Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2780/17 (JP „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2780/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2780/17 rješavajući apelaciju JP „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 019470 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 019470 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine.
2. Apelant je na osnovu izvršne isprave – presude Suda BiH broj S1 3 U 019396 15 U od 6. oktobra 2016. godine podnio prijedlog za protivizvršenje protiv „Elektrounion“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: protivizvršenik), radi povrata novčanog iznosa od 4.409.838,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom i iznosa od 10.000,00 KM koji je na osnovu Rješenja o izvršenju Suda BiH broj S1 3 I 019470 15 I od 26. augusta 2015. godine u toku izvršnog postupka isplaćen protivizvršeniku.
3. Sud BiH je rješenjem broj S1 3 I 019470 16 I 2 od 2. marta 2017. godine odredio predloženo protivizvršenje i obavezao protivizvršenika da izvrši povrat iznosa od 3.409,838,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke), te odredio da će se ukoliko protivizvršenik ne postupi u skladu sa navedenim postupak provesti pljenidbom i prenosom iznosa potrebnog za namirenje potraživanja apelanta sa računa protivizvršenika (stav II izreke). Istim rješenjem odbijen je prijedlog apelanta u dijelu zahtjeva za povrat iznosa na ime sudske takse na prijedlog i rješenje o izvršenju (stav III izreke), kao i prijedlog protivizvršenika za odgodu izvršenja (stav IV izreke), te je obavezan protivizvršenik da apelantu na ime sudske takse isplati iznos od 10.000,00 KM (stav V izreke), dok je apelant obavezan na isplatu troškova sudske takse (stav VI izreke).
4. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je nakon uvida u materijalne dokaze i cjelokupni predmetni izvršni spis iz prve faze postupka utvrdio da je izvršna isprava – rješenje Ureda za razmatranje žalbi BiH, koja je bila osnov za pokretanje izvršnog postupka i određivanje izvršenja protiv dužnika – apelanta, ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o visini iznosa štete i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Sud BiH je citirao odredbu člana 52. stav 1. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP), te je konstatovao da su ispunjene sve pretpostavke za određivanje predloženog protivizvršenja odnosno usvajanja prijedloga apelanta (st. I. i II. izreke). Dalje, Sud BiH je naveo da je odbio apelantov prijedlog za povrat isplaćenog iznosa troškova sudske takse (stav III izreke), koji se odnose na troškove rada suda po ocjeni urednosti prijedloga i donošenju rješenja o izvršenju u predmetnom izvršnom postupku, obzirom da isti ne podliježe povratu po pravilima protivizvršenja. Međutim, obzirom da se protivizvršenje provodi prema odredbama ZIP-a i na isti se primjenjuju sva pravila koja vrijede u izvršnom postupku, Sud BiH je obavezao protivizvršenika i apelanta na isplatu troškova sudske takse (st. V. i VI. izreke). Također, Sud BiH je odbio prijedlog protivizvršenika kojim je tražio odgodu izvršenja iz razloga što protivizvršenik nije dokazao eventualno nastupanje nenadoknadive ili teško nadoknadive štete odnosno, zato što ne ispunjava niti jedan od uslova propisanih odredbom člana 55. stav 2. ZIP-a (stav IV. izreke).
5. Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 I 019470 17 Gž 2 od 18. aprila 2017. godine uvažena je žalba protivizvršenika i preinačeno je rješenje od 2. marta 2017. godine (u st. I, II, III, IV i V izreke) na način da je prijedlog za protivizvršenje odbijen. Sud BiH je u obrazloženju rješenja citirao odredbu člana 52. stav 1. ZIP-a kojom je predviđeno u kojim slučajevima se određuje protivizvršenje, te je istakao da nije sporno da je povjerilac – protivizvršenik u fazi izvršenja u cijelosti namiren. Dalje, sud navodi da iz presude upravnog vijeća Suda BiH od 6. oktobra 2016. godine proizilazi da je izvršna isprava (rješenje Ureda za razmatranje žalbi BiH koja je bila osnov za pokretanje izvršnog postupka i određivanje izvršenja protiv dužnika – apelanta) ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o visini iznosa štete, te da je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje. Sud BiH je naveo da je osporeno rješenje prvostepenog suda kojim je zaključeno da su ispunjene sve pretpostavke za određivanje predloženog protivizvršenja i usvojen prijedlog apelanta zasnovano na pogrešnoj primjeni odredbe člana 52. stav 1. ZIP-a. Naime, prema shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, protivizvršenje se ne može tražiti niti dozvoliti na osnovu odluke suda u upravnom sporu kojom je ranije rješenje (koje je prinudno izvršeno) samo poništeno i predmet vraćen na ponovno rješavanje, jer bi takav zahtjev za protivizvršenje bio preuranjen. S tim u vezi Sud BiH je istakao da presuda suda u upravnom postupku, kojom je poništeno konačno rješenje na osnovu kojeg je provedeno izvršenje, predstavlja osnov za protivizvršenje (u smislu odredbi člana 276. stav 1. Zakona o upravnom postupku odnosno člana 52. stav 1. ZIP-a) samo u slučaju kada se predmet ne vraća upravnom organu na ponovno odlučivanje (npr. kada je konačno rješenje samo poništeno kao nezakonito ili kada je izmijenjeno u korist lica u odnosu na koje je izvršenje već sprovedeno). Međutim, kada je konačno rješenje (koje je izvršeno) naknadno poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak radi donošenja nove odluke o zahtjevu, kao u konkretnom slučaju, onda je preuranjeno tražiti da se provede protivizvršenje sve dok se ne donese konačno rješenje o zahtjevu na osnovu kojeg je doneseno i izvršeno rješenje, zaključio je na kraju Sud BiH.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je drugostepeno vijeće Suda BiH nezakonito, u postupku po žalbi, odbilo njegov prijedlog za protivizvršenje sa obrazloženjem da je isti preuranjen iako je izvršna isprava „pravosnažno ukinuta i poništena“. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom onemogućeno da koristi pravni lijek – protivizvršenje, te da je takvim nezakonitim postupanjem lišen svoje imovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javno poduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Sud BiH u osporenoj odluci primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom odlukom drugostepenog vijeća Suda BiH, utvrđeno da u skladu sa odredbom člana 52. stav 1. ZIP-a, nisu ispunjene pretpostavke za određivanje predloženog protivizvršenja koje je predložio apelant. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZIP-a sa odlučenjem drugostepenog vijeća Suda BiH, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju drugostepenog vijeća Suda BiH. Naime, u konkretnom slučaju, drugostepeno vijeće Suda BiH je u postupku koji je okončan osporenom odlukom uvažio žalbu protivizvršenika i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbio apelantov prijedlog za protivizvršenje uz obrazloženje da je isto preuranjeno budući da je predmet vraćen na ponovni postupak radi donošenja nove odluke o visini iznosa štete.
12. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH dovoljno jasno obrazložilo svoju odluku, pri čemu je razmotrilo i navode koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević