim javno zatražili od nadležnih organa da se slučaj ispita. Shodno takvim okolnostima, Ustavni sud podsjeća da je Interamerički sud za ljudska prava u svom Savjetodavnom mišljenju OC-5/85193 naglasio da sloboda izražavanja predstavlja conditio sine qua non za razvoj…sindikata. Sindikat kojem nije omogućeno da slobodno izrazi svoje ideje u ovom smislu bio bi lišen bitnog sredstva djelovanja. Stoga, za jemčenje smislene i djelotvorne prirode sindikata domaće vlasti moraju da obezbijede da sindikalni predstavnici nisu obeshrabreni da izražavaju i brane interese svojih članova zbog nesrazmjernih posljedica. Sindikalno izražavanje može se pojaviti u obliku novosti, pamfleta, publikacija i drugih dokumenata čiju distribuciju od predstavnika radnika koji zastupaju određeni sindikat uprava mora da dozvoli, kao što je to navela Opšta konferencija MOR-a u Preporuci broj 143 od 23. juna 1971. godine.

50. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, imali u vidu i ulogu apelanata koja im je Statutom dodijeljena. Međutim, Ustavni sud smatra da ta njihova uloga za sobom povlači i odgovornost da, kada se javnosti plasiraju informacije u skladu sa ciljevima i zadacima koji su propisani Statutom, plasirane tvrdnje za koje ne posjeduju dokaze o njihovoj istinitosti iznose sa ogradom i oprezom, posebno kada se takvim informacijama i činjeničnim tvrdnjama narušava nečiji ugled.

51. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi svih relevantnih okolnosti i činjenica koje su bile važne u postizanju balansa između dva konkurentska prava. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanju u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi obavezivanjem apelanata na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM postigli pravičan balans između prava apelanata na slobodu izražavanja i prava tužioca Bubića na zaštitu njegovog ugleda. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve izneseno ukazuje da su osporene presude proporcionalne zakonitom cilju kojem se težilo i da je obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja bilo neophodno u demokratskom društvu, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

52. U vezi za prigovorima kojima apelanti pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz datih obrazloženja ne proizilazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, na šta apelanti neosnovano ukazuju. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su apelanti obavezani na naknadu štete, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, a čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnom i na štetu apelanata. Ustavni sud, takođe, smatra da su redovni sudovi u bitnom odgovorili na sve relevantne prigovore koje apelanti u apelaciji ponavljaju, pri čemu iz obrazloženja Vrhovnog suda (vidi tačku 21 ove odluke), suprotno tvrdnjama apelanata, ne proizilazi proizvoljnost.

53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

54. Apelanti kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 dovode u vezu sa rješenjem Vrhovnog suda kojim je revizija odbačena, jer se ne slažu sa stavom Vrhovnog suda o nedozvoljenosti revizije, što upućuje na zaključak da se ovi prigovori dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo procesnom odlukom Vrhovnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje navedenog prava, jer činjenica da revizija nije rezultirala uspjehom apelanata u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi prigovori neosnovani.

VII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi sporno saopštenje analizirali i zaključili da se radi o kleveti, čime je tužiocu Bubiću nanesena šteta njegovom ugledu, te kada su osporene presude proporcionalne zakonitom cilju kojem se težilo pri čemu je obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja bilo neophodno u demokratskom društvu.

56. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali prihvatljivo obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali.

57. Nema ni kršenja prava iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava temelje na nezadovoljstvu procesnim rješenjem Vrhovnog suda, što per se ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3011/17 (Savez sindikata Republike Srpske i… | Sudska praksa | Aktio