Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1897/19 (S. L. i G. L.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1897/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1897/19, rješavajući apelaciju Sanele Lozo i Gorana Loze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sanela Lozo i Goran Lozo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 068481 18 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 068481 14 Gž od 19. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 068481 10 P od 10. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanela Lozo i Goran Lozo (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Zajednički advokatski ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnijeli su 29. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 068481 18 Rev od 24. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 068481 14 Gž od 19. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 068481 10 P od 10. aprila 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su apelanti da tužitelju (Grad Mostar) na ime duga za zakupninu i porez za period do 28. februara 2013. godine isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci drugostepene odluke, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj i apelanti (zakupci) 23. aprila 2009. godine zaključili ugovor o zakupu poslovne prostorije na period od 1. decembra 2008. do 30. novembra 2009. godine, uz mjesečnu zakupninu od 1.237,28 KM, da su apelanti nakon isteka ugovorenog roka zakupa zadržali posjed poslovne prostorije zajedno s ključem i da je pod tim okolnostima ugovor o zakupu prešutno obnovljen kao ugovor na neodređeno vrijeme, te da apelanti nakon 30. novembra 2009. godine nisu plaćali ugovoreni iznos mjesečne zakupnine. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno obavezao apelante na isplatu iznosa od 60.849,08 KM (član 583. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da je predmetni ugovor trajao i nakon isteka ugovorenog roka zakupa na odredeno vrijeme (član 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija) zbog čega su apelanti u obavezi da plate ugovoreni iznos zakupnine za utuženi period. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) visinu tužbenog zahtjeva utvrdio prostim matematičkim računanjem imajući u vidu utuženi period i mjesečni iznos zakupnine.Također, Vrhovni sud je naveo da se na apelante ne može primijeniti član 31. Odluke o načinu i postupku davanja u zakup poslovnih prostorija Grada Mostara s nižom zakupninom, zato što su apelanti od 30. novembra 2009. godine bili u stalnom dugu s plaćanjem zakupnine, te naglasio da se za čitav utuženi period treba računati ugovorena zakupnina jer između stranaka nije zaključen aneks ugovora o zakupnini. Vrhovni sud je naveo da je za ocjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva pravno irelevantno da li su apelanti koristili poslovni prostor nakon 30. novembra 2009. godine, zato što su apelanti trebali vratiti poslovni prostor tužitelju (član 585. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo (suprotno navodima apelanata) da je drugostepeni sud prihvatio da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze savjesno i brižljivo, te naglasio da je drugostepeni sud cijenio sve navode apelanata od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge, pa nije bilo povreda iz člana 209. Zakona o parničnom postupku. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da nisu dali obrazloženje u pogledu svih navoda apelanata. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija,itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i Zakona o parničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata da redovni sudovi nisu odgovorili na sve navode apelanata, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su redovni sudovi u konkretnom slučaju i učinili. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1897/19 (S. L. i G. L.) | Sudska praksa | Aktio