Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-322/18 (J. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-322/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu Josipa Schreilechnera broj AP-322/18 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Josipa Schreilechnera za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Schreilechner (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 16. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 3. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 160062 10 Rs od 29. decembra 2012. godine.

2. Podneskom od 30. maja 2019. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „zaustavilo“ izvršenje po pravosnažnoj presudi Općinskog suda koja je predmet podnesene apelacije.

3. Tužbom od 14. septembra 2010. godine apelant je putem punomoćnika pokrenuo postupak protiv tuženih Federacije Bosne i Hercegovine, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena Federacija) i Izmira Hadžiavdića (u daljnjem tekstu: tuženi Hadžiavdić; odnosno zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) koje su u postupku zastupali advokati iz Sarajeva, kako bi se utvrdila diskriminacija odnosno da su tuženi povrijedili apelantovo pravo na jednako postupanje jer su poduzimali odnosno propustili da poduzmu radnje koje su dovele neposredno do povrede apelantovog prava, te u vezi s tim traži isplatu naknade štete po osnovu manje ostvarene plate, po osnovu manje ocjene rada, te po osnovu neisplaćene novčane pomoći, sve sa kamatama i naknadom troškova postupka.

4. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 160062 10 Rs od 29. decembra 2012. godine, koju je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud Presudom broj 65 0 Rs 160062 13 Rsž od 3. marta 2017. godine, isti odbio kao neosnovan obavezavši apelanta na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.046,56 KM.

5. Na temelju velikog broja provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. od 5. do 8., a njihova pojedinačna ocjena prezentirana na str. od 8. do 16.), te njihovom ocjenom, u smislu člana

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je u bitnom utvrdio da je apelant kod tužene Federacije zaposlen na poslovima dostavljača pošte od 27. januara 2004. godine, a da je tuženi Hadžiavdić kao sekretar Doma naroda nadređen apelantu. Zatim je utvrđeno da je rješenjem od 26. januara 2009. godine apelant raspoređen na određeno vrijeme na poslove višeg referenta za otpremu pošte, a nakon isteka roka iz navedenog rješenja apelant je ponovo vraćen na radno mjesto dostavljača pošte.

6. Tokom postupka je utvrđeno da je na poslove višeg referenta za otpremu pošte raspoređena Marica Mlikota i to rješenjem od 30. juna 2009. godine, a na to radno mjesto je raspoređena uz saglasnost oba sekretara jer se radi o samohranoj majci koja ima više radnog staža od apelanta (ima 22 godine staža a apelant sedam), starija je od apelanta i ispunjava uslove tražene završene škole za to radno mjesto, pri čemu je za svoj rad ocjenjena visokom ocjenom. Apelant upravo u raspoređivanju Marice Mlikote na radno mjesto višeg referenta za otpremu pošte uočava diskriminaciju koja mu je učinjena jer smatra da zbog smanjene radne sposobnosti ne može da obavlja poslove dostavljača i da je shodno tome imao prioritet da bude raspoređen na to radno mjesto.

7. Uvidom u Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji zajedničke Službe F BiH iz 2005. godine propisano je da je za radno mjesto referenta otpreme pošte potrebna ekonomska škola ili gimnazija a da apelant ima završenu medicinsku školu zbog čega ne ispunjava uslove tog radnog mjesta. Iz medicinske dokumentacije Instituta za medicinsko vještačenje je utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost i da je fizički sposoban da obavlja poslove otpreme pošte. Tokom postupka je utvrđeno i to da je apelant za prvih šest mjeseci 2009. godine dobio rješenje za izuzetno zalaganje, te da mu je po tom osnovu isplaćena naknada koja se daje linearno svim zaposlenicima godišnje.

8. Iz provedenih dokumenata je utvrđeno da je apelant 14. aprila 2010. godine podnio zahtjev tuženoj Federaciji za isplatu novčane pomoći koja mu nije odobrena jer apelant u smislu naredbe o listi teških bolesti temeljem koje se ostvaruje ova pomoć nema nijednu bolest propisanu ovom naredbom, što apelant osporava i smatra diskriminirajućim.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da apelant u smislu člana 15. stav 1. u vezi sa članom 2. stav 1. i članom 3. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani diskriminacije) nije učinio vjerojatnim da je bio različito tretiran od ostalih uposlenika tužene Federacije koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, niti je tokom postupka konkretno ukazao na temelju koje zabranjene osnove je eventualno različito tretiran. U vezi s tim Općinski sud je naveo da apelant ne ispunjava uslove prema Pravilniku tužene Federacije za radno mjesto višeg referenta otpreme pošte jer nema završenu ekonomsku školu ili gimnaziju, da uporednim komparatorom, kao bitnim elementom dokazivanja diskriminacije, apelant nije dokazao da je imao prioritet u zapošljavanju na sporno radno mjesto u odnosu na Maricu Mlikotu i da je njenim izborom stavljen u nepovoljniji položaj. U vezi sa ocjenom rada apelanta Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao na temelju koje je zabranjene osnove imao različit tretman prilikom ocjenjivanja u istoj ili sličnoj situaciji, niti je dao uporedni komparator za isto. Shodno svemu navedenom Općinski sud je utvrdio i da je zahtjev za isplatu neosnovan. Općinski sud se o neosnovanosti postavljenih zahtjeva vrlo iscrpno izjasnio na str. od 16. do 20. obrazloženja).

10. Odluku o troškovima postupka u dosuđenom iznosu Općinski sud je utemeljio na odredbama ZPP-a i to član 386. stav 1., član 387. stav 2. i član 396. st. 1. i 3., čiji je iznos određen tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u F BiH i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama (detaljnije na strani 20. obrazloženja).

11. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta Presudom broj 65 0 Rs 160062 17 Rev od 18. septembra 2017. godine reviziju odbio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

12. Nakon što je ispitao osporenu drugostepenu presudu u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je naveo da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje je apelanta ukazao (proizvoljna ocjena dokaza), kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, niti je ostvaren revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Suprotno prigovoru apelanta, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno interpretirali i primijenili odredbe članova 2. stav 1. i člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije jer shodno navedenom Zakonu za postojanje diskriminacije neophodno je utvrditi različito tretiranje nekog lica ili grupe lica, prema zabranjenim osnovama u odnosu na lice ili grupu koje se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav tretman nema legitiman cilj. Shodno Zakonu o zabrani diskriminacije na podnosiocu tužbe je teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da ga je tuženi nejednako tretirao u nekoj zabranjenoj osnovi, te bi se tada teret dokazivanja prebacio na tuženu strana koja bi sa stepenom vjerojatnoće bila dužna uvjeriti sud da se različiti tretman nije dogodio.

14. Prema ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelant tokom postupka nije iznio i dokazao dovoljno činjenica na kojima se sa pretežnom vjerojatnoćom mogao utemeljiti zaključak o postojanju diskriminacije (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. od 4 do 6 obrazloženja).

15. Vrhovni sud se osvrnuo i na prigovore o nepravilnom zastupanju tužene Federacije u predmetnom parničnom postupku kroz navode da je punomoć za zastupanje dana od strane neovlaštenog lica – sekretara Predstavničkog doma i Doma naroda ocijenivši prigovor neosnovanim. U tom pravcu se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 264. Pravilnika predstavničkog doma Parlamenta F BiH iz 2007. godine, člana 8. stav 3. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji stručne službe Doma naroda Parlamenta F BiH i člana 14. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanje određenih prava iz radnog odnosa, iz kojih proizlazi da su sekretari bili ovlašteni potpisati punomoć (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na strani 3 obrazloženja).

Izvršni postupak

16. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 653899 17 I od 3. jula 2017. godine određeno izvršenje po prijedlogu tuženih radi izvršenja pravosnažne presuda Općinskog suda kojom je apelant obavezan na naknadu troškova postupka u iznosu od 6.046,56 KM i to obustavom na plati apelanta i isplatom na račun tuženih.

17. Odlučujući o prigovoru apelanta Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 653899 17 I od 16. maja 2019. godine prigovor djelimično uvažio na način da je primio na znanje djelimično povlačenje prijedloga za izvršenje tako da je obustavljeno izvršenje u odnosu na tuženu Federaciju, dok je rješenje o izvršenju od 3. jula 2017. godine ograničeno na naplatu polovine potraživanja u iznosu od 3.023,28 KM zajedno sa kamatama i troškovima izvršenja.

18. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant protiv rješenja iz prethodne tačke izjavio žalbu 29. maja 2019. godine, iz čega slijedi da je postupak po žalbi u toku.

19. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te se poziva na odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskih, socijalnim i kulturnim pravima. U navodima apelacije detaljno obrazlože hronologiju svog radno-pravnog statusa kod tužene Federacije, ukazuje na zakonski okvir koji je važio u to vrijeme, te izmjene koje su nakon toga nastupile, zatim iscrpno ukazuje na razloge za podnošenje tužbe, ukazujući i na odugovlačenje postupka. Smatra da je izuzeće sutkinje Općinskog sud za njega bilo sporno jer nije dokazan razlog za izuzeće što kod njega stvara sumnju. Iscrpno ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, osporava punomoći tuženih, ukazujući u tom pravcu na nepravilno zastupanje tužene Federacije, te smatra da je ponuđenim dokazima dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

20. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da se izvršenje presude Općinskog suda „zaustavi“ do rješavanja predmetne apelacije. U vezi s tim apelant tvrdi da tužena Federacija nije dala punomoć u izvršnom posutpku advokatu kojem je nezakonito dana punomoć u parničnom posutpku koji se vodio pred sudom, pa iz tog razloga taj advokat nije mogao dalje zastupati tuženu Federaciju. Zbog toga moli da se zaustavi izvršenje i isplata sa plaće koja je najmanja kod tužene Federacije. U tom pravcu navodi da je već isplatio svog advokata koji je očito bio ili nestručan ili u dogovoru sa tuženim Hadžiavdićem jer sudu nije iznio činjenice da se ne mogu angažovati advokati u radnom sporu u institucijama F BiH, a što je jako uticalo na sam tok postupka. S obzirom da se postupak vodio angažiranjem advokata s ciljem da on, kao prijatelj tuženog Hadžiavdića, zaradi novac bez obzira ko će izgubiti u tom sporu, i to sve lažnim svjedočenjima, prikrivanjem dokaza i sl.

21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

23. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

24. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

25. Usto, Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na nepravilnostima koje su se desile u parničnom postupku u pogledu, kako apelant tvrdi, nepravilnog zastupanja tuženih, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanta u parničnom postupku. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

27. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

28. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-322/18 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio