Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-973/19 (Z. K.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-973/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-973/19, rješavajući apelaciju Zehre Kalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zehra Kalić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 051449 18 Gž od 9. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zehra Kalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnijela je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 051449 18 Gž od 9. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (MH ERS ZP „Elektrokrajina” a.d. Banjaluka, RJ „Elektrodistribucija” Gradiška) da ukloni-izmjesti trafostanicu sa apelantičine parcele (koja će biti navedena, opredijeljena nakon provedenog vještačenja putem vještaka geometra) upisana u posjedovnom listu bliže navedenom u izreci prvostepene odluke, da tužena snosi troškove izmještanja trafostanice ili će to u suprotnom apelantica uraditi po ovlaštenim radnicima o trošku tužene, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ukazao da iz iskaza apelantice proizlazi da je na njenoj parceli postavljena trafostanica prije 90- ih godina (bez apelantičine saglasnosti) koja se dijelom nalazi u apelantičinom dvorištu, te da zbog blizine i visokog napona dolazi do čestih kvarova apelantičinih električnih uređaja. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica upisana kao posjednik na spornoj parceli sa dijelom 1/1, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka elektro struke utvrđeno da je transformator postavljen na stubu u blizini stambenog objekta i da ne predstavlja opasnost za zdravlje stanara kada je u redovnom radu, da nije prepoznata uvećana buka, te da izmjereni naponi na transformatoru i na prvom mjernom mjestu zadovoljavaju opće uslove za snadbijevanje električnom energijom. Okružni sud je naveo da je nesporno (tuženi nije sporio) da je apelantica vlasnik i posjednik parcele na kojoj je locirana sporna trafostanica, iako apelantica opredijeljenim tužbenim zahtjevom na raspravi od 30. avgusta 2017. godine nije navela tačne i potpune podatke vezano za svoju nekretninu, zbog čega apelantičini navodi da je sud propustio da u izreci navede broj katastarske čestice ne čini prvostepenu odluku nepravilnom. Nadalje, Okružni sud je naveo je apelantica podnijela vlasničku tužbu iz čl. 126 i 132. Zakona o stvarnim pravima a da pri tome nije dokazala da je u vrijeme izgradnje trafostanice bila vlasnik nekretnine na kojoj je izgrađena njena kuća i da li je bila izgrađena kuća, niti je dokazala da postoji čin uznemiravanja njenog prava (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku), zbog čega apelantica snosi rizik nedokazanosti tih navoda (od ovih činjenica bi zavisilo da li je saglasnost za postavljanje trafostanice bilo potrebno pribaviti od apelantice ili od njenog pravnog prednika). Okružni sud je naveo da kod objekata gradskog karaktera, koji su sagrađeni na temelju odobrenja nadležnog organa (što je u predmetnom postupku i slučaj), vlasnik ne može ostvariti pravo na zaštitu iz člana 126. Zakona o stvarnim pravima samo zato što se nalazi na dijelu njegove parcele (u konkretnom izvan dvorišne ograde) jer su takva ograničenja u širem javnom interesu koja vlasnik u granicama zakona mora da trpi, te naglasio da apelantica nije dokazala da zbog većeg napona od dozvoljenog ima štetu u vidu kvarova na kućanskim stvarima, jer iz nalaza vještaka proizlazi sasvim suprotno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi na prvostepenu odluku, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević