Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-124/19 (A. D.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Trajanje pritvora
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-124/19

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 124/19, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Alije Delimustafića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te zbog toga što se krivični postupak ne vodi na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.

Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, 9. januara 2019. godine je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) dostavio „dopunski podnesak“ u kojem je naveo da je 19. novembra 2018. godine Ustavnom sudu dostavio apelaciju protiv rješenja o produženju pritvora (ta je apelacija u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 6683/18 i o njoj je odlučeno). Navedenim podneskom je dopunio apelaciju i obavijestio Ustavni sud o promjenama koje su se dogodile nakon podnošenja apelacije. Istakao je da je 6. decembra 2018. godine podnio žalbu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kv od 23. novembra 2018. godine, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine, pa je osporio navedeno rješenje Vrhovnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je navedeni apelantov podnesak registrirao kao novu apelaciju pod brojem AP 124/19.

3. U smislu člana 22. Pravila Ustavnog suda apelant je pozvan da otkloni nedostatke ove apelacije, odnosno da je dopuni u smislu člana 21. Pravila Ustavnog suda.

4. Nakon toga, apelant je Ustavnom sudu dostavio podnesak u kojem je naveo da je 9. januara 2019. godine Ustavnom sudu dostavio dopunski podnesak na apelaciju koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP 6683/18 sa dva priloga, te smatra da nije bilo mjesta da se taj podnesak registrira pod novim brojem (AP 124/19), pa je predložio da se dopunski podnesak od 9. januara 2019. godine uloži u već registrirani predmet broj AP 6683/18.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

6. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. februara 2019. godine, Kantonalni sud 27. februara 2019. godine, a Tužilaštvo 26. februara 2019. godine.

7. Od Kantonalnog suda je 22. maja 2019. godine zatraženo da dostavi rješenje Kantonalnog suda od 23. novembra 2018. godine. Kantonalni sud je dostavio navedeno rješenje. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da mu pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 23. januara 2019. godine ili do nove odluke suda.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalni sud, vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 151. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), cijeneći okolnost da apelantu pritvor po zadnjem rješenju ističe 26. novembra 2018. godine, našao da su ispunjeni kako opći uvjet za zakonit pritvor, odnosno postojanje osnovane sumnje, tako i posebni uvjeti propisani u članu 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je, cijeneći dokaze dostavljene uz optužnicu, zaključio da se okolnosti pod kojima je pritvor produžen nisu promijenile u odnosu na opći i posebne uvjete, niti je protek vremena kao pravna činjenica rezultirao prestankom nekih od posebnih uvjeta iz tač. a) i c) člana 146. ZKPFBiH, dok je protek vremena rezultirao prestankom posebnog uvjeta za pritvor iz tačke b) člana 146. ZKPFBiH, pri čemu je naglašeno da Kantonalni sud još uvijek nije bilo u mogućnosti razmotriti značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora budući da glavni pretres u ovom krivičnom predmetu još uvijek nije počeo. Dakle, svoj zaključak o daljnjem postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i o postojanju posebnih pritvorskih razloga Kantonalni sud je zasnovao na dokazima na kojima je takav zaključak tog suda bio zasnovan u prethodnom rješenju suda o produženju pritvora.

11. U vezi s postojanjem osnovane sumnje, Kantonalni sud je istakao da je optužnicom Tužilaštva, koja je potvrđena 11. oktobra 2017. godine, apelantu stavljeno na teret da je u periodu od početka 2009. do kraja 2016. godine, na području Kantona Sarajevo i šire, svjesno i s htijenjem organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, formiranom u smislu člana 2. tačka 18. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. KZFBiH) s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti, čiji su članovi svjesno i s htijenjem postala i druga fizička i pravna lica (taksativno pobrojana u rješenju), koji su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim licima i samostalno, preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanja u izvršenju, i to krivičnih djela: zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. KZFBiH, prevara iz člana 294. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. KZFBiH, davanje lažnog iskaza iz člana 348. KZFBiH, pomoć počiniocu poslije počinjenog krivičnog djela iz člana 346. KZFBiH, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine. Navedeno je da je apelant kao organizator i rukovodilac grupe za organizirani kriminal, koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u policijskim i pravosudnim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, te kao zakonski zastupnik i vlasnik više pravnih lica, osmišljavao načine, donosio odluke i davao upute za izvršenje krivičnih djela i radnji, s drugim članovima dogovarao i planirao izvršavanje krivičnih djela i radnji, s drugim članovima izvršavao dogovorene radnje, sam i s drugim članovima nadzirao i kontrolirao izvršavanje radnji i odlučivao o podjeli i usaglašavao se s podjelom imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih krivičnih djela i radnji. Tužilaštvo je dalje taksativno pobrojalo druge optužene za koje tvrdi da su članovi te organizirane grupe i opisalo njihove uloge u toj grupi. Navedeno je da su u periodu od 2010. do kraja 2016. godine apelant kao organizator i rukovodilac grupe za organizirani kriminal, te članovi grupe za organizirani kriminal nezakonito stjecali pravo vlasništva na nekretninama na području Kantona Sarajevo tako što su postupali u fingiranim parničnim postupcima i na osnovu nezakonitih presuda, koje je donosila sutkinja Lejla Fazlagić-Pašić, preduzimali radnje postupka upisa prava vlasništva na osnovu nezakonitih presuda, zaključivali fiktivne ugovore o prometu nekretninama, lažno prikazivali činjenice, te novac i drugu imovinu, za koju su znali da je pribavljena počinjenjem krivičnog djela, primili, držali i njome raspolagali, sačinjavali i upotrebljavali lažne isprave kao prave i preduzimali radnje s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti članova grupe za organizirani kriminal na način kako je to detaljno opisano u tačkama I (1-9), II (1-7), III i IV (1-6) optužnice. Istaknuto je da je na opisani način apelant, u vezi s tačkama I (1-9), II (1-7), III i IV (1-6) optužnice, organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal koja je zajedničkim djelovanjem činila krivična djela na način da je učinio, podstrekavao, planirao, pripremao, omogućavao, usaglašavao se, nadzirao i pomagao drugim članovima grupe za organizirani kriminal da iskoriste svoj službeni položaj i da sebi i drugom pribave imovinsku korist koja prelazi 50.000 KM, da načine lažnu ispravu i upotrijebe kao pravu s ciljem da sebi i drugom pribave protivpravnu imovinsku korist, drugog lažnim prikazivanjem činjenica dovodili u zabludu i time ga naveli da na štetu svoje imovine što učini, a koja šteta prelazi iznos od 30.000,00 KM, podstrekavao na davanje lažnog iskaza u krivičnom postupku, te novac ili drugu imovinu velike vrijednosti za koju je znao da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primio, držao, njome raspolagao, upotrijebio u privrednom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrio, na drugi način pomagao da počinilac krivičnog djela, za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ne bude otkriven, čime je, u vezi s tačkama I (1-9), II (1-7), III i IV (1-6) optužnice, učinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav

3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, krivotvorenje isprave iz člana 373. st. 1. i 2. KZFBiH, prevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZFBiH, pomoć počiniocu poslije počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.

12. Kantonalni sud je na stranama od 2. do 27. rješenja detaljno opisao materijalne dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu (brojne akte, sudske spise, snimke presretnutih razgovora, izjave svjedoka i sl.) i istakao da ti dokazi, sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz odredbe člana 146. ZKPFBiH (kako općeg uvjeta tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe) potvrđuju postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora. Dalje je navedeno da se okolnosti pod kojima je apelantu pritvor produžen nisu promijenile u odnosu na opći uvjet, pri čemu je istaknuto da Kantonalni sud nije bilo u prilici razmatrati značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu budući da glavni pretres nije počeo.

13. U vezi s tim, navedeno je da je u ovom predmetu statusna konferencija održana 25. maja 2018. godine, te je glavni pretres zakazan za 22. juni 2018. godine. To je ročište odgođeno zato što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje pretresa – nisu pristupili svi optuženi, pa je zakazan novi pretres za 13. juli 2018. godine, koji je također odgođen zbog nedolaska optuženog Edina Arnautovića. Naredni pretres je zakazan za 24. august 2018. godine, pa je odgođen za 7. septembar 2018. godine zato što optuženi Đokići slabo čuju i imaju probleme sa sluhom, pa je u vezi s navedenim zatražena medicinska dokumentacija, te određeno vještačenje, zbog čega su odgođeni pretresi zakazani za 7. septembar 2018. godine i onaj zakazan za 21. septembar 2018. godine – kada nije pristupio i optuženi Dalibor Macanović. Kao razlog za odgađanje pretresa 7. septembra 2018. godine navedeno je da na posljednjem glavnom pretresu traženo vještačenje optuženih Ratka Đokića, Dušanke Đokić, Dobre Đokića i Vojka Đokića, dakle dan kada je dostavljena medicinska dokumentacija za te optužene, sud je izdao naredbu za njihovo vještačenje, pa s obzirom na to da je vještačenje bilo u toku nisu bili ispunjeni uvjeti za održavanje pretresa, pa ga je sud odgodio. Pretres koji je bio zakazan za 19. oktobar 2018. godine također je odgođen zbog nedolaska optuženih (Abida Hodžića, Samira Čolana i Ibrahima Arifovića), a na tom pretresu je na osnovu člana 33. ZKPFBiH postupak u odnosu na optužene Ratka Đokića, Dušanku Đokić, Dobra Đokića i Vojka Đokića razdvojen. Novi pretres je zakazan za 16. novembar 2018. godine, pa je odgođen zbog nedolaska optuženih (Samir Čolan i Zikret Ohranović) i novo ročište je zakazano za 30. novembar 2018. godine.

14. U pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora prema apelantu, Kantonalni sud je naveo da ih je cijenio s aspekta razvoja konkretnog krivičnog postupka, cijenio je jesu li se promijenile okolnosti pod kojima je pritvor produžen, pri čemu je ocijenio i protek vremena, odnosno dužinu trajanja pritvora prema apelantu. Istaknuto je da je sud vodio računa o proteku vremena s obzirom na to da pritvorski razlozi nisu okolnosti stalne prirode, već su podložni promjenama i s vremenom mogu izgubiti na značaju.

15. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je ocijenio da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen iz osnova tačke a) ZKPFBiH, niti su izgubile na značaju. Istaknuto je da je prilikom razmatranja činjenica i okolnosti relevantnih za procjenu postojanja opasnosti od bjekstva sud imao u vidu stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), odnosno da je prilikom odlučivanja bio dužan uzeti u obzir, između ostalog, visinu zaprijećene kazne, dokaze o prethodnim slučajevima bjekstva u vezi s drugim krivičnim djelima, te konkretne dokaze o planovima o bjekstvu, kao i karakter osumnjičenog/optuženog, njegov moral, mjesto stanovanja, radni status, finansijsku situaciju, porodične veze, kao i kontakte u inostranstvu ili nepostojanje veze s državom u kojoj se krivično goni. Naime, sud je cijenio da iz akta MUP-a Republike Hrvatske broj 511-01-72/12-OGR-4954/16 DD od 8. novembra 2016. godine proizlazi da se apelant na području grada Rijeke koristi imenom Ilija, a iz njegovog razgovora sa osumnjičenom Lejlom Fazlagić-Pašić od 20. oktobra 2016. godine proizlazi da bi ime kojim se koristi na području Republike Hrvatske moglo biti Ilija Mustafić ili Ilija Mustapić. Ovo proizlazi i iz razgovora između apelanta i Lejle Fazlagić-Pašić od 20. oktobra 2016. godine iz kojeg proizlazi da se kod nje nalaze apelantovi dokumenti koje on naziva „kartica“ i koji su mu važni, te dogovara sa Lejlom Fazlagić-Pašić da mu ih ona ostavi na informacijama na autobuskoj stanici kada joj on javi, uz napomenu da na koverti napiše ime Ilija Mustafić i neka ostavi njegov broj telefona. Kantonalni sud je stava da iz navedenog proizlazi osnovana sumnja da se apelant predstavlja lažnim imenom, te da koristi dokumente, uključujući i putne isprave na neko drugo ime, koje nije njegovo. Osim toga, ovo potvrđuje i činjenica da su prilikom lišenja slobode i pretresa optuženog kod njega pronađeni pasoš i lična karta BiH izdati na ime Sadik Kauklija. Dalje, iz službene zabilješke Federalne uprave policije sačinjene na okolnosti presretnutih razgovora proizlazi da je apelant saznao za istragu koju Tužilaštvo vodi protiv njega, o čemu je obavijestio Lejlu Fazlagić-Pašić. Naime, 16. septembra 2016. godine Lejla Fazlagić-Pašić je telefonom kontaktirala Zorana Lončara kojeg je obavijestila da je od „glavnog“ saznala da Tužilaštvo provodi istragu protiv njih, da su im vozila ozvučena i svi sastanci snimljeni, te da Zoran mora hitno napustiti Bosnu i Hercegovinu i doći do nje u Hrvatsku, odakle će se dalje skupa uputiti u Rijeku, gdje se apelant već sklonio, te da mu u svrhu bjekstva osiguravaju potreban novac. Optuženi Zoran Lončar se 18. septembra 2016. godine uputio prema Republici Hrvatskoj, te je oko 13.00 sati vozilom prešao državnu granicu na graničnom prelazu Doljani i dogovorio susret sa osumnjičenom Lejlom Fazlagić-Pašić, a kako dalje proizlazi iz presretnutih razgovora, narednog dana su se sastali s apelantom koji je tada bio u bjekstvu u Republici Hrvatskoj.

16. Kantonalni sud je dalje istakao da je u kontekstu ovog posebnog pritvorskog razloga imao u vidu i činjenice da apelant posjeduje imovinu (nekretnine i registrirane firme) na području Republike Hrvatske, i to firme: Inter projekt d.o.o. i Kreho d.o.o.,, kao i da te firme imaju u vlasništvu zemljišne parcele, stanove i vikend kuće na području Republike Hrvatske. Osim toga, apelant posjeduje kuću na Tajlandu, gdje je planirao putovanje krajem novembra 2016. godine (imao je rezerviranu avionsku kartu za Tajland), dakle u vrijeme kada je imao saznanja o tome da se protiv njega vodi istraga, gdje je već bila otputovala njegova nevjenčana supruga. Kantonalni sud je stava da je navedeno pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama, gdje bi zasigurno mogao naći utočište upravo s ciljem izbjegavanja krivičnog progona ukoliko bi se pustio na slobodu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na stav Evropskog suda izražen u presudi u predmetu Van Droogenbroeck protiv Belgije (broj 7906/77 od 24. 6. 1982. godine) u kojoj je Evropski sud zaključio da je lišenje slobode pojedinca opravdano ako postoji veza osumnjičenog/optuženog s drugom državom, prelaskom na čiju teritoriju bi njegova ekstradicija bila nemoguća, pogotovo ako ima određene vidove kontakata s tom državom, a što je u konkretnom predmetu slučaj.

17. Kantonalni sud je dodatno istakao da je apelant, osim ranijeg sklanjanja u Republiku Hrvatsku, nakon saznanja o pokrenutoj istrazi i radnji preduzetih s ciljem bjekstva iz Bosne i Hercegovine, ponovno, nakon što mu je ukinut pritvor, odnosno nakon što je pušten na slobodu, pokazao spremnost na bjekstvo, te je naredbama Kantonalnog suda Sarajevo od 20. decembra 2016. godine za njim bila raspisana interna i međunarodna potjernica. Naime, po ponovnom određivanju pritvora prema tada osumnjičenom, kako proizlazi iz informacije Sudske policije FBiH od 20. decembra 2016. godine, koja je postupala po rješenju Kantonalnog suda od 19. decembra 2016. godine, naredba suda za pronalazak i lišenje slobode apelanta, koji je tada imao svojstvo osumnjičenog, nije realizirana. Prilikom odlaska na adresu Azapovići bb Kiseljak na kojoj je apelant prijavljen, policijski službenici nisu zatekli nikoga, te su, obavljajući razgovore s mještanima navedenog naselja i službenicima nadležnog MUPSBK – PS Kiseljak, dobili podatak da apelant na toj adresi nikada nije ni boravio iako tu ima uredno prijavljeno prebivalište. Apelant nije pronađen ni na drugoj adresi, u Ulici Envera Šehovića u Sarajevu. Dakle, apelant nije pronađen na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište i koju je dao prilikom ispitivanja, kada je i upozoren da ima obavezu sudu i Tužilaštvu prijaviti svaku promjenu adrese ili namjeru promjene boravišta. Lišen je slobode dok se nalazio u bjekstvu, i to na području Karlovca, Republika Hrvatska, na osnovu raspisane međunarodne potjernice. Prednje je pokazatelj da je vođenje postupka u vrijeme lišenja slobode tada osumnjičenog, a sada optuženog, bilo otežano upravo zbog njegovog otežanog pronalaska.

18. Sve prednje navedene okolnosti su, prema mišljenju Kantonalnog suda, pokazatelj da, ukoliko bi se apelant pustio na slobodu, postoji realna opasnost od njegovog bjekstva kako bi izbjegao krivični progon. Slijedom izloženog, Kantonalni sud je stava da utvrđene činjenice i okolnosti u odnosu na ovaj pritvorski razlog, do ove kontrole pritvora, nisu izgubile na značaju, da su još uvijek takvog intenziteta koji opravdava najstrožu mjeru – mjeru pritvora, zbog čega je i prilikom ove kontrole pritvora optuženom pritvor produžen i iz ovog zakonskog osnova.

19. U odnosu na posebni pritvorski razlog propisan tačkom c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je našao da se okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen po ovom pritvorskom osnovu nisu promijenile, niti su izgubile na značaju. Naime, slijedom zakonske definicije „ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo...“, Kantonalni sud je, prije svega, našao ispunjenim formalni uvjet za produženje mjere pritvora po navedenom osnovu budući da se apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljaju krivična djela s propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine.

20. U odnosu na kumulativno propisani uvjet, postojanje naročitih okolnosti, Kantonalni sud je cijenio činjenice i okolnosti koje se odnose na način izvršenja krivičnih djela, na osnovu čega je došao do zaključka da je počinjenje krivičnih djela bilo kontinuirano, kao i da je apelant pri počinjenju tih djela iskazao odlučnost, upornost i istrajnost. Naime, apelantu je stavljeno na teret da je krivično-pravne radnje preduzimao kontinuirano, u dužem periodu, iskazujući na taj način visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, koje su za posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi. Isto tako, krivična djela za koja je optužen su zahtijevala visok stepen planiranja i preduzimanja niza pripremnih radnji radi pronalaženja nekretnina i zemljišta na kojima bi se moglo nezakonito steći pravo vlasništva, što također ukazuje na apelantovu posebnu odlučnost i upornost. U konkretnom slučaju se radi o dobro organiziranoj grupi čiji je organizator – apelant preduzeo niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, za što sve postoji osnovana sumnja, kako je naprijed obrazloženo.

21. Dakle, činjenica da je apelant predmetna krivična djela činio u dužem vremenskom periodu (period od osam godina), brojnost krivično-pravnih radnji, pri čemu je evidentan visok stepen planiranja i preduzetih pripremnih radnji, uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (sudije, tužioce i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, na nivou osnovane sumnje, priroda i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru dobro organizirane grupe koja je djelovala po načelu jasno podijeljenih uloga njenih članova, iskazujući na taj način visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su kao posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Kantonalni sud smatra da će se produženjem pritvora, koji je u konkretnom neophodna i razmjerna mjera, postići cilj, tj. da povodom konkretnog krivičnog djela otkloni iteracijsku opasnost, odnosno da svojom preventivnom prirodom eliminira opasnost da apelant ponovi krivično djelo. Istaknuto je da sud imao u vidu i protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru, međutim, ocijenjeno je da su razlozi koji su navedeni u odnosu na posebne pritvorske razloge relevantni i dovoljni za zaključak da je neophodno produženje pritvora, bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru, što je u zakonom propisanim okvirima.

22. Dalje, Kantonalni sud je u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz tačke b) ZKPFBiH ocijenio da je protek vremena utjecao na raniji zaključak suda o postojanju ovog pritvorskog razloga. Istaknuto je da je prilikom ranije kontrole sud imao u vidu dokaze, konkretno zapisnik o saslušanju Murise Makarević, iz kojeg proizlazi da je ona prilikom davanja ranijeg iskaza u Federalnoj upravi policije bila suzdržana i da je kod nje postojao strah od apelanta i njegove braće koji su, prema njenom kazivanju, „spremni i ubiti“. Iz iskaza svjedoka Radmila Mihajlovića, koji je bio vlasnik kuće u Ulici Roze Luksemburg, koju je zbog ratnih dejstava napustio, nakon čega mu je ta kuća oduzeta i koju je prisvojio apelant i njegovog brata Envera, na traženje Mihajlovića da apelant napusti njegovu kuću, apelant mu je odgovorio da je neće napustiti i da će je uzeti za sebe jer su Srbi nanijeli dosta lošeg ovom gradu i da se on kao Srbin nema pravo vraćati u grad. Nakon toga je Mihajlovića više puta pozivao Ismet Bajramović govoreći mu da zaboravi kuću. Optuženi Samir Muslić je tokom ispitivanja u Federalnoj upravi policije izjavio da je prilikom sačinjavanja ugovora o kupoprodaji nekretnine između apelanta i Hamdije Habula, nakon što je sačinio jedan primjerak ugovora na iznos kupoprodajne cijene od 380.000,00 KM, apelant vršio pritisak na njega da načini i drugi ugovor istog broja i datuma i sa istim strankama na iznos cijene od 1.200.000,00 KM govoreći mu pri tome da se ne sekira i da je on „Bog i batina“, da ima ljude i da će sve to biti riješeno bez ikakvih problema po Samira Muslića. Taj je razgovor Muslić shvatio kao prijetnju, posebno imajući u vidu da mu je tom prilikom optuženi spomenuo i porodicu, nakon čega mu je rekao „trebao bi da to uradiš“. Dalje je Muslić izjavio i to da su u periodu od 2014. do 2016. godine u njegovu kancelariju često dolazili apelantovi saradnici, i to bez ikakvog razloga i povoda, upadali nepozvani u kancelariju, raspitivali se za njegovu porodicu, što je Muslić shvatio kao demonstraciju sile. Dalje je Kantonalni sud naveo da je opasnost od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i optužene proizlazila i iz presretnutih razgovora u kojima komentira „Dadu“, za kojeg su govorili da će jedva dočekati da „propjeva“ i koji će „sve propjevati“, a dužan je Aliji 4.000,00 eura. U daljem toku razgovora apelant i Lejla Fazlagić za Dadu (misleći na optuženog Dalibora Macanovića) kažu da ga „treba evakuirati“. Upravo ovi činjenično verificirani pokušaji utjecaja na svjedoke su poslužili Kantonalnom sudu za individualnu procjenu osnova za pritvor iz posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom b) člana 146. ZKPFBiH. Međutim, Kantonalni sud je istakao da opasnost od utjecaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem vremenskom periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i provođenjem provjera. Naime, imperativna odredba člana 145. stav 4. ZKPFBiH određuje da „trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, a da je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da postupaju sa posebnom hitnošću“. Slijedom izloženog proizlazi da se glavni pretres mora odvijati u kontinuitetu, pri čemu ZKPFBiH propisuje procesne institute koji se moraju primjenjivati s ciljem otklanjanja svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, te voditi računa da se prije svega osiguraju dokazi, odnosno neposredno pred sudom saslušaju svjedoci u odnosu na koje je posredno ili neposredno vršen utjecaj. Dakle, optužnica je potvrđena 11. oktobra 2017. godine. Opasnost od utjecaja na svjedoke je postojala i prije potvrđivanja optužnice, tako da je sud bio dužan preduzeti radnje kako bi se otklonila potencijalna opasnost od utjecaja na svjedoke. Pored navedenog, Kantonalni sud je imao u vidu da je odredbom člana 146. stav 2. ZKPFBiH propisano da će se pritvor ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. U konkretnom, dokazi su osigurani i optužnica potvrđena, zbog čega je otpao poseban razlog za određivanje pritvora iz razloga propisanih u tački b) člana 146.

ZKPFBiH.

23. Kantonalni sud je ispitao mogućnost izricanja mjera zabrane kao blaže mjere umjesto pritvora i istakao da je, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način njihovog izvršenja, za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio apelant, zatim iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u počinjenju krivičnih djela, te imajući u vidu da se optuženi tereti da je u dužem periodu, u kontinuitetu, preduzimao inkriminirane radnje na način i mjestu kako je to naprijed opisano, njegovo ponašanje, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je produžena mjera pritvora (i iz zakonskog razloga propisanog tačkom c)), Kantonalni sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu s obzirom na to da mjere zabrane u ovom slučaju nisu primjenjive ni svrsishodne.

24. Osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine.

25. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kv 89 od 23. novembra 2018. godine apelantu, protiv kojeg se vodi krivični postupak zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, krivotvorenje isprave iz člana 373. st. 1. i 2, prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa st. 1, 2. i 3. KZFBiH, produžen pritvor za još dva mjeseca i da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 23. januara 2019. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen iz razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

26. Apelant je prvostepeno rješenje osporio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog povrede člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. II/l. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da su tokom postupka počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu zato što je apelant u više navrata tražio od predsjednika sudskog vijeća i predsjednika suda da mu se omogući uvid u CMS predmetnog spisa, ali da mu taj uvid nije odobren. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 117. stav 1. Pravilnika o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima – CMS („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 4/16, 37/16, 84/16, 40/17 i 34/18) propisano da modul za pristup predmetima putem interneta omogućava strankama, zakonskim zastupnicima i punomoćnicima, a po odluci sudije i drugim učesnicima u postupku, autorizirani pristup podacima evidentiranim u CMS, korištenjem broja predmeta i jedinstvenog pristupnog koda (JPK), odnosno korištenjem korisničkog računa. U stavu 2. navedene odredbe je propisano da se jedinstveni pristupni kod (JPK) izdaje za sve predmete, osim za predmete krivičnog referata. Iz navedenog proizlazi da time što apelantu nije omogućen uvid u CMS predmetnog spisa nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

28. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da je tokom postupka koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač.

d) i k) i člana 312. stav 2. u vezi sa čl. 6. stav 2, 145. stav 1, 146. stav 1. ZKPFBiH, i da je uslijed toga prvostepeni sud donošenjem osporenog rješenja ujedno povrijedio i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, u smislu povrede prava na slobodu i sigurnost, Vrhovni sud je istakao da ovi žalbeni prigovori ne dovode u pitanje zakonitost osporenog rješenja budući da je tim navodima samo ukazano na sadržaj navedenih odredaba koje se odnose na mjeru pritvora i prava optuženog u tim procesnim situacijama, pri čemu te zakonske odredbe nije doveo u vezu s eventualnim nedostacima u osporenom rješenju. Međutim, s obzirom na to da je u žalbi ukazano na povredu odredbe člana 6. stav 2. ZKPFBiH, koja propisuje da se optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeno rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice u postupku redovne, dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora u smislu odredbe člana 151. stav 1. ZKPFBiH koju sud vrši po službenoj dužnosti, bez prijedloga tužioca i bez održavanja ročišta na kojem bi stranke i branilac dali svoja izjašnjenja u pogledu okolnosti relevantnih za pritvor. S obzirom na to da se ne radi o produženju pritvora u smislu člana 145. stav 3. ZKPFBiH, proizlazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu time što prvostepeni sud nije održao sjednicu na kojoj bi se stranke i branilac izjašnjavali na okolnosti bitne za produženje pritvora, pa tako nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. ZKPFBiH, a ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, na koje je ukazano u žalbi. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da su paušalne apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud, donošenjem osporenog rješenja, ujedno povrijedio i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 5. stav 1. tačka

c) i stav 3. Evropske konvencije u smislu povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

29. U odgovoru na apelantov žalbeni navod da su počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa čl. 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKPFBiH zbog toga što je ročište za izjašnjenje o krivici u ovom predmetu održano 12. januara 2018. godine, optužnica potvrđena, a glavni pretres još uvijek nije započeo, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 145. stav 4. ZKPFBiH propisana dužnost svih organa da postupaju s posebnom hitnošću kada je riječ o pritvorskim predmetima i da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Istaknuto je da apelant nije iznio konkretne argumente iz kojih proizlazi da mu pritvor nije sveden na najkraće nužno vrijeme uslijed nedovoljno hitnog postupanja nadležnih organa u predmetu. Osim toga, istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da je u ovom predmetu u više navrata zakazivan glavni pretres i da je odgađan zbog nedolaska pojedinih optuženih, pa okolnost da glavni pretres još uvijek nije otpočeo, sama po sebi ne znači da je prvostepeni sud postupao protivno odredbi člana 244. stav 4. ZKPFBiH i odredbama iz čl. 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKPFBiH, odnosno da prvostepeni sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio navedene odredbe ZKPFBiH, a da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

30. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeno rješenje doneseno uz grubo kršenje njegovih prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te čl. II/1. i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine jer prvostepeni sud nije spriječio kršenje apelantovih prava kako u pogledu zakonitosti pritvora tako i u pogledu obrazloženja rješenja i razloga za pritvor. U odgovoru na ove navode istaknuto je da apelant nije naveo konkretne razloge zbog kojih smatra da su donošenjem prvostepenog rješenja prekršena prava optuženog, pa ih Vrhovni sud, zbog njihove paušalnosti, nije mogao ispitati. U vezi s apelantovim tvrdnjama da nije izvršena suštinska kontrola opravdanosti pritvora jer se samo ponavljaju razlozi iz ranijih rješenja, Vrhovni sud je ukazao da nije ukazano u čemu apelant nalazi istovjetnost pobijanog i ranijih, odnosno kojih rješenja, pa te navode zbog njihove neodređenosti nije mogao ispitati. Vrhovni sud je naveo da je paušalna apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud donošenjem osporenog rješenja povrijedio član II/1. i član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe Evropske konvencije u kontekstu povrede prava na slobodu i sigurnost. Osim toga, istaknuto je da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, pri donošenju odluke o produženju pritvora sud ne ocjenjuje „žalbene navode“ nego na osnovu dokaza iz spisa utvrđuje postojanje općeg i posebnih uvjeta za pritvor, što je prvostepeni sud u konkretnom slučaju i utvrđivao. Pri tome je navedeno da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je u konkretnom krivičnom postupku optužnica potvrđena, pa na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja nisu od utjecaja žalbeni navodi u kojima apelant tvrdi da optužnica nije potvrđena u skladu sa zakonom, da sud nije postupio u smislu člana 243. stav 3. ZKPFBiH, da sudija za prethodno saslušanje, imajući u vidu da je optužnica opširna, nije mogao (u, kako smatra apelant, tako kratkom roku) proučiti optužnicu. Vrhovni sud smatra da nije argumentirana apelantova tvrdnja da iz akta suda od 13. marta 2018. godine proizlazi da sudija za prethodno saslušanje nije otvarao kartonske kutije s dokazima. Stoga, nasuprot žalbenim navodima, navedene okolnosti ne dovode u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, kako je obrazloženo u prvostepenom rješenju.

31. Vrhovni sud je dalje istakao da nije osnovana apelantova tvrdnja iz žalbe da prvostepeni sud nije izvršio suštinsku kontrolu daljnje neophodnosti trajanja pritvora jer to ne proizlazi iz obrazloženja prvostepenog rješenja. Pri tome je istaknuto da ni sam apelant u žalbi nije naveo koje su to okolnosti koje su od značaja za odluku o pritvoru eventualno promijenjene i zbog kojih su prestali razlozi za pritvor bilo u pogledu postojanja općeg bilo u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor. Sama činjenica da se u prvostepenom rješenju ponavljaju određeni razlozi u pogledu postojanja općeg i posebnih pritvorskih osnova iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH, kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora (pri čemu je prvostepeni sud našao da je prestao postojati pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH) ne daje osnov za zaključak da prvostepeno rješenje nije pravilno i zasnovano na zakonu ukoliko činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnog rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijeg rješenja o produženju pritvora. Ovo posebno iz razloga što od dana donošenja prethodnog do donošenja prvostepenog rješenja nije proveden nijedan dokaz koji bi doveo u pitanje postojanje uvjeta za pritvor.

32. U odgovoru na apelantove žalbene navode u kojima je osporio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, navodeći da prvostepeni sud nije utvrdio niti je u rješenju obrazložio na koji način je utvrđeno da je apelant organizirao, rukovodio ili bio pripadnik grupe za organizirani kriminal, niti su navedeni razlozi o radnjama koje je apelant počinio u vezi s navodnim radnjama izvršenja krivičnih djela za koja se tereti ili radnjama navodnog podstrekavanja drugih optuženih na vršenje krivičnih djela, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja (od 4. do 29. strane) proizlazi da je prvostepeni sud naveo sasvim određene i jasne dokaze koje je analizirao, a zatim iznio detaljne razloge na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant osmišljavao, donosio odluke, davao upute za izvršenje krivičnih djela i pojedinih radnji, nadzirao i kontrolirao njihovo izvršavanje, odlučivao i usaglašavao se o podjeli imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih radnji, koje su se, pored ostalog, odnosile na stjecanje prava vlasništva na nekretninama vođenjem fingiranih parničnih postupaka, prevarnim zaključivanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina, sačinjavanjem nezakonitih i fiktivnih notarskih isprava i ugovora, raspolaganjem imovinom za koju su apelant i ostali članovi grupe znali da potječe od izvršenja krivičnih djela, zatim preduzimanjem mjera i radnji s ciljem zaštite djelovanja grupe za organizirani kriminal i sprečavanja njenog otkrivanja i zadržavanja protivpravno stečene imovinske koristi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je stava da su u prvostepenom rješenju dati sasvim dovoljni razlozi o postojanju osnovane sumnje o inkriminiranim radnjama u kojima je apelant učestvovao, pozivajući se ne samo na presretnute telefonske razgovore nego i na iskaze svjedoka, zatim na analizu spisa predmeta Općinskog suda u Sarajevu, dokumentaciju pronađenu prilikom pretresa vozila i kuća, zemljišno-knjižne izvatke, kao i druge brojne materijalne dokaze koji su detaljno analizirani u obrazloženju prvostepenog rješenja. Vrhovni sud smatra da nije osnovana apelantova tvrdnja da u prvostepenom rješenju nisu dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant vršio podstrekavanje ostalih optuženih s obzirom na to da su u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeni razlozi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje o tome kako su i na koji način pojedini optuženi djelovali po nagovoru, zahtjevu, nalogu, datim uputama i na apelantovo traženje. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima se ukazuje na pretpostavke za postojanje krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav 1. KZFBiH, Vrhovni sud je istakao da ti žalbeni navodi nemaju utjecaja na apelanta budući da se on potvrđenom optužnicom ne tereti za ovaj oblik predmetnog krivičnog djela, nego za onaj kvalificirani iz stava 3. člana 342. KZFBiH, a o tom obliku krivičnog djela prvostepeni sud je naveo sasvim jasne i dovoljne dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant organizirao grupu za organizirani kriminal.

33. Nadalje, u vezi s apelantovim žalbenim prigovorom da se nezakonito nalazi u pritvoru zbog krivičnih djela zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske i zbog kojih nije ni mogao biti optužen, te da je optužnica morala biti podignuta uz prethodno odobrenje pa, s obzirom na to da prethodnog odobrenja nije bilo, isključena je mogućnost da se sud uopće upusti u raspravljanje, nego je bilo potrebno donijeti odbijajuću presudu u smislu člana 298. tačka e) ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da iz same žalbe proizlazi da je apelant izručen iz Republike Hrvatske zbog krivičnih djela organizirani kriminal iz člana 342. stav 3. KZFBiH u vezi s krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, prevara iz člana 294. stav 2. i pranje novca iz člana 272. KZFBiH, dakle upravo onih krivičnih djela za koja je utvrđeno postojanje osnovane sumnje u prvostepenom rješenju i na kojima se zasniva odluka o produženju pritvora.

34. U vezi s apelantovim žalbenim navodima kojima je osporio postojanje pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH tvrdeći da prvostepeni sud nije naveo nijednu konkretnu okolnost koja bi upućivala na postojanje realne opasnosti od bjekstva s obzirom na to da je apelant napustio teritoriju Bosne i Hercegovine u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor niti mjere zabrane, odnosno da je pritvor po navedenom zakonskom osnovu određen na osnovu pretpostavki, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na pravilan način cijenio okolnost da je apelant imao fiktivnu adresu na kojoj nikad nije boravio, niti je pronađen na adresi na kojoj je imao prijavljeno prebivalište i koju je dao ovlaštenim službenim licima prilikom njegovog ispitivanja, kada je i upozoren na obavezu da je dužan o svakoj promjeni adrese obavijestiti sud, kao i o namjeri da promijeni boravište, zatim da je lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice, dok se nalazio u bjekstvu, i to na području Karlovca u Republici Hrvatskoj, koristeći lažna imena. Osim toga, istaknuto je da je prvostepeni sud imao u vidu da je tome prethodio telefonski dogovor o bjekstvu između suučesnika, da apelant u inostranstvu posjeduje značajnu imovinu, kao i da je već bio izvršio rezervaciju avionske karte za Tajland. Navodi istaknuti u žalbi da je apelant napustio Bosnu i Hercegovinu u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor niti mjere zabrane ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda kada se ima u vidu da je apelant znao da se protiv njega provodi istraga, a da i pored toga nije obavijestio sud i Tužilaštvo o svojoj namjeri odlaska u drugu državu, odnosno namjeri da promijeni boravište.

35. U vezi s apelantovim navodima iz žalbe kojima osporava postojanje iteracijske opasnosti, odnosno tvrdi da nije naveden nijedan valjan razlog koji zadovoljava standard iz zakonske odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u vezi s postojanjem navedenog pritvorskog osnova naveo valjane i u svemu prihvatljive razloge, zaključujući da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Taj svoj zaključak prvostepeni sud je, pored ostalog, zasnovao na postojanju osnovane sumnje da su krivična djela za koja se apelant tereti vršena u kontinuitetu, i to u dužem vremenskom periodu (2009-2016), pri čemu je evidentan visok stepen planiranja i preduzetih pripremnih radnji, što uz okolnost da je apelant kao organizator grupe iskazao visok stepen odlučnosti i upornosti u činjenju krivičnih djela, uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (sudije, tužioce i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva. Vrhovni sud je stava da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnih djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

36. S obzirom na to da je apelant predložio da se podnesak od 9. januara 2019. godine uloži u već registrirani predmet broj AP 6683/18 i da podnesak nije sadržavao nikakve nove navode, Ustavni sud je kao apelacione navode uzeo u obzir navode koje je apelant istakao u apelaciji broj AP 6682/18 i u odnosu na njih, u onoj mjeri u kojoj je to moguće (s obzirom na to da su neki od navoda vezani za specifična, ranije donesena rješenja) ispitao osporena rješenja.

37. U apelaciji broj AP 6683/18 apelant je naveo da smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Ukazao je da potvrđivanjem optužnice nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje protiv apelanta kao osnovnog uvjeta za produženje pritvora. Dalje, osporio je zaključak Vrhovnog suda da je prvostepeni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje tvrdeći da je takav zaključak neodrživ zbog toga što optužnica nije potvrđena na osnovu dokaza priloženih uz optužnicu i što vanraspravnom vijeću prilikom kontrole opravdanosti pritvora nije stajao na uvid niti jedan dokaz s obzirom na to da su svi dokazi na osnovu člana 244. stav 3. ZKP-a vraćeni tužiocu, te kao posebno važno, u prilog neodrživosti stava Vrhovnog suda, apelant ističe da optužnica nije potvrđena u skladu sa članom 244. stav 3. ZKP-a, nego je potvrđena nezakonito (kako zbog činjenice da se radilo o kratkom roku, kao i zbog činjenice koja proizlazi iz akta suda od 13. marta 2018. godine u kojem je sudija za prethodno saslušanje naveo da dokaze uz optužnicu dostavljene u kartonskim kutijama nije otvarao, što dalje dovodi u vezu s određenim procesnim situacijama u predmetu u vezi sa spajanjem predmeta apelanta i Vojka Đokića). Apelant je detaljno ukazao na određene propuste u spajanju apelantovog postupka s drugim predmetom (istog broja protiv drugog lica), te ukazao na potrebu da se optužnice vrate Tužilaštvu radi uređenja. Naime, naveo je da rješenje o spajanju postupaka od 26. februara 2018. godine nije mogao donijeti sudija za prethodno saslušanje, te da mu nije jasno kako je sudija za prethodno saslušanje H. D. dobio predmet u rad jer je apelantu uskraćen uvid u CMS, što je suprotno članu 61. stav 3. u vezi sa članom 21. tačka n) ZKP-a. Apelant ukazuje da zbog propusta sudije za prethodno saslušanje da prouči dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu, rješenje o produženju pritvora je nezakonito, te se ovaj predmet može riješiti jedino donošenjem presude kojom se optužba odbija. Dalje, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, kao ni okolnosti koje ukazuju na dalju opravdanost trajanja pritvora apelantu. U ovom dijelu navodi da je sud ponovio identične razloge kao u prethodnim rješenjima kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP-a i tvrdi da je izostala suštinska kontrola zakonitosti rješenja o pritvoru. Apelant navodi da nikada nije bio u bjekstvu. Osim toga, ukazao je da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine, a do dana „pisanja apelacije“ nije započeo glavni pretres, što je u suprotnosti s odredbama ZKP-a, pa je Vrhovni sud svojim stavom propustio suštinski da ispita zakonitost pritvora. Apelant navodi da je – da bi se moglo reći da postoji osnovana sumnja u smislu člana 146. stav 1. u vezi sa članom 21. tačka m) ZKP-a, kao i sa članom 5. Evropske konvencije, te da bi se na osnovu toga mogla produžiti mjera pritvora – potrebno da dati razlozi u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi s radnjom izvršenja krivičnog djela za koje se apelant u konkretnom slučaju tereti. Apelant dalje navodi da, kada su u pitanju određeni žalbeni prigovori (da je apelant organizator ili pripadnik grupe za organizirani kriminal, navodi vezani za tačku I/1. optužnice, ali i za ostale tačke optužnice iz kojih nije jasno u čemu se sastoji apelantova odgovornost za preduzete radnje), puko pozivanje Vrhovnog suda na neke neodređene formulacije čini žalbu iluzornom, bez suštinske kontrole opravdanosti trajanja pritvora. Smatra da se navodima da je apelant „organizirao grupu za organizirani kriminal“ krši njegovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP-a. Apelant je istakao da se skoro dvije godine nalazi u pritvoru („u vrijeme pisanja apelacije“ uz ponavljanje identičnih razloga za pritvor), te da je u odlukama izostalo valjano obrazloženje zbog čega se u istom predmetu ista svrha ne bi mogla postići izricanjem mjera zabrane. Apelant navodi da je sud odbio apelantov zahtjev za određivanje jamstva, što je uporedio s predmetom Todorić iz Hrvatske. U dopuni apelacije od 3. decembra 2018. godine naveo je da se drži u pritvoru u vezi s krivičnim djelima zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske („gdje nije bio u bjekstvu s obzirom na to da je BiH napustio u vrijeme kada mu je bio ukinut pritvor i nisu bile na snazi mjere zabrane“) i zbog kojih krivičnih djela nije mogao biti optužen. Apelant je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud ukinuo rješenje (od 10. oktobra 2018. godine) kojim je odbijen njegov prijedlog za određivanje jamstva i mjera zabrane.

II.Odgovor na apelaciju

38. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da navodi iz dopune apelacije o tome da rješenje Vrhovnog suda od 12. decembra 2018. godine sadrži potpuno isto obrazloženje, osim što su paušalni, nemaju uporište u obrazloženju osporenog rješenja. Navedeno je da iz same dopune apelacije proizlazi da je apelant 6. decembra 2018. godine, iz istih razloga kao i u ranijim žalbama podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. novembra 2018. godine, pa s obzirom na to da se radi o identičnim žalbenim navodima, to što Vrhovni sud o takvim žalbenim navodima odlučio na isti način ne znači da se radi o identičnom obrazloženju. Vrhovni sud je ukazao na stranu 6. pasus drugi i treći obrazloženja rješenja Vrhovnog suda od 12. decembra 2018. godine, gdje se sud očitovao u pogledu apelantovog prigovora u odnosu na navode koje nije sadržavalo prvostepeno rješenje jer je očigledno da je apelant podnio identičnu žalbu kao i protiv ranijeg rješenja o produženju pritvora iako je u međuvremenu otpao osnov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

39. Kantonalni sud je naveo da dopunu apelacije nalazi neosnovanom. Kantonalni sud je stava da je Vrhovni sud odlučio o svim apelantovim žalbenim navodima, te da je pravilno postupio kada je, primjenom odredbe člana 337. stav 3. ZKPFBiH, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

40. Tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud u osporenom rješenju dao valjanu argumentaciju za svoju odluku kojom je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim.

V.Relevantni propisi

41. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14,) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.

Odjeljak 6. Pritvor Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.

(3) Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, […] Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;

c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

Član 243. stav 3.

Odlučivanje o optužnici (3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa;

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu;

f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa;

g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti;

h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

j) ako je optužba prekoračena;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 026508 18 Kž 44 od 12. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 24. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

48. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(…)

49. Naime, u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora produžena mjera pritvora. Budući da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda određeno da pritvor može trajati najduže do 23. januara 2019. godine, proizlazi da je pritvor koji je određen osporenim rješenjem, koje je predmet ispitivanja u ovom postupku, istekao.

50. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švicarske, 26. januar 1993, stav 30, serija A, broj 254-A i Kudła protiv Poljske [VV] broj 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

51. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).

52. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u konkretnom predmetu potvrđena optužnica i da su osporena rješenja donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice u skladu s odredbama člana 151. ZKPFBiH. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je tokom postupka, u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, pred tim sudom utvrđeno da je apelant organizirao i rukovodio grupom za organizirani kriminal, kakva je bila apelantova uloga, a kakve su bile uloge ostalih pripadnika grupe za organizirani kriminal, da su svi oni kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem i zajedničkim djelovanjem, dogovaranjem i međusobno podijeljenim ulogama preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja i drugih krivičnih djela navedenih u rješenju, čime je apelant na način opisan u optužnici počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. Dalje, Kantonalni sud je u osporenom rješenju detaljno pobrojao i obrazložio koje je dokaze imao u vidu i utvrdio da iz njih proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud dao jasne i određene razloge za svoj zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je izostala suštinska kontrola postojanja općeg uvjeta za pritvor. Vrhovni sud je ukazao da se apelant tereti da je organizirao grupu, kao i da su u prvostepenom rješenju dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant organizirao kriminalnu grupu i podsticao druge optužene na činjenje krivičnih djela, pozivajući se na konkretne dokaze. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u okolnostima apelantovog slučaja u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, uvjerili objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima kojima osporava postojanje osnovane sumnje, a koji se odnose na to da je optužnica nezakonito potvrđena, Ustavni sud smatra da ih ne može ispitivati u ovom konkretnom predmetu u kojem ispituje rješenja o osnovanosti produženja mjere pritvora apelantu, koji u pogledu osnovane sumnje, kako je prethodno utvrđeno, sadrži sve potrebno za takav zaključak.

53. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju nadležni sudovi utvrdili da je, osim postojanja osnovane sumnje, kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava zaključak redovnih sudova o postojanju posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) i

c) ZKPFBiH. U prilog toj tvrdnji apelant, u suštini, ističe da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora na što, kako tvrdi, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja, pa, u vezi s tim, apelant ukazuje da se u pritvoru nalazi „više od dvije godine“ i da mu se mjera pritvora u kontinuitetu produžava. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.

54. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju da bude osuđen na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog, i smanjuje rizik od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).

55. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, imajući u vidu protek vremena i razvoj konkretnog postupka, utvrdili da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora apelantu po ovom osnovu zbog toga što iz pribavljenih dokaza proizlazi da se apelant koristio drugim imenima, koristio dokumente, uključujući isprave, s drugim imenom. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant obavijestio ostale osumnjičene da je pokrenuta istraga „kad se već sklonio u Hrvatsku“, da posjeduje imovinu u Hrvatskoj i na Tajlandu (gdje je imao namjeru da putuje kada je saznao za postupak i gdje se već nalazi njegova supruga), što je, prema mišljenju redovnog suda, pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama u kojim bi mogao naći utočište, odnosno upućuje na zaključak da bi, u slučaju boravka na slobodi, mogao napustiti BiH i postati nedostupan organima progona Redovni sud je također ocijenio i činjenicu da je apelant bio prijavljen na adresi i da je u postupku naveo adresu na kojoj nikada nije živio, te da je nakon što je pušten iz pritvora (koji mu je ranije bio određen) lišen slobode u Hrvatskoj po međunarodnoj potjernici. Slijedom navedenog, sud je zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti nisu izgubile na značaju i da su još uvijek takvog intenziteta da opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost, smatra da ovi apelantovi navodi nisu osnovani i zaključuje da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

56. Dalje, Ustavni sud zapaža da je mjera pritvora apelantu produžena i zbog postojanja uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema toj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

57. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odnosu na ovaj pritvorski osnov temelj za produženje pritvora našao prvenstveno u činjenici da se apelantu potvrđenom optužnicom na teret stavljaju krivična djela s propisanom kaznom u trajanju dužem od tri godine, a zatim i okolnostima koje se odnose na način izvršenja krivičnih djela, na osnovu čega je došao do zaključka da je počinjenje krivičnih djela bilo kontinuirano, kao i da je apelant pri počinjenju tih djela iskazao odlučnost, upornost i istrajnost. Kantonalni sud je istakao činjenicu da je apelant predmetna krivična djela činio u dužem vremenskom periodu, brojnost krivično-pravnih radnji, visok stepen planiranja i preduzetih pripremnih radnji uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (sudije, tužioce i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva, te zaključio da su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, kao i da protek vremena koje je apelant proveo u pritvoru nije utjecao na produženje pritvora po ovom osnovu. Ovakav zaključak prvostepenog suda potvrdio je i Vrhovni sud, koji je stava da navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnih djela u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.

58. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti krivično djelo ocijenjeno prvenstveno u vezi s osnovanom sumnjom da je apelant počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. U tom smislu ne dovodi se u pitanje opći uvjet iz citirane zakonske odredbe, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. Dalje, redovni sudovi su ocijenili da su „naročite okolnosti“ koje ukazuju na to da će apelant ponoviti krivično djelo ustvari okolnosti koje proizlaze iz činjenica na osnovu kojih je utvrđena osnovana sumnja: da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret: da je apelant predmetna krivična djela činio u dužem vremenskom periodu, brojnost krivično-pravnih radnji, visok stepen planiranja i preduzetih pripremnih radnji, uključujući niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike (sudije, tužioce i dr.), sve radi ostvarenja kriminalnih ciljeva.

59. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji konkretno način ove okolnosti utječu na vjerovatnoću da će apelant ponoviti krivično djelo, na čemu su redovni sudovi i zasnivali postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa tako i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio vršiti krivična djela, posebno u situaciji kada se apelant tereti da je rukovodio grupom za organizirani kriminal, a pri tome su optužnicom obuhvaćeni svi članovi te grupe, javnost je upućena u činjenicu da je apelant optužen i da se nalazi u pritvoru već dvije godine i osam mjeseci što svakako dovodi u pitanje argument redovnih sudova o tome da je „apelant kao organizator i rukovodilac grupe za organizirani kriminal, koristeći svoj društveni utjecaj, prvenstveno u policijskim i pravosudnim krugovima, kao bivši ministar unutrašnjih poslova RBiH i dugogodišnji biznismen, te kao zakonski zastupnik i vlasnik više pravnih lica“ činio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstracto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

60. U odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na dužinu vremena provedenog u pritvoru (duže od dvije godine), kao i na činjenicu da od potvrđivanja optužnice još nije počeo glavni pretres. Ustavni sud primjećuje da je prilikom kontrole opravdanosti pritvora redovni sud naveo da glavni pretres nakon potvrđivanja optužnice (11. oktobar 2017. godine) još nije počeo (statusna konferencija održana 25. maja 2018. godine, ali su nakon toga zakazani pretresi odgađani), za šta je dao obrazloženje (nedolazak optuženih, kao i provjera mogućnosti optuženih da prate postupak). Osim toga, apelant je istakao da sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle odrediti mjere zabrane ili jamčevina, nego insistiraju na pritvoru.

61. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto. Razumnost nastavka pritvora treba ocjenjivati u svakom predmetu. Neprekidno trajanje pritvora može biti opravdano u slučajevima kada je zaštita javnog interesa, bez obzira na presumpciju nevinosti, od većeg značaja od zaštite pojedinačnih sloboda. U vezi s navedenim, Evropski sud je naveo da je u prvom redu na nacionalnim sudskim tijelima osigurati da u datom predmetu pritvor određen protiv okrivljenika ne premašuje razuman rok. One u tu svrhu moraju ispitati sve dokaze koji govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja pojedinačne slobode, te ih moraju navesti u svojim odlukama kojima odbijaju zahtjeve za puštanje na slobodu. Sud je pozvan odlučiti je li došlo do povrede člana 5. stava 3. Konvencije u suštini na osnovu tih obrazloženja i činjenica koje podnosilac navede u svojim žalbama (vidi predmet Labita protiv Italije [GC] broj 26772/95, stav 152, ESLJP 2000-IV). Tvrdnje za i protiv puštanja na slobodu ne smiju biti „općenite i apstraktne” (vidi predmet Smirnova protiv Rusije br. 46133/99 i 48183/99, stav 63, ECHR 2003-IX).

62. Osim toga, Evropski sud je naveo da je neprekinuto postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo krivično djelo uvjet sine qua non zakonitosti produženja pritvora, ali nakon proteka određenog vremena ona više nije dovoljna. U takvim predmetima sud mora utvrditi da li drugi razlozi koje su iznijele sudske vlasti još uvijek opravdavaju lišavanje slobode. Kada su ti razlozi „mjerodavni” i „dovoljni“, sud mora utvrditi i jesu li nadležne domaće vlasti pokazale „posebnu revnost” u vođenju postupka (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmete Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. i Krikunov protiv Rusije broj 13991/05, stav 36, 4. decembar 2014). Konačno, sud ponavlja da, prema njegovoj dobro utvrđenoj sudskoj praksi na osnovu člana 5. stav 3, kada odlučuju o tome treba li lice biti pušteno ili pritvoreno vlasti su dužne razmotriti alternativne mjere kojima bi se osigurala njegova ili njena prisutnost na suđenju (vidi, naprimjer, naprijed citirani predmet Idalov, stav 140. in fine).

63. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je pritvor apelantu inicijalno određen 14. novembra 2016. godine. Optužnica je u ovom predmetu potvrđena 11. oktobra 2017. godine, a glavni pretres još uvijek nije započeo. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi kao obrazloženje za trajanje pritvora, odnosno za činjenicu da suđenje još uvijek nije počelo nalaze u činjenici da se pretresi redovno zakazuju, međutim, zbog velikog broja optuženih stalno se ponavlja da neko od njih ne pristupi ročištu, zbog čega se ne mogu ostvariti procesne pretpostavke za održavanje ročište. Ustavni sud, imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda, smatra da ovakva obrazloženja nisu adekvatna niti dovoljna, posebno zbog niza mogućnosti koje su sudu date u ZKPFBiH koje mu omogućavaju efektivnu kontrolu nad vođenjem postupka. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja nije mogao utvrditi da je sud te mogućnosti koristio kako bi apelantu sveo pritvor na najmanju moguću mjeru kako to zahtijeva standard iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije i zaključuje da je u ovom dijelu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

64. Najzad, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanata po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost lica, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sudovi, pri određivanju i produženju mjere pritvora, moraju osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom

5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu na osnovu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora po tom osnovu, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno konkretizacije i individualizacije u odnosu na apelanta, te kada krivični postupak nije vođen na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.

66. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, te da i dalje postoje posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za određivanje mjere pritvora, pri tome ponudivši dovoljne razloge i obrazloženja zbog kojih daljnje vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem blaže mjere prema apelantu.

67. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević