Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/19 (V. V. i A. Đ., D. L., J. H., F. V., N. K., V. K. i D. K., A. M.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1592/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1592/19, rješavajući apelacije Vladimir Vranjić i drugi, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vladimir Vranjić i Avdo Đelmo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 078265 18 Rev od 24. siječnja 2019. godine;

Dario Leko protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 055539 15 Rsž od 5. ožujka 2019. godine;

Jasminka Hadžić, Fahira Veljović, Nezira Kovač, Vahdina Kaknjo i Dunjezada Kafedžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 105010 15 Rsž od 12. veljače 2016. godine;

A. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 204004 17 Rev od 7. veljače 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 204004 13 Rsž od 13. prosinca 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 204004 11 Rs od 10. svibnja 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1592/19

1. Vladimir Vranjić i Avdo Đelmo (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Davor Šilić odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 8. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 078265 18 Rev od 24. siječnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim apelanti od tuženog (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) potražuju isplatu na ime razlike pripadajuće i isplaćene plaće za razdoblje od 2. prosinca 2007. godine do 16. kolovoza 2012. godine.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da su apelanti u spornom periodu bili zaposleni kod tuženog (prvoapelant kao kriminalistički vještak za balistiku, a drugoapelant kao komandir u PS Jablanica) te im je tuženi rješenjima iz 2003. godine dodjelio čin inspektora, a rješenjima 2012. godine čin višeg inspektora. Dalje je naveo da su apelanti tužbom tražili da im se isplati naknada (koja se odnosi na manju isplaćenu plaću), jer smatraju da im je tuženi kao poslodavac bio dužan odmah dodijeliti čin koji odgovara poslovima koje su obavljali, radnom iskustvu i stručnoj spremni (tj. čin višeg inspektora) i isplaćivati plaću shodno novom činu. Vrhovni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da su apelanti primali plaće prema koeficijentu, koji je vezan za čin koji su imali u tom razdoblju, te je prvostupanjski odbio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama članka 84. stavak 2. Zakona o policijskim službenicima kojima je propisano da se plaća policijskog službenika veže za njegov čin. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud prihvatio činjenično utvrđenje, primjenu procesnih i materijalnih normi, kao i obrazloženje prvostupanjskog suda, ukazujući da prema odredbama članka 13. stavak 1., članaka 15, 18. i 23. stavak 2. Uredbe o činovima i znakovima, postoji određena procedura u dodjeli činova, zasnovana na provjeri i preporukama komisije ustanovljene za ovu namjenu i u odnosu na sugestije policijskog komesara, pri čemu je dodjela višeg čina zaposlenika tuženog diskrecijsko pravo poslodavca, a ne obaveza. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno primjenio norme procesnog i materijalnog prava kad je ukazao da sud nema ovlaštenje odlučivati o dodjeli činova za koje je vezana plaća policijskih službenika.

2. AP-1981/19

4. Dario Leko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Nermin Vila odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 6. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055539 15 Rsž od 5. ožujka 2019. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim apelant traži da mu tuženi (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar) isplati određeni novčani iznos na ime dijela neisplaćene plaće.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme, međutim sporna je visina plaće, koja prema shvaćanju apelanta treba biti obračunata primjenom bruto satnice koja uz obračunate doprinose iznosi 6,20 KM, jer to proizilazi iz Granskog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 43. Kolektivnog ugovora za područje telekomunikacija u F Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU) propisana najniža neto plaća osnovica za obračun osnovne plaće radnika, čija bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 5,88 KM i da najniža neto satnica ne može biti manja od 3,48 KM, dok je odredbom članka 45. GKU propisano je da kada troškovi života u posljednja tri mjeseca na osnovi zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku porastu najmanje za 5% ili više, osnovna plaća obavezno se povećava najmanje za isti iznos. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđeno da bruto satnica iz GKU nije nominalno izražena, ali se može izračunati i iznosi 5,40 KM za neto satnicu od 3,67 KM. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je prije stupanja na snagu GKU kao osnovica za obračun plaće korištena neto plaća na koju se dodaju doprinosi iz plaće, doprinosi na plaću i porez na plaću, a stupanjem na snagu Zakona o porezu na dohodak došlo je do izmjena obračuna, te su poslodavci dužni mjesečne plaće zaposlenika obračunavati i u evidencijama iskazivati u bruto iznosima. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da bruto satnica iz odredaba članka 43. GKU uključuje doprinose na plaću, doprinose iz plaće i porez na plaću. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da ne postoji razlika između pripadajuće i isplaćene plaće apelantu. Također, Kantonalni sud je naveo da poslodavac nije dužan vršiti usklađivanje najniže bruto satnice sa troškovima života s obzirom da je to u nadležnosti Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, shodno članku 9. Općeg kolektivnog ugovora, a tužitelj nije dokazao da su se stekli uvijeti za povećanje plaće zbog porasta troškova života primjenom odredbe članka 45. GKU.

3. AP-2028/19

7. Jasminka Hadžić, Fahira Veljović, Nezira Kovač, Vahdina Kaknjo i Dunjezada Kafedžić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zenice, koje zastupa ZOU Zahid Kovač i Nermin Kovač iz Zenice, podnijele su 10. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 105010 16 Rev od 4. travnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 105010 15 Rsž od 12. veljače 2016. godine.

8. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2014/15 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet AP-1886/16, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 105010 15 Rsž od 12. veljače 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantica odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

9. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica da im tuženi (JU Kantonalna bolnica Zenica, Zeničko - dobojski kanton, Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko – dobojskog kantona i Federacija BiH Federalno ministarstvo zdravlja Sarajevo) solidarno isplate na ime razlike plaće određeni novčani iznos.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prvotužena za apelantice isplaćivala plaću u skladu s općim aktima odnosno u skladu s Pravilnikom o radu koji je usklađen s Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom. Dalje je naveo da iz odredaba članka 9. Općeg kolektivnog ugovora proizilazi da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, dok u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada je obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Vlada bila dužna usladiti bruto satnicu sa gore naznačenim parametrima, barem jednom godišnje, međutim to nije učinila. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih u odredbama članka 9. Općeg kolektivnog ugovora vrši usklađivanje najniže bruto satnice sukladno povećanjem indeksa troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, a na temelju mjerodavnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Naime, Kantonalni sud je naveo da takvo ovlaštenje nije dano sudu ni u jednoj od odredbi člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, niti bilo kojom drugom odredbom, ni Općeg ni Granskog kolektivnog ugovora, odnosno nije propisan izlaz iz predmetne siguacije. Konačno, Kantonalni sud je naveo da odgovornost za nedonošenje sporne odluke postoji i na strani Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine koji je ugovorna strana iz zaključenog Općeg kolektivnog ugovora i kao ugovornoj strani stoji mogućnost za podnošenje inicijative za izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora kad se radi o pitanju iz zaključenog ugovora.

4. AP-2113/19

11. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Katica odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 17. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 204004 17 Rev od 7. veljače 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 204004 13 Rsž od 13. prosinca 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 204004 11 Rs od 10. svibnja 2013. godine.

12. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Bosnalijek d.d. Sarajevo) da apelantu za određeni period isplati razliku plaće.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio Ugovor o plaći i drugim materijalnim pravima izvršnog direktora za upravljanje proizvodnjom (u daljnjem tekstu: Ugovor), u kojem je odredbama članka 28. utvrđeno da se Ugovor zaključuje na period tekućeg mandata direktora društva počevši od dana imenovanja izvršnog direktora, dok je odredbama članka 9. ugovoreno da je društvo dužno u slučaju prestanka ugovora izvršnom direktoru isplaćivati mjesečnu plaću pod a) zbog opravdane nezaposlenosti 100% mjesečne bruto plaće ili pod b) zbog smanjenje mogućnosti zaposlenja (razliku između plaće koju prima u drugom društvu i plaće koju bi primao da nema ograničenja, koje se sastoji u tome da za vrijeme važenja ugovora i dvije godine nakon prestanka neće zasnovati radni odnos ili zaključiti ugovor o djelu ili autorski ugovor sa konkurentskim društvom ili na drugi način, sa ili bez naknade stavljati na raspolaganje konkurentskom društvu znanje i poslovne veze stvorene tokom i u vezi sa obavljanjem dužnosti izvršnog direktora). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tuženi prvo donio odluku o prestanku ovlaštenja za zastupanje tuženog vršiocima dužnosti izvršnih direktora zbog isteka mandata (među kojima je i apelant) tako da je predmetni ugovor prestao istekom perioda na koji je zaključen, nakon čega je tuženi drugom odlukom imenovao apelanta za direktora tehničkih operacija u inozemstvu, međutim to apelant nije prihvatio. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se nisu ispunili uvijeti ugovoreni odredbama članka 9. točka a) i b) Ugovora u odnosu na dužnost tuženog u slučaju prestanka ugovora, jer iz izvedenih dokaza proizilazi da nisu nastale okolnosti opravdane nezaposlenosti, kao ni okolnost smanjene mogućnosti zaposlenja. Naime, apelant se nije prijavio ni na jedan od internih konkursa za izbor i imenovanje koje je objavio tuženi, a tuženi je pokušao riješiti radni status apelanta donošenjem odluke o imenovanju apelanta za direktora tehničkih operacija u inozemstvu (što je apelant odbio), zbog čega je Vrhovni sud naveo da je pravilan stav prvostupanjskog suda, da je radni odnos apelantu prestao kod tuženog isključivo njegovom voljom i da nisu ispunjeni ugovoreni uvijeti za isplatu razlike plaće.

Spajanje predmeta

14. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1592/19.

15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

16. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije, pravo na rad), ali te navode ili nisu posebno obrazlagali niti argumentirali ili su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/19 (V. V. i A. Đ., D. L., J. H., F… | Sudska praksa | Aktio