Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2805/17 (Grad Banja Luka)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Javna vlast
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2805/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2805/17, rješavajući apelaciju Grada Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 160022 16 Rev od 28. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnio je 5. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 160022 16 Rev od 28. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te advokata Radmile Plavšić, kao punomoćnika tužilaca R.K., M.U., S.M., G.K., M.K., M.K., Z.J. i V. Đ. (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 13. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
1. Vrhovni sud i tužioci su dostavili odgovore na apelaciju 22. februara 2019. godine i 19. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 160022 12 P od 22. marta 2017. godine odbijen je tužbni zahtjev tužilaca protiv apelanta kao prvotuženog i D. M. kao drugotuženog, kojim su tražili da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine koji je zaključen između M. D. kao prodavca i M.K. kao kupca nekretnina, preciznije označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), ovjerenog kod Sreskog suda u Banjoj Luci, te da apelant i tuženi M.D. trpe da se tužioci, i to R.K. sa ¾ dijela i G.K. sa ¼ dijela, uknjiže kao vlasnici i suposjednici na spornim nekretninama. Tužioci su obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciznije navedenom u izreci presude.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je 25. septembra 1945. godine između M.D. kao prodavca i pravnog prednika M.K. kao kupca zaključen ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina koji je 28. septembra 1945. godine ovjeren kod Sreskog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Takođe, nije sporno da je prednik tužioca M.K. ušao u posjed spornih nekretnina, te da se upisao kao njihov posjednik u katastar nekretnina. Predmetni ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine nije nikada sproveden u zemljišne knjige. Nadalje, utvrđeno je da su u postupku agrarne reforme sporne nekretnine izuzete od M. D., koji se u zemljišnim knjigama vodio kao njihov vlasnik sa dijelom 1/1, te da je na osnovu odluke Sreske agrarne komisije od 7. novembra 1955. godine na spornim nekretninama uknjiženo pravo svojine u korist opštenarodne imovine sa pravom upravljanja Narodnog odbora Sreza Banja Luka. Nakon uspostavljanja i izlaganja katastra nekretnina u toku 1990. godine, na spornim nekretninama je upisano u zemljišne knjige pravo raspolaganja u korist Opštine Banja Luka, a potom u apelantovu korist. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je nesporno dokazano da su, u skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, sporne nekretnine izuzete iz svojine M.D., koji se u zemljišnim knjigama i vodio kao njihov vlasnik, te da je na osnovu odluke Sreske agrarne komisije od 7. novembra 1955. godine upisano pravo svojine u apelantovu korist, a zemljišnoknjižno stanje nije izmijenjeno ni do pokretanja predmetnog postupka. Stoga, ocjenjujući da su apelantova prava prestala u postupku koji se vodio u skladu sa odredbama Zakona o agrarnoj reformi, Osnovni sud je primjenom odredaba čl. 7 i 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbom čl. 123 do 126 ZPP, donio odluku kao u izreci presude, utvrdivši da tužbeni zahtjev tužilaca nije osnovan.
6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužilaca, donio Presudu broj 71 0P 160022 16 Gž od 6. juna 2017. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana, kao i zahtjev tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka. Nakon ispitivanja prvostepene presude u skladu sa žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti, Okružni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi nesporno utvrđenje da su, u skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi, sporne nekretnine izuzete od M.D., koji je bio uknjižen kao njihov vlasnik, te da su upisane kao društvena, odnosno državna svojina u apelantovu korist. Naime, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 8 i 123 ZPP koje propisuju dužnost stranaka da iznesu činjenice i dokaze kojim dokazuju svoje tvrdnje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud na osnovu slobodne ocjene dokaza (član 8 ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev tužilaca neosnovan ocjenjujući da na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji od 1945. godine nije moguća promjena svojine na spornim nekretninama s obzirom na to da je na njima upisana društvena, odnosno državna svojina od 1955. godine. Prema ocjeni Okružnog suda, i kad bi se prihvatila činjenica da su tužioci, odnosno njihov pravni prednik postali vanknjižni vlasnici na osnovu zaključenog ugovora, pravo upisa svojine na spornim nekretninama su izgubili u postupku agrarne reforme u kojem su sporne nekretnine oduzete od uknjiženog vlasnika M.D. Naime, Okružni sud je istakao da su tužioci imali mogućnost da predmetni ugovor o kupoprodaji sprovedu u zemljišnoj knjizi, ali da to nisu nikad učinili u periodu do1955. godine (10 godina), kada je sprovedena agrarna reforma. Budući da je u zemljišnim knjigama bilo upisana svojina na spornim nekretninama u korist M.D., od njega su one i izuzete u postupku agrarne reforme, te upisane u zemljišnu kljigu kao društvena, odnosno državna svojina. Okružni sud je naveo da tužioci, odnosno njihov pravni prednik, kako proizilazi iz izvedenih dokaza, nisu do podnošenja predmetne tužbe (31. decembar 2012. godine) osporavali predmetni upis. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te je primjenom odredaba člana 226 ZPP donio odluku kao u izreci presude.
7. Odlučujući o reviziji tužilaca, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 160022 16 Rev od 28. marta 2017. godine reviziju djelimično usvojio i presudu Okružnog suda od 6. juna 2016. godine preinačio tako što je žalba tužilaca djelimično usvojena i presuda Osnovnog suda od 22. oktobra 2015. godine preinačena na način da je utvrđeno da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine (stav I izreke presude). Istom presudom obavezani su apelant i drugotuženi da tužiocima naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je u preostalom dijelu revizija tužilaca odbijena (st. II i III). Nakon ispitivanja revizijskih prigovora u kontekstu osporene drugosepene odluke, Vrhovni sud je ponovio predmet spora, te pravni stav i odlučenje prvostepenog i drugostenog suda. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 46 Zakona o prometu nepokretnosti, koje je i citirao, te je imajući u vidu da je predmetni ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine zaključen u pismenoj formi i 28. septembra 1945. godine ovjeren kod Sreskog suda u Banjoj Luci, Vrhovni sud zaključio da je on pravno valjan shodno navedenoj odredbi člana 46 Zakona o prometu nepokretnosti.
8. Vrhovni sud se potom pozvao na odredbe paragrafa 431 Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) koji je bio na snazi u vrijeme kada je zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine a kojim je propisano da „za prenos svojine na nepokretnim stvarima se mora posao sticanja upisati u javne knjige za to određene. Ovaj upis zove se uknjižba (intabulacija)“. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući u vidu nesporno utvrđenje da predmetni ugovor o kupoprodaji nije sproveden u zemljišnim knjigama, kao i da pravni prednik tužilaca, pa i sami tužioci na osnovu predmetnog ugovora od 1945. godine nisu nikad upisali svoju svojinu na spornim nekretninama u zemljišne knjige, shodno navedenim odredbama člana 431 OGZ, Vrhovni sud je zaključio da oni nisu ni postali vlasnici spornih nekretnina. Nadalje, ocjenjujući da su sporne nekretnine, na osnovu odluke Sreske agrarne komisije od 7. novembra 1955. godine, upisane u zemljišne knjige kao društvena svojina sa pravom raspolaganja u korist Opštine Banja Luka, odnosno apelanta, a koji upis ničim nije doveden u pitanje, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužioci traže da tuženi trpe da se izvrši upis prava svojine u zemljišne knjige na spornim nekretninama u njihovu korist“.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je, prije svega, hronološki opisao tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim je opisao način i uslove pod kojim su sporne nekretnine upisane u zemljišne knjige kao društvena, odnosno državna imovina, ukazujući da tužioci nemaju pravni interes da utvrđuju pravnu valjanost predmetnog ugovora s obzirom na to da su njihova prava na spornim nekretninama „prestala u postupku koji se vodio po Zakonu o agrarnoj reformi“. Sporne nekretnine su izuzete nakon zaključenog ugovora o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine i na osnovu odluke Sreske agrarne komisije od 7. novembra 1955. godine uknjižene kao opštenarodna imovina sa pravom upravljanja u korist Narodnog odbora Sreza Banja Luka. Apelant smatra da je dokazao svoje pravo svojine na spornim nekretninama, te da su neosnovane tvrdnje tužilaca da su oni, odnosno njihov pravni prednik stekli pravo svojine na osnovu ugovora o kupoprodaji od 25. septembra 1945. godine. S tim u vezi, apelant ukazuje da tužioci, odnosno njihov pravni prednik, nikada do podnošenja tužbe u konkretnom predmetu nisu osporavali apelantu upis prava svojine u zemljišnim knjigama iako su imali saznanja da su sporne nekretnine upisane kao opštenarodna imovina. Apelant je predložio da se apelacija usvoji i osporena presuda Vrhovnog suda ukine, te da se predmet vrati na ponovni postupak.
b)Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je istakao da, shodno iznesenim razlozima u osporenoj presudi, taj sud smatra da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da smatra da njome nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji.
11. Tužioci smatraju da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
V.Relevantni propisi
12. U Opštem građanskom zakoniku relevantne odredbe glase:
Član 431.
Za prenos vlasništva na nepokretnim stvarima mora se posao stečenja upisati u javne knjige za to određene. Ovaj upis zove se uknjižba (intabulacija).
Član. 440.
Ako je vlasnik istu nepokretnu stvar ostavio dvjema različitim osobama; stvar pripada onoj, koja je ranije zaiskala uknjižbu.
13. U Zakonu o prometu nepokretnosti ( „Službeni list SFRJ“ br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) relevantne odredbe glase: Član 46.
(1) Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.
(2) Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 160022 16 Rev od 28. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
24. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima je apelant suštinski problematizovao primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužilaca, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom postupku, dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio zaključak da su u konkretnom predmetu ispunjeni uslovi za utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji od 1945. godini, budući da je nesporno utvrđeno da je on zaključen u pismenoj formi i ovjeren kod Sreskog suda u Banjoj Luci (28. septembra 1945. godine), shodno odredbama člana 46 Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, u osporenoj odluci dao jasno obrazloženje i razloge za svoj zaključak zašto je smatrao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da apelant trpi upis tužilaca u zemljišne knjige sa pravom svojine na spornim nekretninama, pozivajući se pritom na odredbe čl. 431 i 440 OGZ. Dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredaba čl. 431 i 440 OGZ i člana 46 Zakona o prometu nepokretnosti, kao i sa obrazloženjem Vrhovnog suda, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Vrhovnog suda. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o prometu nepokretnosti i OGZ koje je Vrhovni sud imao u vidu, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da su primjena i tumačenje citiranih odredaba bili na apelantovu štetu.
25. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema krašenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge.
28. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević