Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1982/19 (D.O.O. „Kaffers-Centar“ Ključ)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1982/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1982/19, rješavajući apelaciju D.O.O. „Kaffers-Centar“ Ključ, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D.O.O.

„Kaffers-Centar“ Ključ protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 022378 18 Gž od 1. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. „Kaffers-Centar“ Ključ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 022378 18 Gž od 1. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi (A.A., E.A., S.B., S.P.B., N.M., N.B., H.Č., S.D. i Z.V.) obavežu da apelantu predaju u posjed nekretninu, pobliže označenu u izreci prvostepene presude, da se s istog dijela nekretnine uklone izgrađena dva pomoćna objekta (drvene šupe) privremenog karaktera i postavljena ograda sa metalnom žicom, te da se nekretnine vrate u stanje kakvo je bilo prije izgradnje objekata. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih, te utvrđeno da su tuženi dosjelošću stekli pravo vlasništva na zemljištu koje je nastalo cijepanjem apelantove parcele, pobliže označene u izreci prvostepene presude, te da je apelant dužan trpjeti da se taj dio zemljišnoknjižnog dijela otpiše iz ranijeg zemljišnoknjižnog uloška i uz novu oznaku parcele prema prijavnom listu A i prilozima pobliže označenim u izreci prvostepene presude upiše u novi zemljišnoknjižni uložak kao suvlasništvo tuženih sa udjelom od po 1/9, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka. Također, odlučeno je da se tužba u odnosu na tuženog M.A. smatra povučenom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su od 1978. godine do podnošenja tužbe 12. novembra 2012. godine u pasjedu spornog dijela nekretnine bili prednici tuženih (kasnije i tuženi) te da treća lica nisu pretendovala na vlasništvo tog dijela parcele. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se savjesnost posjeda pretpostavlja, te da iz toga slijedi da je majka tuženih, a kasnije i tuženi (u trenutku smrti majke) bili pretpostavljeni savjesni posjednici, dok apelant nije dokazao suprotno, pa ni tvrdnjom da je postojalo rješenje o izuzimanju sporne nekretnine od 26. juna 1978. godine kojim je nacionalizovano građevinsko neizgrađeno zemljište u društvenoj svojini. Kantonalni sud je naveo da postojanje ovog rješenja ne znači da sue majka tuženih (kasnije i tuženi) morali i mogli znati da dio zemljišta koji drže u posjedu i nakon izuzimanja nije njihov, jer je korisnik izuzimanja (nakon izuzimanja cijele parcele) ogradio izuzeto zemljište, izuzev dijela koji je ostao u posjedu ranijeg vlasnika, te naglasio (ako korisnik izuzimanja nije uzeo sve u posjed a imao je pravni osnov) da je raniji vlasnik imao osnovan razlog da vjeruje da je njegovo sve ono što drži u posjedu, jer je i prije izuzimanja i taj manji dio parcele bio vlasništvo prednika tuženih. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tuženi stekli pravo vlasništva dosjelošću na predmetnom dijelu parcele jer su kao savjesni posjednici bili u posjedu više od 20 godina (član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i član 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), te naglasio da se nakon 10. oktobra 1995. godine (kada je prestala zabrana stjecanja prava vlasništva na stvarima u društvenom, a kasnije državnom vlasništvu) vanredna dosjelost navršava 10. oktobra 2015. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev, s obzirom da je usvojen protivtužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te prigovor povrede postupka, jer je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze i pravilno zaključio o relevantnim činjenicama, te naglasio da apelant svoju ocjenu dokaza ne može s uspjehom suprotstaviti sudskoj ocjeni dokaza.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1982/19 (D.O.O. „Kaffers-Centar“ Ključ) | Sudska praksa | Aktio