Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2050/17 (E. M., D. M. i E. M.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2050/17
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2050/17, rješavajući apelaciju Enesa Malkoča i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Enesa Malkoča, Dževada Malkoča i Emine Malkoč podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 007440 16 Gž 2 od 22. februara 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enes Malkoč, Dževad Malkoč i Emina Malkoč (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 007440 16 Gž 2 od 22. februara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Husnije Malkoča, Mevlude Šudić i Sabine Mesić (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj i trećetužitelj ili tužitelji) zatraženo je 29. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. aprila do 16. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelji su 28. septembra 2010. godine podnijeli tužbu protiv apelanata radi utvrđenja prava vlasništva i suvlasništva, te radi naknade štete. Nakon datog odgovora na tužbu, tužitelji su 4. aprila 2013. godine dostavili uređenu (ispravljenu i dopunjenu) tužbu s opredijeljenim tužbenim zahtjevom koji je u činjeničnom i pravnom smislu izmijenjen.
6. Rješenjem Općinskog suda od 21. septembra 2015. godine utvrđeno je da se tužba od 28. septembra 2010. godine smatra povučenom, te su tužitelji obavezani apelantima nadoknaditi troškove postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 007440 10 P od 21. septembra 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i oni su obavezani apelantima solidarno nadoknaditi troškove postupka.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 18 0 P 007440 15 Gž od 28. marta 2016. godine uvažene su žalbe tužitelja, ukinuti presuda Općinskog suda od 21. septembra 2015. godine i rješenje Općinskog suda od 21. septembra 2015. godine (o povlačenju tužbe), te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Rješenjem je dalje određeno da će o zahtjevima stranaka za naknadu troškova žalbe/odgovora na žalbu odlučiti prvostepeni sud konačnom odlukom.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 18 0 P 007440 10 P2 od 25. oktobra 2016. godine kojom je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojio i utvrdio da tužiteljima pripada svakom po 1/24 dijela od 1/2 dijela nekretnine bliže opisane u izreci presude na kojoj je drugoapelant stekao vlasništvo po osnovu ugovora o poklonu, te je naloženo drugoapelantu da primljeni poklon vrati u označenom omjeru, a organima nadležnim za upis vlasništva na nekretninama da u svim javnim registrima izvrše brisanje drugoapelantovog prava vlasništva na 1/2 dijela navedene nekretnine. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan, te su tužitelji obavezani apelantima solidarno nadoknaditi troškove postupka.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, da je vršeno vještačenje po vještaku geometru, te da je saslušao stranke i svjedoke. Istakao je da je među strankama nesporno da je Juso Malkoč (otac tužitelja, prvoapelanta i drugoapelanta, u daljnjem tekstu: otac stranaka) bio prvo u braku sa Zumrom Malkoč (u daljnjem tekstu: majka tužitelja), pa nakon njene smrti (umrla 1966. godine) zaključio brak sa trećeapelanticom (majka prvoapelanta i drugoapelanta), te je umro 29. septembra 1989. godine. Dalje je naveo da su tužitelji tražili da se utvrdi da precizirane nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) čine bračnu stečevinu oca stranaka i majke tužitelja i da su ništavi ugovori kojim je otac stranaka raspolagao tim nekretninama u korist trećeapelantice, odnosno ugovor kojim je trećeapelantica dalje raspolagala nekretninama. Također je naveo da su tužitelji tražili i da se utvrdi da im na ime nužnog nasljednog dijela iza umrlog oca stranaka pripada po 1/24 dijela predmetnih nekretnina i drugih nekretnina, sve bliže opisano u obrazloženju presude. Općinski sud je zaključio da su otac stranaka i majka tužitelja po osnovu bračne stečevine bili suvlasnici sa dijelom 1/2 predmetnih nekretnina do 27. novembra 1966. godine kada je majka tužitelja umrla. U vezi s tim, obrazložio je da je otac stranaka nakon njene smrti kao zakonski nasljednik ostao u zakonitom i savjesnom posjedu stvari ostavine majke tužitelja i time postao pretpostavljeni vlasnik 1/2 dijela predmetnih nekretnina. Istakao je da dokazi koje su izveli tužitelji (koji se odnose na sudske postupke koje su tužitelji vodili protiv oca stranaka u odnosu na naslijeđe tužitelja iz ostavine majke tužitelja, bliže opisano u obrazloženju presude) jasno ukazuju da se radi o parnicama koje su pokrenute poslije 27. novembra 1976. godine, odnosno poslije isteka deset godina neprekidnog savjesnog posjeda predmetnih nekretnina i nakon što je otac stranaka postao vlasnik predmetnih nekretnina. Dalje je obrazložio da su tužitelji napustili predmetne nekretnine i nisu vršili vlasnička ovlaštenja, niti su protiv oca stranaka pokrenuli parnicu u navedenom periodu kojom bi tražili predaju naslijeđa, zbog čega je nastupila zastara zahtjeva za predaju predmetnih nekretnina iz člana 142. stav 1. Zakona o nasljeđivanju.
11. Općinski sud je istakao da je, u pogledu predmetnih nekretnina u dijelu 1/2 koji je činio ostavinu oca stranaka, trećeapelantica postala njihov vlasnik 9. aprila 2000. godine kada se navršilo 20 godina neprekidnog nesavjesnog posjeda trećeapelantice, u okviru kojeg je vršila vlasnička ovlaštenja. Dalje je naveo da tužitelji nisu vršili ni posjed nekretnina niti vlasnička ovlaštenja, niti su u navedenom periodu protiv trećeapelantice pokrenuli parnicu kojom bi tražili predaju naslijeđa, zbog čega je nastupila zastara zahtjeva za predaju predmetnih nekretnina iz člana 142. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u pogledu druge polovine jedne od predmetnih nekretnina, koju je trećeapelantica ugovorom o poklonu poklonila drugoapelantu jer trećeapelantica nije vlasnik te druge polovine, niti je drži u posjedu. Općinski sud je istakao da će nakon pravosnažnosti presude tužitelji biti u mogućnosti da traže nastavak ostavinskog postupka iza oca stranaka i da u njemu ostvare svoja nasljedna prava na 1/2 dijela jedne od predmetnih nekretnina. Također, Općinski sud je ocijenio da određene nekretnine nisu ni predstavljale ostavinu oca stranaka jer je otac stranaka njima raspolagao valjanim ugovorom o doživotnom izdržavanju u korist trećeapelantice, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio suvišnim obrazlagati prigovor apelanata da su vlasništvo na spornim nekretninama stekli građenjem i dosjelošću u smislu Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 007440 16 Gž 2 od 22. februara 2017. godine djelomično je usvojena žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje da predmetne nekretnine čine zajednički stečenu imovinu oca stranaka i majke tužitelja s jednakim suvlasničkim dijelovima od po 1/2 dijela i da se dosljedno navedenom u svim javnim registrima nekretnina imaju brisati svi upisi suprotni takvom utvrđenju i tužbeni zahtjev u navedenom dijelu je usvojen. Presudom je dalje usvojena žalba i u dijelu kojim su tužitelji obavezani solidarno nadoknaditi troškove postupka i odluka u ovom dijelu je preinačena tako da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka i zahtjev apelanata za naknadu troškova odgovora na žalbu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je otac stranaka bio nesavjestan posjednik predmetnih nekretnina više od 20 godina prije svoje smrti i da je zbog toga bez osnova tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje u stjecanju nekretnina između oca stranaka i majke tužitelja. U vezi s tim, obrazložio je da, prema odredbi člana 133. Zakona o nasljeđivanju, zaostavština umrlog prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, pa su, prema tome, tužitelji postali nasljednici na imovini svoje majke trenutkom njene smrti. Dalje je obrazložio da je otac stranaka znao, odnosno morao znati da su njegova djeca zajedno s njim nasljednici iza njihove majke, pa je njegov posjed na predmetnim nekretninama bio nesavjestan, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, vrijeme od kada se ovaj posjed može računati ocu stranaka nije vrijeme smrti majke tužitelja (1966. godina) jer su tužitelji kao njegova maloljetna djeca živjeli s njim u porodičnoj zajednici još niz godina (drugotužiteljica do 1974. godine, trećetužiteljica do 1982. godine i prvotužitelj do 1984. godine). Stoga je zaključio da je njegov samostalan posjed na predmetnim nekretninama počeo nakon prestanka porodične zajednice između njega i tužitelja, pa računajući od tada pa do njegove smrti nije ostvaren posjed od 20 godina, te on nije bio vlasnik predmetnih nekretnina u trenutku njegove smrti. Stoga je, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 142. Zakona o nasljeđivanju kada je zbog toga odbio tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu majke tužitelja i oca stranaka. Dalje je istaknuto da, polazeći od prirode ovog zahtjeva, odredba člana 142. Zakona o nasljeđivanju sama po sebi nema nikakav utjecaj na tako postavljen tužbeni zahtjev jer odredba govori o zastarijevanju u pogledu zahtjeva za predaju zaostavštine, dok podnošenje tužbe sa zahtjevom za utvrđenje šta čini bračnu stečevinu ne zastarijeva. Kako su, dakle, predmetne nekretnine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između majke tužitelja i oca stranaka, Kantonalni sud je zaključio da je ovaj tužbeni zahtjev osnovan u pogledu toga da je majka tužitelja stekla polovinu predmetnih nekretnina (čl. 251. i 252. stav 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine). Kantonalni sud je dalje naveo da je odbio žalbu u dijelu kojim je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev i potvrdio prvostepenu presudu jer tužitelji nisu doveli u pitanje zakonitost ovog dijela prvostepene presude, a apelanti nisu pobijali tu odluku.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku na nepostojećem dokazu. U vezi s tim, ističu da je nejasno na osnovu kojeg rješenja je drugostepeni sud zaključio da su tužitelji podnijeli tužbu protiv oca stranaka radi utvrđenja bračne stečevine i prije njegove smrti jer rješenje o prekidu postupka na koje se drugostepeni sud pozvao nije izvedeno kao dokaz. Nadalje, opisuju druge postupke koje su pokrenuli tužitelji radi utvrđenja prava suvlasništva/posjeda, te smatraju da se savjesnost apelanata i oca stranaka mora cijeniti prema datumu podnošenja prve tužbe protiv apelanata (28. septembar 2010. godine). Osim toga, ističu i da prvotužitelj i trećetužiteljica nisu ostali živjeti u zajednici s ocem stranaka tako dugo kako je to navedeno u obrazloženju drugostepene presude. Apelanti smatraju pogrešnim stav redovnih sudova da u toku postupka nisu dokazali postojanje bitnih činjenica, odnosno da su predmetne nekretnine stečene prodajom posebne imovine oca stranaka, te su detaljno obrazložili dokaze kojim su dokazivali navedenu činjenicu. Smatraju da su tužitelji dužni dokazati da su apelanti i otac stranaka bili nesavjesni, te da izvedeni dokazi u tom pravcu nisu mogli poslužiti kao dokaz njihove nesavjesnosti. Apelanti ističu da je drugostepeni sud, ukoliko nije prihvatio razloge za odbijanje tužbenih zahtjeva primjenom odredaba člana 142. Zakona o nasljeđivanju, trebao odbiti žalbu i potvrditi prvostepenu presudu zato što su apelanti dosjelošću stekli vlasništvo u smislu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Osim toga, smatraju da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo i traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.200,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud smatra apelaciju neosnovanom jer postupanjem ovog suda nije došlo do povrede prava apelanata. Dalje navodi da je postupao u razumnim rokovima. U vezi s tim, navodi da je predmet prvi put na postupak po žalbi zaprimljen 12. novembra 2015. godine, a žalbeni postupak okončan 31. marta 2016. godine, dok je drugi put predmet na rješavanju po žalbi bio u periodu od 15. decembra 2016. godine do 22. februara 2017. godine.
16. Općinski sud navodi da je apelantima u toku postupka omogućeno raspravljanje, predlaganje i izvođenje dokaza, te smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu. U pogledu dužine trajanja postupka, ističe da je tačan navod apelanata da je postupak dugo trajao. U vezi s tim, navodi da su dužini trajanja postupka doprinijeli kako sud tako i stranke koje su tražile odgađanje zakazanih ročišta i vještak koji je morao raditi dopune nalaza, kao i da je u toku postupka sudija odsustvovao s posla zbog zdravstvenih razloga.
17. Tužitelji navode da apelanti nisu predložili niti proveli bilo kakav dokaz na okolnosti utvrđivanja svog prava vlasništva dosjelošću, te da nije postojao izričit zahtjev apelanata (protivtužba) koji bi išao u pravcu utvrđivanja tog njihovog prava. Stoga, postupak uopće nije vođen u tom pravcu, niti su na te okolnosti predlagani i provođeni dokazi stranaka. Smatraju da apelanti nisu ni imali pravni interes za takav zahtjev jer su apelanti upisani kao nositelji određenih prava u javnim registrima nekretnina. Tužitelji smatraju da su izvedenim dokazima dokazali svoju zainteresiranost za ostvarivanje i zaštitu zakonom garantiranih prava, kao i nesavjesnost apelanata. Predlažu da se apelacija odbaci, odnosno odbije.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi: Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 251.
Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.
Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.
Član 252. stav 1.
Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 007440 16 Gž 2 od 22. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 28. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. U konkretnom slučaju apelanti, u suštini, smatraju da je drugostepeni sud proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo, da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da je postupak dugo trajao. U vezi s utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao i tužitelje i apelante, nekoliko svjedoka, te da je izvršeno vještačenje. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u vezi s dokaznim postupkom (zasnivanje odluke na nepostojećem dokazu, dokazi u pogledu nesavjesnosti apelanata i oca stranaka itd.) neosnovani. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud, postupajući po žalbi tužitelja, zaključio da su predmetne nekretnine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između majke tužitelja i oca stranaka i da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu toga da je majka tužitelja stekla polovinu predmetnih nekretnina. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata. Ustavni sud smatra paušalnim i navode apelanata o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je apelantima na dvije sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne odluke.
32. Vezano za navode apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da su tužitelji 28. septembra 2010. godine podnijeli tužbu (drugostepeni sud je ukinuo rješenje o povlačenju tužbe) i da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 22. februara 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste šest godina i pet mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude i dva rješenja (o povlačenju tužbe i rješenje kojim je ukinuta prvostepena presuda i rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak). Nadalje, imajući u vidu veliki broj izvedenih dokaza i veći broj stranaka, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao oko pet godina, a drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom oko četiri mjeseca, nakon čega je predmet vraćen na ponovni postupak pred Općinski sud. Ponovni prvostepeni postupak je trajao oko sedam mjeseci, dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko dva mjeseca. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, postupak nakon podnošenja tužbe je nesporno nešto duže trajao, međutim, nakon tog početnog zastoja redovni sudovi su preduzimali procesne radnje i donosili odluke u kratkim rokovima. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da se radilo o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli pet odluka (tri presude i dva rješenja), te okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili izvedene dokaze na osnovu kojih su utvrdili činjenično stanje, te kada je drugostepeni sud na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su predmetne nekretnine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između majke tužitelja i oca stranaka i da je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu osnovan. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od šest godina i pet mjeseci donijeli pet odluka, što se pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević