Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4922/17 (Organizacija ratnih vojnih invalida Općine Tuzla)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4922/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4922/17, rješavajući apelaciju Organizacije ratnih vojnih invalida Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Organizacije ratnih vojnih invalida Općine Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 006042 16 Pž 3 od 25.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Organizacija ratnih vojnih invalida Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokati Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, iz Zenice, podnio je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 006042 16 Pž 3 od 25. septembra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 006042 14 Ps 2 od 10. juna 2016. godine usvojen je tužbeni zahtjev „Tehnopetrol“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da je raskinut Ugovor o zajedničkoj izgradnji zaključen između tužitelja i apelanta, kao i Aneks 1 Ugovora o zajedničkoj izgradnji, sa 31. decembrom 2007. godine, te da je raskinut Ugovor o zajedničkoj izgradnji zaključen između tužitelja, apelanta i „Franc-Kompani“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi), sa 31. decembrom 2007. godine. Prvostepenom presudom, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se dosljedno naprijed navedenom obaveže apelant da tužitelju na ime naknade štete izvrši povrat uloženih novčanih sredstava u izgradnji benzinske pumpe u Miladijama u iznosu preciznije navedenom u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se obaveže apelant da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos preciznije naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 2. izreke). Dalje, istom presudom prvostepeni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotuženog kojim su tražili da se utvrdi da je raskinut Ugovor o zajedničkoj izgradnji i Aneks 1 Ugovora o zajedničkoj izgradnji zaključeni između tužitelja i apelanta, sa 31. decembrom 2007. godine, te je utvrđeno da je raskinut Ugovor o zajedničkoj izgradnji zaključen između tužitelja, apelanta i drugotuženog, sa 31. decembrom 2007. godine. Obavezan je tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos preciznije naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom (stav 3. izreke).
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da nije sporno među parničnim strankama da su tužitelj i apelant zaključili Ugovor o zajedničkoj izgradnji benzinske pumpe, kao i Aneks 1 Ugovora o zajedničkoj izgradnji. Takođe je naveo da su nakon toga tužitelj, apelant i drugotuženi zaključili Ugovor o zajedničkoj izgradnji benzinske pumpe. Dalje je naveo da su nakon pribavljanja potrebnih dozvola radovi otpočeli 2005. godine. Općinski sud je ukazao da je nesporna i činjenica da je izgradnja benzinske pumpe prekinuta i da je došlo do narušavanja ugovornih obaveza, odnosno izvršavanja ugovora od strane ugovornih strana, te da su sporne činjenice kada su radovi prekinuti, odnosno ko je odgovoran za prekid radova.
4. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete za neovlašteno korištenje predmetne nekretnine, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje tog suda broj 32 0 Ps 133885 12 Ps od 15. juna 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 15. novembra 2013. godine i da je utvrdio da su osnovani apelantovi navodi da ga je tužitelj smetao u posjedu predmetne nekretnine (preciznije označena u obrazloženju, a što odgovara označenju nekretnine iz protivtužbenog zahtjeva na kojoj se nalazi benzinska pumpa) i to od 25. jula 2012. godine kada je izvršeno smetanje i da je tužitelj bez osnova koristio predmetni poslovni prostor do 22. januara 2014. godine kada je tužitelj zapisnički predao apelantu predmetnu nekretninu na korištenje. Općinski sud je naveo da je u skladu sa odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tužitelja da apelantu na ime neosnovanog obogaćenja isplati predmetni novčani iznos. Općinski sud je ukazao da je ovu visinu obaveze utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, koji je u nalazu detaljno obrazložio metodu vrednovanja predmetne nekretnine i naveo da se vrijednost nekretnine dobija iz godišnjeg prihoda nekretnine i stope kapitalizacije. Zatim je naveo da je uz primjenu te metode i uz ocjenu namjene predmetne lokacije vještak utvrdio da bi apelant mogao ostvariti mjesečni prihod u određenom novčanom iznosu, odnosno za period u kojem je tužitelj bez pravnog osnova koristio predmetnu nekretninu apelant je mogao ostvariti dobit u novčanom iznosu koji potražuje protivtužbenim zahtjevom.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude podnio tužitelj, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 006042 16 Pž 3 od 25. septembra 2017. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu kojim je obavezan tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos, tako da se taj dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ukinuta (st. 1. i 2. izreke, zatim stav 3. izreke –usvajajući dio, te stav 4. izreke – troškovi postupka) i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
6. U odnosu na dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji je osporenom odlukom odbijen kao neosnovan, Kantonalni sud je naveo da se odluka prvostepenog suda o usvajanju tog dijela protivtužbenog zahtjeva nije rezultat pravilne primjene materijalnog prava, niti su opravdani razlozi koje je u tom pogledu dao prvostepeni sud. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da to što je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda utvrđeno da je tužitelj smetao apelanta u posjedu predmetne nekretnine, ne može dati osnov za zaključak da je tužitelj bez osnova koristio predmetni poslovni prostor, niti osnova za zaključak da u skladu sa odredbama člana 210. ZOO postoji obaveza za tužitelja da apelantu na ime neosnovanog obogaćenja isplati predmetni novčani iznos koji je utvrđen na osnovu nalaza vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je naveo da je predmetni novčani iznos vještak finansijske struke prikazao kao dobit koja se mogla ostvariti korištenjem predmetne nekretnine u spornom periodu, a koja je iskazana na bazi prosječne mjesečne dobiti. Kantonalni sud je ukazao da iz podataka u spisu proizilazi da u spornom vremenskom periodu benzinska pumpa nije ni bila završena, te da se nisu mogli ostvariti nikakvi prihodi po osnovu njenog korištenja. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da se osnovanost apelantovog protivtužbenog zahtjeva u ovom dijelu nije mogla zasnovati na odredbama člana 210. ZOO, niti na odredbama člana 219. ZOO, kao ni odredbama istog zakona kojima je regulisan institut naknade štete.
7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da apelacijom osporava pravosnažni dio presude Kantonalnog suda kojim je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa. Apelant je naveo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i nije na jasan i nedvosmislen način obrazložio odluku u dijelu koja se osporava apelacijom. Takođe je ukazao da je Kantonalni sud proizvoljno cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Apelant je naveo da se pobijanim dijelom osporene presude nezakonito dira u njegovo u pravo na imovinu.
Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima FBiH («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primjenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud nalazi da apelant povredu ustavnih prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnoj pravnoj stvari odbijen dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu isplati određeni novčani iznos. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene konačne odluke, u dijelu koji apelant osporava predmetnom apelacijom, jasno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da tužitelj nije mogao ostvariti prihode po osnovu korištenja nedovršene benzinske pumpe, iz kog razloga apelant nije mogao zasnovati predmetno potraživanje u skladu sa relevantnim odredbama ZOO, odnosno da ne postoji obaveza tužitelja da na ime neosnovanog obogaćenja isplati apelantu određeni novčani iznos. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević