Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4502/17 (J. V., I. Š. i M. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Protek roka
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4502/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4502/17, rješavajući apelaciju Jeremije Vujovića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jeremije Vujovića i Ilije Šarenca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 006384 16 Rev od 14. septembra 2017. godine i Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Šarenca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jeremija Vujović, Ilija Šarenac i Milenko Šarenac (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Bileće, zastupani po advokatu Momi Turanjaninu iz Trebinja, podnijeli su 1. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 006384 16 Rev od 14. septembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere „kojom će se privremeno staviti van pravne snage presuda Okružnog suda […], te reviziona odluka […] u dijelu naknade troškova parničnog postupka, tako što će se prinudna naplata troškova postupka odgoditi do donošenja odluke po ovoj apelaciji “.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud Odluka o privremenoj mjeri broj AP-4502/17 od 30. novembra 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženog MH „Mješoviti Holding Elektroprivreda Republike Srpske“ ZP „Hidroelektrana na Trebišnjici“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tuženi sud odgovore na apelaciju dostavili 13. decembra 2018. godine dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 006384 15 P 3 od 5. novembra 2015. godine, donesenom po tužbi apelanta, obavezan je tuženi da isplati svakom od apelanata ponaosob precizirane novčane iznose iz osnova naknade štete nastale na nekretninama apelanata pobliže označenim kao u izreci presude za period od 1. januara 2007. godine do 1. januara 2015. godine sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine, zatim da im na ime naknade za uništeno zemljište također ispati iznose pobliže označene izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2010. godine pa do konačne isplate, kao i da im iz osnova buduće štete plaća precizirane iznose u vidu novčane rente, do eksproprijacije dijela nekretnina označenih kao u izreci presude, a za ostale nekretnine do konačne izgradnje vodosistema „Gornji horizonti“ u Dabarskom polju iznose u vidu novčane rente precizirane u izreci presude, najkasnije do 1. januara iduće godine za prethodnu godinu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

7. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da su u toku dokaznog postupka izvedeni brojni dokaza (između ostalih uvidom u zemljišne knjige, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom u nalaz vještaka poljoprivredne struke Milinka Vladičića od 11. novembra 2013. godine i vještaka geodetske struke Momčila Fržovića od 24. novembra 2013. godine, uviđajem na licu mjesta i dr. dokazi) čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude. Nadalje je istaknuto da je među strankama sporna visina štete te istaknuti prigovor pasivne legitimacije. Osnovni sud je međutim zaključio da taj prigovor nije osnovan. U vezi s tim je ukazano da navodi tuženog da je Vlada RS na sjednici od 18. aprila 2013. godine donijela Odluku o utvrđivanju opšteg interesa kojom se određuje potpuna eksproprijacija predmetnih nekretnina, a radi izgradnje HE Dabar nisu od značaj za osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata jer oni „još nisu obeštećeni, niti im je isplaćena bilo kakva naknada, mada se tužbom šteta potražuje još od 2007. godine pa dalje, dakle daleko ranije od donošenja Odluke“ iz 2013. godine. Također je istaknuto da eksproprijacija na koju se poziva tuženi „nije ni provođena, niti je vršena bilo kakva isplata, a samo donošenje odluke o utvrđivanju opšteg interesa nije od bilo kakvog uticaja za donošenje presude“ jer je u toku postupka utvrđeno da je u vrijeme izgradnje predmetnog tunela i nastanka štete apelantima, tuženi isključivo bio taj koji je upravljao tunelom. Osim toga Osnovni sud je obrazložio da bi eventualno oduzimanje prava svojine apelantima na predmetnim nekretninama radi izgradnje objekta od javnog interesa „moralo biti zasnovano na zakonito sprovedenom postupku eksproprijacije“, koga postupka u ovom slučaju nema te je istakao da „faktičko deposjediranje“ nekretnina vlasništvo apelanata bez provođenja postupka eksproprijacije ne može opravdati javni interes.

8. Nadalje je Osnovni sud u obrazloženju naveo da nije sporno da su apelanti vlasnici, odnosno korisnici nekretnina navedenih kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje se nalaze u zahvatu Dabarskog polja u neposrednoj blizini ulazne građevine tunela, Dabarsko polje - Fatničko polje, kojim upravlja tuženi te da su „ove nekretnine ranije intenzivno obrađivane“. Osnovni sud je utvrdio da predmetne nekretnine trpe dvije vrste štete: tako što usljed erozionih procesa neke od parcela ili njihovi dijelovi nestaju i što se također djelovanjem erozije sa nekih parcela odnosi oranični i humusni sloj a što je opisano u nalazima vještaka. Zatim je obrazloženo da u toku dokaznog postupka „nije osporena činjenica da prilikom puštanja akumulirane vode dolazi do stalnih erozivnih procesa, kojom prilikom se sa nekretnina [apelanta] u tunel odnosi radni sloj zemlje, humusni oranični sloj“, kako je opisao vještak poljoprivredne struke u svom nalazu, nakon što je iste opisao i vještak geodetske struke. Navedeno je da je uzročna veza između tuženikove radnje i nastupile štete vidljiva i nesumnjivo utvrđena. „Obzirom da voda odnosi oranični i humusni sloj zemlje, da pojedine nekretnine ili njihovi dijelovi potpuno nestaju, to se radi o šteti koja prelazi normalne granice“, pa je primjenom člana 156. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan. Postojanje štete i njenu visinu Osnovni sud je utvrdio vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke, a imajući u vidu i odredbu člana 155. ZOO pa je na osnovu člana 154. ZOO obavezao tuženog da apelantima naknadi štetu. Navedeno je da se materijalna šteta nadoknađuje uspostavljanjem pređašnjeg stanja ili isplatom novčane naknade radi otklanjanja štetnih posljedica, a visina naknade se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja presude. Istaknuto je da je sud vodio računa o tome da se apelantima šteta ponavlja iz godine u godinu i traje kontinuirano, radi čega je apelantima dosudio i buduću štetu u vidu rente sve dok se ne ispune uvjeti kao je navedeno u izreci presude. Ukazano je da član 187. Zakona o vodama propisuje da neposredne aktivnosti provođenja poslova i djelatnosti koje su od opšteg interesa, kao što su između ostalog i upravljanje vodenim objektima i sistemima, obavljaju javna preduzeća iz oblasti voda te da su saslušani svjedoci potvrdili da je tuženi obavljao i obavlja navedenu djelatnost. Osim toga Osnovni sud je ukazao da član173. ZOO „uređuje da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti smatra da se potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu uzrok štete“, a da je odredbom člana 174. citiranog zakona regulisano, da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Istaknuto je : „Akumulacija predstavlja opasnu stvar a obavljanje djelatnosti na ovom objektu predstavlja opasnu djelatnost, pa se odgovornost za štetu ima cijeniti po principu objektivne odgovornosti, a da to dalje znači da se krivica za nastalu štetu ne utvrđuje, jer se po članu 173. [ZOO] šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno djelatnosti smatra da potiče od te stvari ili djelatnosti“. Osnovni sud je istakao da iz nalaza vještaka geodetske struke proizilazi da je radnjama tuženog došlo do grubog oštećenja predmetnih nekretnina vlasništvo apelanata. Osim toga Osnovni sud je visinu pričinjene štete utvrdio vještačenjem vještaka poljoprivredne struke, izračunatu kroz izgubljenu dobit apelanata u iznosima kao u obrazloženju presude, u pogledu zasađenih kultura za jednu godinu, dok je na dijelovima njihovih nekretnina pričinjena totalna šteta, tako da je vrijednost uništenog zemljišta vještačenjem određena u iznosima također preciziranim izrekom presude. Prema tome Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, te kako su apelanti uspjeli sa tužbenim zahtjevom stoga je tuženi shodno članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude.

9. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine, žalba tuženog je uvažena i preinačena presuda Osnovnog suda od 5. novembra 2015. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Istom presudom apelanti su obavezani tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.934,29 KM.

10. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u okviru žalbenih razloga tuženog Okružni sud je postupajući prema odredbi člana 221. ZPP-a odlučio kao u izreci presude. Tuženi je prvostepenu presudu osporavao istakavši prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je prvostepeni sud odbio cijeneći iskaze saslušanih svjedoka i nalaz vještaka geodetske struke. Okružni sud je naveo da smatra pravilnim postupanje prvostepenog suda u tom dijelu, te je prihvatio razloge na kojim je prvostepeni sud utemeljio odbijanje prigovora nedostatka pasivne legitimacije tuženog. U tom kontekstu je ukazano da se odgovornost tuženog za štetu zasniva na tzv. objektivnoj odgovornosti iz člana 173. ZOO te istakao da u slučaju takve odgovornosti apelanti kao oštećeni dokazuju samo postojanje uzročne veze između nastale štete kao posljedice i opasne stvari ili opasne djelatnosti kao uzroka štete. Ukazano je da prema članu 174. stav 1. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njom bavi. Nadalje je navedeno da bi se tuženi, u slučaju kad oštećeni dokaže da postoji uzročna veza, mogao osloboditi odgovornosti za štetu samo ako dokaže da njegova opasna stvar ili djelatnost nisu bile uzrok štete (član 177. st.1. i 2. ZOO) pa bi se eventualna odgovornost utvrđivala po pravilima subjektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 1. ZOO Okružni sud naveo da smatra da apelanti u smislu odredbe člana 173. i 174. ZOO nisu dokazali postojanje uzročne veze između nastale štete i opasne stvari odnosno djelatnosti tuženog, i da takav zaključak prvostepeni sud nije mogao izvesti iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, čiji je zadatak bio da se u nalazu i mišljenju „izjasni o visini štete koju su [apelanti] eventualno pretrpjeli na svojim zemljišnim parcelama (predmet vještačenja)“. Dakle, po ocjeni Okružnog suda navedeni vještak „nije imao zadatak da utvrđuje uzročnu vezu između djelatnosti kojom se bavi tuženi i nastale štete, odnosno uzročnu vezu između tunela kao opasne stvari i nastale štete. Nije imao za predmet vještačenja da li je erozija, za koju tvrdio da je oštetila zemljišne parcele [apelanata], prouzrokovana djelatnošću tuženog odnosno da potiče od opasne stvari tuženog“. Također je istaknuto: „Osim toga, ovaj vještak nije ni mogao vještačiti o ovom pitanju jer je on vještak poljoprivredne struke“. Ukazano je da je vještak završio poljoprivredni fakultet te je na raspravi pred sudom izjavio da pred sudovima daje nalaze i mišljenja u vještačenjima „o visini štete koja je nanesena poljoprivrednim kulturama , a veoma često i vrijednosti zemljišta“ ali da se na istoj raspravi izjasnio da je vještačio smo u pogledu vrijednosti zemljišta i usjeva koji su gajeni na zemljištu u vlasništvu[apelanata]“ te da se izričito izjasnio „da on, po svojoj struci, ne može da daje nalaz i mišljenje u vezi „tehničke strane funkcionisanja tunela“ jer je on vještak poljoprivredne struke, specijalista za ratarstvo, za biljnu proizvodnju“.

11. Prema tome Okružni sud smatra da apelanti uopšte nisu izvodili dokaz da bi dokazali postojanje uzročne veze između tunela kao opasne stvari čiji je imalac tuženi, odnosno opasne djelatnosti kojom se bavio tuženi. Navedeno je da okolnost da se navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju od 22. maja 2015. godine izjasnio „da je do oštećenja zemljišta [apelanata] došlo djelovanjem erozivnih procesa, ne znači da je vještak utvrdio uzrok nastanka štete, odnosno uzrok erozivnih procesa“. Istaknuto je da je utvrđivanje da li je izgradnjom tunela i odvodnog kanala došlo do pogoršanja ili poboljšanja odvođenja vode, što je tvrdio tuženi, zahtijeva detaljnu analizu odgovarajućeg stručnjakavještaka. Okružni sud je osim toga naveo da smatra da čak i da je utvrđen uzrok štete opet se ne bi mogao prihvatiti nalaz i mišljenje navedenog vještaka u dijelu u kome vještak opisuje izmaklu korist od kultura koje su apelanti, kako su tvrdili uzgajali na predmetnom zemljištu, jer izmakla korist je onemogućavanje po redovnom toku stvari očekivanog postizanja neke materijalne koristi, koja bi bila postignuta da nije spriječena nastupanjem štetnog događaja. Također karakteristika izmakle koristi se ogleda u onemogućavanju postizanja „očekivane materijalne koristi“, koje očekivanje mora biti i objektivno izvjesno, a ne tek samo čisto subjektivno očekivanje od strane oštećenog.

12. Okružni sud je nadalje naveo da tuženi u žalbi tvrdi da je postojala prirodna akumulacija prije izgradnje tunela te je u vezi s tim ukazano da je opće poznato da je Fatničko polje u kojem se nalaze predmetne nekretnine kraško polje i da je kao takvo određeni period godine pod vodom. U tom kontekstu je istaknuto da apelanti nisu izvodili dokaze da bi dokazali uzrok štete pa time ni da prirodne okolnosti koje vladaju u tom polju nisu imale uticaja na njen nastanak, a to nije dokazivao ni tuženi. Međutim, istaknuto je da apelanti nisu dokazali postojanje uzročne veze između štete, kao posljedice, i opasne stvari ili djelatnosti , kao uzroka štete, te da nisu „tvrdili a ni dokazivali da je zemljište i drugih vlasnika u ovom polju oštećeno, odnosno da je smanjen prihod vlasnika zemljišta“. Nadalje je navedeno da se o pitanju uzročne veze između nastale štete i djelatnosti tuženog nije mogao izjašnjavati ni vještak geodetske struke jer je njegov jedini zadatak (predmet vještačenja) bio da na licu mjesta identifikuje parcele a ne da cijeni koje bi parcele bilo potrebno izuzeti u svrhu uređenja ulaznog kanala i sl. Pored iznesenog taj sud je ukazao da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-763/13 od 18. aprila 2013. godine („Služeni glasnik RS“, broj 37/13) utvrđen opšti interes za izgradnju objekta Hidroelektrane Dabar i da je ovom odlukom odlučeno da se u tu svrhu može izvršiti potpuna eksproprijacija, pored ostalih i nekretnina u vlasništvu apelanata. Međutim istaknuto je da iz spisa predmeta proizilazi da apelanti u ovoj parnici nisu tražili naknadu zbog izvršene tzv. „faktičke eksproprijacije“, odnosno deposjediranja njihovih zemljišta ili dijelova tog zemljišta zbog izgradnje objekta ili izvođenja drugih radova od javnog interesa (konkretno izgradnje Hidroelektrane Dabar). Prema sadržini tužbenog zahtjeva apelanti „su tražili naknadu štete zbog umanjenja prinosa na njihovim zemljišnim parcelama, te štetu zbog dijela uništenih parcela usled erozije i to do konačne eksproprijacije, a ne naknadu za vrijednost faktički eksproprisanih zemljišnih parcela“ tj. predmetnih nekretnina. Okružni sud je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. ZPP, jer je odluka prvostepenog suda preinačena, pri čemu je u obrazloženju detaljno prezentirao radnje koje je preduzeo tuženi po punomoćniku te istakao da su troškovi obračunati u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa) .

13. Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 006384 16 Rev od 14. septembra 2017. godine reviziju prvoapelanta i drugoapelanta djelimično uvažio i presudu Okružnog suda od 25. maja 2016. godine preinačio u pogledu odluke o troškovima postupka, tako što su navedeni apelanti obavezani tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 20.222,43 KM umjesto iznosa od 20.934,29 KM, dok se u preostalom dijelu revizija odbijena. Istom presudom revizija trećeapelanta je odbačena.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je revizija prvoapelanta i drugoapelanta djelimično osnovana, dok revizija trećeapelanta nije dozvoljen. U vezi s tim taj sud je ukazao da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM i u privrednim sporovima ne prelazi iznos od 50.000,00 KM. Dalje taj sud je ukazao, da su apelanti u predmetnom sporu formalni suparničari u smislu člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, da su predmet spora njihovi zahtjevi iste vrste, koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. U vezi s tim Vrhovni sud je također ukazao da kod formalnog aktivnog suparničarstva, svaki tužitelj kao suparničar je samostalna stranka u parnici, jer u odnosu na svakog formalnog suparničara sud može posebno odlučivati, te da je institut formalnog suparničarstva ustanovljen prvenstveno iz razloga procesne ekonomije da bi se postupak proveo racionalnije, brže i jeftinije. U takvim se okolnostima u smislu odredbe člana 316. ZPP-a vrijednost predmeta određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihovog zbira. Istaknuto je da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude po reviziji u odnosu na trećeapelanta ne prelazi iznos od 30.000,00 KM zbog čega je Vrhovni sud je zaključio da u odnosu na ovog apelanta nije ispunjen uslov iz člana 237. stav 2. ZPP-a pa je reviziju ovog odbacio kao nedopuštenu u smislu člana 237. stav 3. ZPP.

15. S druge strane Vrhovni sud je zaključio da je revizija prvoapelanta i drugoapelanta neosnovana. U vezi s tim je istakao da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanta da im tuženi naknadi štetu koja je nastala na njihovim zemljišnim parcelama nakon što je tuženi izgradio dovodni tunel za akumulaciju vode koja se koristi u hidroenergetske svrhe. Vrhovni sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te ukazao da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjevu pozivom na odredbe čl. 156. stav 3, te čl. 155, 154, 173. i 174. ZOO, te zatim ukazao da je drugostepeni sud nakon održane rasprave utvrdio da apelanti nisu dokazali uzročnu vezu između nastale štete i upotrebe tunela na Dabarsko-Fatničkom polju pa je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni pozivom na čl.173. i174. ZOO. U vezi s tim je istakao da smatra odluku drugostepenog suda pravilnom i utemeljenom na zakonu. Vrhovni sud je u tom kontekstu naveo da je drugostepeni sud nakon provedene rasprave i saslušanja vještaka poljoprivredne struke utvrdio da apelanti nisu dokazali uzrok štete na svojim nekretninama, jer je navedeni vještak samo ponovio da je „uzrok oštećenja zemljišta je djelovanje erozivnih procesa“ ali da se nije upuštao u pitanje uzroka tih erozivnih procesa, „naglašavajući da ne može dati nalaz i mišljenje u vezi „tehničke strane funkcionisanja tunela“, dakle o postojanju uzročno –posljedične veze između izgradnje tunela i same štete“. Obrazloženo je da Vrhovi sud, ako se ima u vidu da je predmetni tunel sagrađen još 1986. godine, dakle 23 godine prije nego što je predmetna tužba podnesena, odnosno 20 godina prije nego što je navodna šteta nastala, smatra pravilnim stav drugostepenog suda. Nadalje je navedeno da revizija gubi iz vida stav drugostepenog suda da čak i da je utvrđen uzrok štete opet se ne bi mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke u dijelu u kome opisuje izmaklu korist od kultura koje su apelanti, kako su tvrdili, uzgajali na predmetnom zemljištu. Istaknuto je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je izmakla korist onemogućavanje po redovnom toku stvari očekivanog postizanja neke materijalne koristi, koja bi bila postignuta da nije spriječena nastupanjem štetnog događaja, te da ovo „očekivanje mora biti objektivno izvjesno a ne tek samo čisto subjektivno očekivanje od strane oštećenog“. U vezi s tim je ukazao na iskaz drugoapelanta da „….ne živim tu ima 30 godina“ što , kako je navedeno, „pokazuje da isti i nije trpio bilo kakvu štetu“. Nadalje je navedeno da isto tako nije sporno da ni prvoapelant „nije izvodio dokaze o obimu iskorištavanja predmetnog zemljišta prije nego što je došlo do erozivnih procesa“. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da se revizija u pogledu odluke o glavnoj stvari pokazuje kao neosnovana, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. Međutim Vrhovni sud je također konstatovao da se revizijom djelimično osnovano prigovara vezano za dosuđene troškove postupka jer je drugostepenom presudom tuženom za određenu procesnu radnju (izjavljivanje žalbe) dosuđen viši iznos od onog koji je tražen, pa je odluku o troškovima postupka Vrhovni sud donio na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje se po mišljenju apelanata ogleda Apelacijom se problematizira stav Okružnog i Vrhovnog suda izražen u osporenim presudama u vezi sa objektivnom odgovornošću koju ima u vidu član 173. ZOO. Smatraju navedeni sudovi zauzimaju pogrešan stav po tom pitanju. Smatraju da uzročna veza između štetne radnje i štetne posljedice u slučaju spora se mora dokazati, međutim od ovog načela se odstupa samo u slučaju kada je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, kada se smatra da šteta potiče od te stvari, odnosno djelatnosti. U vezi s tim apelanti ukazuju na „Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev nr. 542/90 od 28. septembra 1990. godine, Bilten sudske prakse VS FBiH, 1/91“. Dalje ističu da akumulirana voda, te dovodni tuneli predstavljaju opasnu djelatnost, što nije sporno, pa smatraju da se odgovornost za štetu ima cijeniti po principu objektivne odgovornosti. Također navode da se imalac opasne stvari i opasne djelatnosti mogu osloboditi od odgovornosti ako dokažu da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazi van stvari i čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. Prema tome, apelanti tvrde da se osporenim odlukama sudova pogrešno ukazuje da je na apelantima bila obaveza dokazivanja uzročne veze, jer je takva obaveza bila apsolutno na strani tuženog, na koji način je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede prava na pravično suđenje. Smatraju da je tokom postupka dokazano da je šteta pričinjena, da su predmetne nekretnine korištene za poljoprivrednu proizvodnju, te visina štete, ali to nije bilo dovoljno za redovne sudove koji su tužbeni zahtjev neosnovano odbili. Apelanti također navode da osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz vještačenja koja su provedena tokom postupka, te iz svih drugih dokaza koji su provedeni tokom postupka, pod uvjetom da se provedeni dokazi pravilno ocijene, što je u konkretnom slučaju upravo problem. Također ističu da je u njihovom slučaju izvršena faktička eksproprijacija bez bilo kakvog dokumenta i plaćanja naknade, zbog čega smatraju, da oduzimanje prava vlasništva fizičkom licu na nekretninama radi izgradnje objekta od javnog interesa mora biti sprovedena na zakonitom postupku eksproprijacije, tako da „faktičko deposjediranje“ bez provođenja eksproprijacije ne može opravdati javni interes.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da suprotno tvrdnjama apelanata da ostaje kod svog pravnog shvatanja koje je iznio u pobijanoj presudi, koja je donesena nakon brižljive i savjesna ocjene dokaza, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnog prava. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tuženi u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija nejasna, neprecizna, sa isticanjem proizvoljnih navoda i bez konkretnog navođenja u čemu se ogleda povreda prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174. stav 1.

1)Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 006384 16 Rev od 14. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 10. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navedene apelante ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na trećeapelanta

24. Ispitujući apelaciju u odnosu na ovog apelanta Ustavni sud je pošao od odredaba naprijed navedenog člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

25. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

26. Ustavni sud zapaža da je u odnosu na trećeapelanta Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u ovakvim slučajevima konačna odluka po kojoj Ustavni sud utvrđuje dopustivost apelacije posljednja odluka kojom je odlučeno o meritumu predmeta. U datim okolnostima konkretnog slučaja konačnu odluku u odnosu na trećeapelanta predstavlja Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 006384 16 Gž 3 od 25. maja 2016. godine, kojom je odlučeno o meritumu njegovog tužbenog zahtjeva.

27. Trećeapelant je predmetnu presudu primio 9. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2017. godine, tj. nakon proteka roka od 60 dana, koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno zbog čega je apelaciju ovog apelanta odbacio u smislu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda .

VII.Meritum

28. Prvoapelant i drugoapelant osporavaju presudu Okružnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. U vezi s primjenjivošću člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05), te će stoga Ustavni sud ispitati navode apelanata o povredi ovog prava.

32. U vezi sa prigovorima prvoapelanta i drugoapelanta koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

34. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem su izvedeni brojni dokazi (između ostalih uvidom u zemljišne knjige, saslušanjem parničnih stranaka, uvidom u nalaz vještaka poljoprivredne struke od 11. novembra 2013. godine i vještaka geodetske struke od 24. novembra 2013. godine i dr. dokaza) donio presudu kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata i obavezao tuženog da im isplati precizirane novčane iznose na ime naknade štete na nekretninama apelanata. Naime prvostepeni sud je utvrdio da je nesporno da su apelanti vlasnici, odnosno korisnici predmetnih nekretnina, koje se nalaze u neposrednoj blizini ulazne građevine tunela, Dabarsko polje - Fatničko polje, koje nekretnine su ranije intenzivno obrađivane i da nesporno postoji uzročna veza između radnje tuženog i nastale štete apelantima koja prelazi normalne granice. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoje odlučenje utemeljio na člana 156. stav 3. i članu 154. ZOO te je, te odredbi člana 173. ZOO zaključivši da akumulacija predstavlja opasnu stvar a obavljanje djelatnosti na ovom objektu predstavlja opasnu djelatnost u smislu navedene odredbe, zbog čega je odgovornost za štetu cijenio po principu objektivne odgovornosti te je zaključio da se u tom slučaju krivica za nastalu štetu ne utvrđuje, jer je nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno djelatnosti pa se smatra da potiče od te stvari ili djelatnosti. Osnovni sud je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke. Pri tome je taj sud nespornim utvrdio da je tuženi obavljao djelatnost upravljanje vodenim objektima i sistemima u smislu odredbe člana 187. Zakona o vodama i da iz nalaza vještaka geodetske struke proizilazi da je radnjama tuženog došlo do grubog oštećenja predmetnih nekretnina vlasništvo apelanata..

35. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi (Okružni i Vrhovni) osporenim presudama odlučujući u žalbenom odnosno revizijskom postupku, na temelju dokaza izvedenih u toku postupka pred prvostepenim sudom, zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete neosnovan, jer apelanti nisu dokazali postojanje uzročne veze između nastale štete i opasne stvari odnosno djelatnosti tuženog tj. upotrebe tunela na Dabarsko –Fatničkom polju zbog čega je zaključeno, uz pozivanje na odredbu čl. 173. i 174. ZOO da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

36. Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u odluci Ustavnog suda broj AP-1054/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1054/14 od 6. decembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.usavnisud.ba , stav 64. ). Ustavni sud je u navedenoj odluci ispitivao odluke redovnih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je zbog izgradnje puta prouzrokovana na nekretninama apelanta u tom predmetu, a koje odluke su također bile utemeljene na odredbama čl.173. i 174. ZOO. U navedenom predmetu je Ustavni sud istakao slijedeće: „U vezi sa apelacionim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance, odlučujući u ponovnom postupku, nakon ocjene provedenih dokaza, uključujući brojna vještačenja, kao i njihove dopune, zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud zapaža da su stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvatili Kantonalni i Vrhovni sud koji u odlučenju prvostepenog suda nisu uočili nikakav propust. Ustavni sud zapaža da apelant, osim svojih tvrdnji da su tužene odgovorne za nastalu štetu, nije pred redovnim sudovima dostavio niti jedan drugi relevantan dokaz iz kojeg bi proizašlo da su tuženi bili investitori, odnosno izvođači radova na koji način bi tuženi eventualno mogli preuzeti odgovornost za nastalu štetu koja potječe od opasne djelatnosti u smislu čl. 173. i 174. ZOO-a. Naime, Ustavni sud podsjeća da kod postojanja štete po osnovu objektivne odgovornosti oštećeni mora dokazati postojanje štete, te da ta šteta potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti. Shodno tome, apelant je u konkretnom slučaju bio u obavezi da dokaže vezu između opasne djelatnosti tuženih jer tek kada se utvrdi ta veza nastupa pretpostavka da šteta potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, što je apelant tokom postupka propustio da učini, a što je bio osnovni razlog da redovni sudovi primijene pravilo o teretu dokazivanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1735/11 od 24. aprila 2014. godine, stav 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.usavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je upravo Vrhovni sud u obrazloženju presude suštinski iznio takav stav koji Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim.“

37. Dovodeći činjenice navedenog predmeta sa okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelanti i pored nesporne činjenice da je šteta na njihovim nekretninama prouzrokovana nisu, u smislu čl. 173. i 174. ZOO, dokazali uzročno posljedičnu vezu između opasne stvari ili djelatnosti tuženog i štete koju trpe apelanti. Dakle apelanti nisu dokazali vezu između opasne djelatnosti tuženih i štete koju trpe a navedeno se u smislu odredbi ZOO i naprijed navedenog stava Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet pretpostavka da šteta potječe od opasne stvari ili djelatnosti.

38. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te sadržaj relevantnih odredbi ZOO (član 173. i 174. ) na kojim su utemeljene osporene odluke kao i navedenu praksu, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno navodima apelanata, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i argumentirano obrazloženje svojih zaključaka o osnovanosti žalbenih navoda tuženog, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe (ZOO), odnosno na temelju kojih su dati razlozi zbog kojih ti sudovi smatraju da su navodi apelanata neosnovani. Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da svojim tumačenjem zamijeni dato tumaščenje redovnih sudova.

39. Nadalje, Ustavni sud također smatra da je osporenim presudama sudova jasno ukazano, da apelanti tužbenim zahtjevom nisu tražili naknadu zbog izvršene tzv. „faktičke eksproprijacije“, odnosno deposjediranja njihovih zemljišta zbog izgradnje objekata i izvođenja radova od javnog interesa (konkretno izgradnja hidroelektrane Dabar), već da su tražili naknadu štete zbog umanjenja prinosa na njihovim zemljišnim parcelama, štete zbog dijela uništenih parcela usljed erozije. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanta „da oduzimanje prava vlasništva fizičkom licu na nekretninama radi izgradnje objekta od javnog interesa mora biti sprovedena na zakonitom postupku eksproprijacije, tako da „faktičko deposjediranje“ bez provođenja eksproprijacije ne može opravdati javni interes“.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud, za svoj stav dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali.

41. Ustavni sud stoga zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelanti također smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode o kršenju ovog prava posebno ne obrazlažu, već svoje navode zasnivaju na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi apelanata već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su Vrhovni i Okružni sud odbili tužbeni zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta, za što su data jasna obrazloženja primjenom relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali.

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za povredu prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4502/17 (J. V., I. Š. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio