Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2133/19 (B. B.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2133/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2133/19, rješavajući apelaciju Bojana Brborovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Brborović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 262595 18 Kvlz od 4. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 262595 18 Kž od 3. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Brborović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 262595 18 Kvlz od 4. marta 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 262595 18 Kž od 3. aprila 2018. godine.
2. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) koje je izvršio na način opisan u izreci presude, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 KM, koju je obavezan da plati u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude, uz upozorenje da će mu se u suprotnom neplaćena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora, tako što će mu se za svakih započetih 100 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.
3. Drugostepenom presudom Okružni sud je uvažio žalbu Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni, na način da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti (u daljnjem tekstu: zahtjev) koji je apelant podnio protiv pravosnažne presude Okružnog suda.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se zahtjevom sugeriše da je on podnesen po oba zakonska osnova pobijanja pravosnažne presude tim vanrednim pravnim lijekom, međutim da u zahtjevu nije preciziran oblik povrede krivičnog zakona predviđen u odredbi člana
312. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem teksu: ZKP RS), niti je konkretizovano kroz koje povrede procesnih normi je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS, koja se manifestuje u povredi prava na odbranu u smislu narušene procesne jednakosti stranaka u postupku na štetu optuženog. Vrhovni sud je naveo da apelant povredu krivičnog zakona i prava na odbranu vidi u preinačenju presude u dijelu odluke o kazni. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da povreda krivičnog zakona, kada je u pitanju odluka o krivičnim sankcijama, prema odredbama člana 312. tačka d) ZKP RS postoji ako je u izricanju sankcije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju za krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantu drugostepenom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja ne izlazi iz okvira zakonom propisane kazne za ovo djelo. Kako je apelantu izrečena kazna zatvora u granicama propisane kazne Vrhovni sud je naveo da se prigovori zasnovani na tvrdnji o pogrešno utvrđenim i neadekvatno vrednovanim otežavajućim i olakšavajućim okolnostima na strani apelanta, ne mogu podvesti pod povredu krivičnog zakona u smislu citiranog zakonskog propisa, koja bi se manifestovala u prekoračenju zakonskih ovlaštenja suda pri donošenju odluke o kazni. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud razloge kojim se rukovodio da apelantu izrekne kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, umjesto novčane kazne, dao u obrazloženju presude, budući da je smatrao da je izrečena kazna potrebna i dovoljna mjera kazne da se postignu ciljevi generalne i specijalne prevencije. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se, u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, u zahtjevu sugeriše da se ova povreda odražava u nerazumljivosti izreke presude i nedostatku razloga o odlučnim činjenicama (koje su u od značaja za odmjeravanje kazne). Međutim, Vrhovni sud je naveo da se na navedenim prigovorima ne može graditi teza o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da nalazi da podneseni zahtjev apelanta nije osnovan, jer povrede zakona na koje se apelant poziva nisu učinjene.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, navodi da je drugostepeni sud „drastično promijenio sankciju“, a da nije obrazložio razloge na kojima je zasnovao takvu odluku. Osim toga, iako je po apelantovom zahtjevu Vrhovni sud meritorno riješio, u apelaciji je ističe da je u presudi navedeno da nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o zahtjevu, ali da je Vrhovni sud ipak odlučivao meritorno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojim je osporavao odluku o kazni), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević