Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3026/18 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3026/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3026/18, rješavajući apelaciju "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 022492 15 Rev od 20. februara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 32 0 Ps 022492 14 Pž od 16. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 25. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 022492 15 Rev od 20. februara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 32 0 Ps 022492 14 Pž od 16. marta 2015. godine.

2. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Tuzli odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (BHB CABLE TV d.o.o. Lukavac) kojim je tražio da se raskine ugovor o zajedničkom upravljanju mreže kablovske televizije u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Ugovor), kao i dva aneksa tog Ugovora. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda djelimično je usvojena žalba tužioca i prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da je raskinut Ugovor i dva aneksa.

3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija apelanta i drugostepena presuda je preinačena na način da je odbijena žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su u postupku koji je prethodio reviziji nižestepeni sudovi utvrdili da iz zaključenog Ugovora i aneksa proizilazi da se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji, koji je zaključen bez unaprijed određenog vremenskog trajanja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je tužilac podneskom od 25. septembra 2009. godine obavijestio apelanta da je jednostrano raskinuo Ugovor i anekse. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je zaključio da su u vrijeme podnošenja tužbe (14. jun 2010. godine), kojom je tužilac tražio da se odlukom suda raskine Ugovor i aneksi, ugovori već bili raskinuti jednostranom izjavom od strane tužioca (25. septembar 2009. godine). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da ne postoje uslovi za raskid ugovora od strane suda u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da se ugovor raskida na načine navedene u odredbama članova 124. do 131. ZOO – prostom izjavom druge strane i po samom zakonu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravo da se zahtijeva konstitutivnom tužbom da sud odluči o raskidu ugovora propisano samo kao izuzetak od pravila - npr. odredbama člana 133. ZOO zbog promijenjenih okolnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da tužilac svoj zahtjev nije zasnovao na odredbi člana 133. stav 1. ZOO, to jeste da mu je zbog promijenjenih okolnosti eventualno otežano ispunjenje obaveze zbog čega se ne može ostvariti svrha ugovora. Međutim, Vrhovni sud je naveo i da se nezavisno od toga raskid ugovora po ovoj odredbi može tražiti samo dok ugovor traje i ugovorna strana koja zbog promijenjenih okolnosti smatra da se ne može ostvariti svrha ugovora može podnijeti zahtjev za raskid ugovora. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da je tužilac u predmetnoj situaciji, a temeljem navedenih zakonskih odredbi, mogao samo tražiti da se deklaratornom presudom utvrdi postojanje raskida ugovora. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ovlašten donijeti deklaratornu presudu samo u slučaju ako bi bio postavljen takav tužbeni zahtjev. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su sudovi pravilno raspravili mogućnost raskida ugovora po odredbama člana 126. do 133. ZOO i utvrdili da ne postoje uslovi za raskid ugovora od strane suda i da je ugovor raskinut prostom izjavom volje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo od strane prvostepenog suda budući da je odbijen tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, iako je uspio u sporu, smatra da su mu povrijeđena prava jer konačna odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke. Apelant smatra da je „ostao bez sudske zaštite, kao i bez odgovora na ključna pitanja“, koja detaljno nabraja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustani sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3026/18 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio