Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3190/17 (V. Š.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3190/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3190/17, rješavajući apelaciju Vase Škondrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vase Škondrića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012501 15 Uvp od 10. maja 2017. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 012501 13 U od 27. januara 2015. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske

– Odjeljenja za rješavanje o pravima u drugom stepenu broj 1044026568 od 27. juna 2013. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Vaso Škondrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 25. jula 2017. godine 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012501 15 Uvp od 10. maja 2017. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 012501 13 U od 27. januara 2015. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenja za rješavanje o pravima u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Fond) broj 1044026568 od 27. juna 2013. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 1044026568 od 10. avgusta 2005. godine apelantu, kao korisniku starosne penzije, određena je penzija počev od 1. oktobra 2002. godine i dalje u preciziranim novčanim iznosima, sa isplatom te penzije počev od istog datuma odnosno 1. oktobra 2002. godine. Takođe, predmetnim rješenjem je određeno da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje na osnovu kojeg je vršena dotadašnja isplata penzije.

3. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja, Fond je donio rješenje broj 1044026568 od 2. avgusta 2006. godine kojim je žalba odbijena.

4. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatovano da je apelant korisnik starosne penzije koju je ostvario počev od 1. januara 2000. godine sa penzijskim stažom od 43 godine i 5 mjeseci, u koji je, između ostalog, uračunato i vrijeme rada ostvareno u Republici Hrvatskoj u periodu od 21. marta 1967. do 14. septembra 1967. godine i od 1. marta 1978. godine do 31. decembra 1985. godine. Dalje, vezano za žalbene navode o nepravilnosti utvrđivanja penzijskog osnova, istaknuto je da je nesporna činjenica da u obračun penzijskog osnova za određivanje penzije nisu uračunata ostvarena primanja iz perioda rada ostvarenog u Republici Hrvatskoj, ali da za to nema pravnog osnova, a da će apelant to svoje pravo po osnovu rada ostvarenog u Republici Hrvatskoj ostvariti u toj dužini kada ispuni uslove u Republici Hrvatskoj, shodno Ugovoru o socijalnom osiguranju zaključenim između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 6/01; u daljnjem tekstu: Ugovor).

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

5. Postupajući po apelantovom zahtjevu za ponovno određivanje penzije, podnesenom 9. februara 2012. godine, Filijala je donijela zaključak broj 1044026568 od 21. marta 2012. godine kojim je zahtjev odbacila, uz obrazloženje da je u provedenom postupku utvrđeno da je preciziranim upravnim aktom Filijale već odlučeno o istoj upravnoj stvari, pa je shodno odredbama člana 113. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučeno kao u dispozitivu.

6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog zaključka, koja je odbijena rješenjem Fonda broj 1044026568 od 27. juna 2013. godine, uz obrazloženje da je prvostepeni akt pravilan i zakonit.

7. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Fonda, koja je odbijena kao neosnovana presudom Okružnog suda broj 11 0 U 012501 13 U od 27. januara 2015. godine.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude zaključio da je osporeni akt pravilan. U vezi sa tim, iz obrazloženja presude proizilazi da je Okružni sud, između ostalog, konstatovao da iz preciziranih rješenja Fonda proizilazi da je apelantovom slučaju na osnovu zakonskih odredbi penzijski osnov utvrđen na osnovu izvršenih uplata doprinosa radeći u „bivšoj BiH i RS“, dok nisu uzeta u obzir apelantova primanja u Republici Hrvatskoj, ali je penzijski staž u Republici Hrvatskoj uzet u obzir prilikom utvrđivanja ukupnog penzijskog staža i uslova za ostvarivanje starosne penzije. U vezi sa apelantovim navodima za koje je ocijenio da se svode na tvrdnje da je oštećen time što nisu uzeta u obzir primanja odnosno plate radeći u Republici Hrvatskoj i da je postojala obaveza Fonda da primjeni odredbu člana 43. Ugovora čime bi njegova penzija bila veća, Okružni sud je citirao je odredbu člana 43. st. 1. i. 2. Ugovora, te konstatovao da se i iz navedenog ugovora proizilazi da se primjenjuju propisi države u kojoj se ostvaruje pravo, a razdoblja osiguranja priznaje država čiji je osiguranik državljanin. Dalje, Okružni sud je istakao da su u konkretnom slučaju razdoblja osiguranja priznata apelantu (penzijski staž) što je vidljivo iz svih rješenja. Zaključio je da su neosnovani navodi da je Fond trebao uzeti u obzir i primanja (plate) ostvarene u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se osnovica utvrđuje na osnovu uplaćenih doprinosa.

9. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 012501 15 Uvp od 10. maja 2017. godine.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe člana 143. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 134/11; u daljnjem tekstu Zakon o PIO). U vezi sa tim, ukazao je da je spisima upravnog predmeta priloženo rješenje Fonda od 2. avgusta 2006. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesen protiv rješenja Filijale od 10. avgusta 2005. godine, a kojim je apelant određen novi iznos penzije prema penzijskom stažu od 43 godine i 5 mjeseci, u koji je uračunato je vrijeme rada ostvareno u Republici Hrvatskoj u periodu od 21. marta 1967. do 14. septembra 1967. godine i od 1. marta 1978. godine do 31. decembra 1985. godine. Shodno tome, ocijenjeno je da svi razlozi u tužbi koji se odnose na nepravilno određivanje visine srazmjernog dijela starosne penzije nemaju uticaja na pravilnost osporene presude. Konstatujući da je na osnovu istih činjenica već odlučeno pravosnažnim rješenjem, Vrhovni sud je ocijenio da nema osnova da se po istom zahtjevu ili na osnovu istih činjenica ponovo odlučuje. Shodno tome, zaključio je da je pravilna odluka Okružnog suda o odbijanju tužbe jer je apelant neosnovano zahtijevao da mu se prilikom određivanja penzijskog osnova uzmu u obzir primanja ostvarena u Republici Hrvatskoj, a takav zahtjev je u suprotnosti sa odredbom člana 28. novog Zakona o PIO prema kojoj se staž osiguranja sa efektivnim trajanje računa i vrijeme koje je osiguranik poslije 15 godine života proveo u obaveznom osiguranju za koje je uplaćen doprinos. Pored toga, ukazao je da se i u odredbama člana 43. Ugovora spominju razdoblja osiguranja, a ne primanja u tom periodu. Shodno tome zaključio je da je osporena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni navedenih odredaba Zakona o PIO i Ugovora.

11. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama u povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini smatra da mu u skladu sa odredbama Ugovora u penzijski osnov trebala biti obračunata i primanja ostvarena u Republici Hrvatskoj. Takođe, smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju trebao održati usmenu raspravu, kao da je predmetni postupak predugo trajao zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - O.U.S. i 103/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 134/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1)Korisnik penzije može da podnese zahtjev za određivanje novog iznosa penzije i na osnovu činjenica za koje je saznao ili su nastupile nakon donošenja rješenja o priznavanju prava na penziju.

[…]

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

14. Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak, u kojem su donesene osporene odluke, uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

15. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke donesene u postupku u kojem su organi uprave i redovni sudovi u konačnici odlučivali samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenost zakonskih uslova za vođenje predmetnog postupka u smislu člana 143. Zakona o PIO, pri čemu je u konačnici i zaključeno da ti uslovi nisu ispunjeni jer je na osnovu istih činjenica već odlučeno pravosnažnim rješenjem (Fonda PIO precizirani broj od 10. avgusta 2005. godine) odnosno da nema osnova da se po istom zahtjevu ili na osnovu istih činjenica ponovo odlučuje. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivao o apelantovim «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud, dalje, konstatuje da se u predmetom postupku, a imajući u vidu da se u osporenim odlukama u konačnici odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3190/17 (V. Š.) | Sudska praksa | Aktio