Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1752/17 (M. B.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1752/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1752/17, rješavajući apelaciju Milana Balte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milana Balte.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Balta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. maja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od „Čistoće“ – Komunalnog uslužnog a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. januara do 4. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054516 10 P 2 od 17. januara 2013. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu naknadi materijalnu štetu u vidu rente (doživotno) i materijalnu štetu kao razliku između primanja koja ostvaruje i zarade koju bi ostvario da se povreda nije dogodila, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti, a usvojen je zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkog bola i straha, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant povrijeđen 13. marta 2007. godine prilikom obavljanja poslova kod tuženog, te da se povreda manifestuje u vidu „preloma kosti potkoljenice u visini zgloba koljena“. Osnovni sud je utvrdio kao nesporno da je tuženi sačinio prijavu o nesreći na poslu 14. marta 2007. godine o štetnom događaju od 13. marta 2007. godine, ali da slučaj nije prijavljen policiji, koja bi izvršila uviđaj. Nadalje je utvrđeno da je apelant u vrijeme povređivanja radio kod tuženog prema ugovoru o radu na određeno vrijeme koji je isticao 15. marta 2007. godine, ali da je vrijeme trajanja tog ugovora produženo zbog liječenja povrede na radu koju je apelant pretrpio. Utvrđeno je da je apelantu radni odnos prestao odlukom tuženog 31. jula 2008. godine zbog isteka roka ugovora na određeno vrijeme. Osnovni sud je utvrdio da se apelant nakon otkazivanja ugovora o radu prijavio Zavodu za zapošljavanje, te da je u određenom periodu kao nezaposleno lice primao i novčanu naknadu. Nadalje je utvrđeno da je na ime umanjene opšte životne sposobnosti u visini od 15% osiguravajuća kuća apelantu priznala štetu u određenom iznosu (koji iznos mu je i isplaćen), kao i da je rješenjem Fonda PIO od 18. novembra 2010. godine na osnovu utvrđenog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti apelantu priznato pravo na invalidsku penziju.

7. Osnovni sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da je objektivna odgovornost tuženog nesporna, imajući u vidu djelatnost kojom se bavi. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da kamion za odvoz smeća kojim je upravljao radnik tuženog prema svojim osobinama i upotrebom predstavlja opasnu stvar. Osnovni sud je naveo da je tuženi mogao pozvati policiju na lice mjesta radi uviđaja i sačinjavanja crteža lica mjesta nezgode, te time isključiti odgovornost vozača kamiona i dokazivati apelantovu odgovornost, ali nije. Osnovni sud je imao u vidu odredbe čl. 170. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje je citirao, naglasivši da tuženi nije dokazao da je šteta nastala isključivo apelantovom radnjom (njegovom nepažnjom). Osnovni sud je naveo da iskazi saslušanih svjedoka (apelantovih radnih kolega koji su prisustvovali štetnom događaju) ukazuju na apelantovu nepažnju, ali se iz njihovih iskaza ne može izvesti zaključak o apelantovoj isključivoj odgovornosti za povređivanje, niti o doprinosu povređivanju. Naime, svi saslušani svjedoci bili su akteri u štetnom događaju, koje je apelant optužio i protiv njih podnio krivičnu prijavu, tako da se na njihovim iskazima, koji imaju objektivan interes da zaštite sebe kao učesnike događaja i štite interes poslodavca, ne može zasnovati utvrđenje o apelantovoj isključivoj odgovornosti ili o njegovom doprinosu štetnom događaju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi u obavezi nadoknaditi apelantu nematerijalnu štetu (na ime pretrpljenih bolova, straha i umanjenja opšte životne aktivnosti).

8. S druge strane, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao kako osnov tako ni visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete izvođenjem dokaza vještačenjem po vještacima odgovarajuće struke, i to na okolnosti uzročno-posljedične veze između gubitka radne sposobnosti i nesreće na poslu (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 13˗14. obrazloženja presude).

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054516 13 Gž od 31. marta 2014. godine potvrđena je prvostepena presuda u dijelu dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkog bola i straha, a u ostalom dijelu prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu kojim je potvrdio prvostepenu presudu (u vezi s dosuđenim iznosima na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkog bola i straha) detaljno pojasnio na str. 3. i 4. obrazloženja presude, a osnovanost žalbe u dijelu kojim se zahtijeva naknada materijalne štete na str. od 4. do 6. obrazloženja presude.

11. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud nije dao upute vještaku medicinske struke u smislu člana 150. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u skladu sa činjeničnim navodima iz tužbe, na okolnosti potpunog ili djelimičnog gubitka radne sposobnosti i povećanim potrebama za pomoći drugog lica kao posljedici predmetne povrede. Pri tome, Okružni sud je istakao da bi se vještak medicinske struke trebao jasno izjasniti koliko je predmetna povreda uticala na smanjenje ili gubitak radne sposobnosti i u kojem periodu, a koliko su na gubitak radne sposobnosti i potrebu za tuđom njegom i pomoći (ako je postojala nakon okončanog liječenja usljed nesreće na poslu) uticale ostale bolesti koje su poslije predmetne povrede uticale na gubitak radne sposobnosti i u kojem obimu (dozvoljeno je da se izjasni vještak i u procentima).

12. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 054516 14 P 3 od 31. decembra 2015. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu na ime izgubljene zarade za period od povređivanja do prestanka radnog odnosa isplati iznos od 1.467,02 KM, na ime izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom iznos od 58.095,01 KM, kao i na ime novčane rente zbog izgubljene zarade iznos od 17.864,74 KM. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka su odbijeni kao neosnovani.

13. Osnovni sud je naveo da je apelant u nastavku postupka ostao pri navodima iz tužbe, te je konačno uređenim tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati izgubljenu zaradu za period od povređivanja do prestanka radnog odnosa (od 13. marta 2007. godine do 31. jula 2008. godine) u iznosu od 1.467,02 KM, da obaveže tuženog da mu isplati na ime izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom iznos od 58.095,01 KM, na ime novčane rente po osnovu izgubljene zarade iznos od 19.872,67 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka.

14. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da je među parničnim strankama sporno da li ima apelantovog doprinosa nastaloj povredi, da li je apelantovo sadašnje zdravstveno stanje u vezi s nastalom povredom na radu, da li je dokazana visina tužbenog zahtjeva, te da li je potraživanje zastarjelo.

15. Osnovni sud je naveo da kamion za odvoz smeća kojim je upravljao radnik tuženog prema svojim osobinama i upotrebom predstavlja opasnu stvar, te da je tuženi kao imalac tog vozila koje je prouzrokovalo povredu apelantu, u smislu člana 154. u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO-a, odgovoran za štetu koju je pretrpio usljed te povrede. Osnovni sud je istakao da u toku postupka nije dokazano da je apelant odgovoran za nastalu povredu, odnosno da je njegov doprinos odlučujući jer iskazi apelantovih radnih kolega, koji ukazuju na njegovu nepažnju, ne upućuju na zaključak o apelantovoj isključivoj odgovornosti za svoje povređivanje, niti o doprinosu povređivanju. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju dokazana odgovornost tuženog za apelantovu nastalu povredu, na čemu on zasniva zahtjev za naknadu materijalne štete kao razlike između primanja koja je ostvario nakon povređivanja i onih koje bi ostvario da nije bilo povrede, a iz izvedenih dokaza proizlazi da je nakon povređivanja apelant za vrijeme privremene spriječenosti za rad primao umanjenu platu, te da je 18. oktobra 2010. godine penzionisan zbog postojanja invalidnosti – gubitka radne sposobnosti.

16. Osnovni sud je, slijedeći upute iz presude Okružnog suda od 31. marta 2014. godine, naveo da se vještak medicinske struke u svom nalazu izjasnio da je kao posljedica pretrpljene povrede kod apelanta nastupilo umanjenje opšte životne sposobnosti u iznosu od 15% zbog čega on, s obzirom na svoju stručnu spremu, više nije u mogućnosti da obavlja poslove koje je ranije obavljao. Pored toga, vještak je dao mišljenje da je apelantovo „trenutno“ zdravstveno stanje takvo da je on potpuni invalid koji bez pomoći i njege drugih lica uopšte ne može funkcionisati, ali da navedeno stanje nije u vezi sa povredom koju je pretrpio na radu. U tom smislu je u postupku dokazano da je apelant usljed povrede koju je pretrpio, za koju je odgovoran tuženi, potpuno izgubio sposobnost da obavlja jedine poslove za koje je bio kvalifikovan, zbog čega ima pravo na naknadu materijalne štete koja se ogleda u razlici između primanja koja bi mogao ostvariti da nije povrijeđen i primanja koja je ostvario. Osnovni sud je ocijenio da apelant, također, ima pravo na isplatu rente u smislu odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a jer zbog nesposobnosti za rad gubi zaradu.

17. Osnovni sud je naveo da je apelant radnu sposobnost za obavljanje zanimanja izgubio zbog povrede za koju je odgovoran tuženi, zbog čega je osnovan njegov zahtjev da mu tuženi nadoknadi tu štetu, kako onu koja je nastala u vrijeme donošenja odluke tako i onu koja će nastupiti u budućnosti. Visina tužbenog zahtjeva je dokazana nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke koji je obračunao razliku između primanja koja je apelant ostvario i onih koja bi ostvario da nije došlo do povrede, kao i razliku između navedenih primanja od dana izrade nalaza, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranici 9. obrazloženja presude.

18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054516 16 Gž 2 od 18. maja 2016. godine žalba tuženog je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u usvajajućem dijelu odluke o izgubljenoj zaradi i odluke o novčanoj renti tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Istom presudom je odbijena žalba u preostalom usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati izgubljenu zaradu za period od povređivanja do prestanka radnog odnosa i prvostepena presuda potvrđena. Predmetnom presudom je odbijena žalba tužioca protiv rješenja o troškovima postupka, te su odbijeni zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

19. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda koji je u pogledu apelantove nesposobnosti za rad ocijenio da je apelantovo zdravstveno stanje takvo da je potpuni invalid koji bez pomoći i njege drugih lica uopšte ne može funkcionisati, ali da takvo stanje nije u vezi s povredom koju je pretrpio na radu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporna činjenica da se apelant povrijedio na radu i da se ta povreda ogleda u vidu „preloma kosti potkoljenice u visini zgloba koljena“. Međutim, nakon završetka liječenja navedene povrede apelant je obolio od drugih bolesti (više moždanih udara) uslijed kojih je ostao nepokretan, te je stoga primoran na pomoć drugih lica, a također je uveden u pravo korisnika invalidske penzije po rješenju nadležnog Fonda PIO iz kojeg proizlazi da je apelantova nesposobnost za rad nastala usljed bolesti. Imajući u vidu da je apelantova bolest (moždani udar) nastala nakon završetka liječenja povrede zadobijene na radu, Okružni sud je istakao da je šteta koja se ogleda u apelantovoj nesposobnosti za rad nastala usljed uzroka koji nisu u posljedičnoj vezi sa povredom na radu. U vezi s tim, Okružni sud je ocijenio da navedena činjenica predstavlja razlog koji isključuje odgovornosti tuženog poslodavca za naknadu materijalne štete apelantu u vidu izgubljene zarade od dana prestanka radnog odnosa pa do donošenja prvostepene presude, kao i isplatu novčane rente na ime materijalne štete koju će trpjeti u budućnosti. Također, u prilog izostanku odgovornosti tuženog poslodavca govori i činjenica da je apelantu radni odnos prestao na osnovu odluke o otkazu ugovora o radu zbog isteka roka na koji je zaključen (rad na određeno vrijeme), čiju pravilnost i zakonitost apelant nije osporavao, što ukazuje da razlozi prestanka njegovog radnog odnosa nisu vezani uz posljedice povređivanja na radu.

20. S druge strane, Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda usmjerenih na usvajajući dio tužbenog zahtjeva kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati izgubljenu zaradu detaljno pojasnio na stranici 4. obrazloženja.

21. Apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine odbio kao neosnovanu.

22. Vrhovni sud je u obrazloženju revizione odluke istakao kako je prvostepeni sud zaključio da je apelantov gubitak radne sposobnosti u vezi s povredom na radu za koju je odgovoran tuženi kao imalac opasne stvari, kakvo svojstvo prema svojim osobinama i upotrebom ima kamion za odvoz smeća kojim su apelantu nanesene tjelesne povrede i da je stoga osnovan tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i novčane rente zbog izgubljene zarade prouzrokovane povredom na radu kod tuženog, koju je po osnovima i u iznosima dosudio apelantu kao u izreci prvostepene presude. Međutim, drugostepeni sud je zaključio da apelantova povreda na radu nije adekvatan uzrok štete čiju nadoknadu apelant traži jer je nakon završenog liječenja od navedene povrede na radu apelant obolio od drugih bolesti zbog kojih mu je 18. oktobra 2010. godine priznato pravo na invalidsku penziju, pa kako apelant nije dokazao da je nastala bolest posljedica predmetne povrede na radu, ta okolnost isključuje odgovornost tuženog za naknadu predmetne štete.

23. Obrazlažući pravilnost i zakonitost drugostepene odluke, Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 104. tada važećeg Zakona o radu radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi s radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje, što je dužan dokazati poslodavac, te da se na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi s radom koja nisu posebno uređena Zakonom o radu primjenjuje ZOO. Zatim je navedeno da šteta prouzrokovana kamionom „autosmećar“ jeste šteta prouzrokovana dejstvom opasne stvari za koju odgovara njen imalac po principu uzročnosti, a da se imalac stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti (član 177. stav 2. ZOO-a), a po stavu 3. istog člana djelimično se oslobađa odgovornosti ako je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete.

24. Vrhovni sud je istakao kako je, prema ocjeni tog suda, tuženi izvedenim dokazima dokazao da postoji osnov za oslobađanje od odgovornosti za naknadu štete u smislu člana 104. Zakona o radu i člana 177. stav 2. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud je naveo da je do štete došlo apelantovom nepažnjom budući da je tuženi dokazao da su prilikom kretanja kamiona unazad radnici upozoreni – sirenom upozorenja da se moraju kretati pored kamiona, što apelant nije učinio, nego se i nakon upozorenja kretao sredinom puta nakon čega je došlo do nesreće. Vrhovni sud je istakao da je u pitanju uobičajena praksa koja se svodi na jednostavnu radnu operaciju za koju je apelant bio obučen poslije dugogodišnjeg rada. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da budući da je radni odnos na određeno vrijeme apelantu prestao 31. jula 2008. godine, tj. nakon okončanog liječenja, u konkretnom slučaju nema osnova za primjenu odredaba člana 189. stav 2. ZOO-a i člana 195. stav

2. ZOO-a, tj. za naknadu izgubljene zarade i plaćanje novčane rente jer bi apelant zaradu kod tuženog, po prirodi stvari, izgubio istekom ugovora o radu na određeno vrijeme. Prema stavu Vrhovnog suda, drugačija bi situacija bila da je apelant (u slučaju da je dokazao postojanje odgovornosti tuženog za predmetnu štetu, a nije) dokazao da je imao u izgledu drugi posao koji bi radio po isteku ugovora kod tuženog ili da bi zaradu ostvario povremenim obavljanjem poslova nadničara, što apelant u toku postupka nije ni tvrdio. Vrhovni sud je zaključio da bi apelantova životna dob, njegovo loše zdravstveno stanje uzrokovano bolestima i poremećajima, te njegovo zanimanje ograničavali apelanta u obavljanju poslova fizičkog radnika i da nije bilo povrede na radu, te da mu, stoga, ne pripada pravo na izgubljenu dobit niti rentu na način kako je istaknuto u njegovoj tužbi.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o radu i ZOO-a. Smatra da gubitak radne sposobnosti predstavlja, u imovinskopravnom smislu, štetu, ukoliko usljed toga povrijeđeni ne može da ostvaruje zaradu koju bi inače po redovnom toku stvari ostvarivao ili mogao da ostvari svojim radom. Apelant je naveo da se ne može prihvatiti stav Vrhovnog suda da mu ne pripada pravo na naknadu štete za izgubljenu zaradu samo zbog činjenice što je u vrijeme povređivanja bio u radnom odnosu po ugovoru na određeno vrijeme. Apelant smatra da, suprotno zaključku Vrhovnog suda, činjenica da je obolio od raznih bolesti nije uzrok gubitka njegove radne sposobnosti, već da je to isključivo povreda na radu kod tuženog. Smatra da je Vrhovni sud neosnovano ekskulpirao tuženog, a time oštetio povrijeđenog radnika, a sve proizvoljnim i arbitrarnim tumačenjem i primjenom procesnih i materijalnih zakona. Apelant je u dopuni apelacije dostavio kopiju radne knjižice i izvod iz prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz kojeg slijedi da „oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade, bez obzira na to da li bi je ostvario u radnom odnosu ili izvan njega“.

b)Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji ne iznosi nijednu bitnu činjenicu ni okolnost koja bi bila od značaja za zakonitost osporavane presude. Nadalje je naveo da apelant u apelaciji daje sopstvenu ocjenu provedenih dokaza i pravno karakteriše predmetni štetni događaj, pri čemu insistira na odgovornosti tuženog za predmetni štetni događaj, iz kog osnova traži naknadu, koju odgovornost tokom postupka provedenim dokazima nije uspio dokazati. O nedokazanosti osnova odgovornosti tuženog za sporne vidove štete osporavana presuda sadrži valjano obrazloženje. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je osporavana presuda zasnovana na činjeničnom stanju koje su utvrdili nižestepeni sudovi i donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

27. Okružni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u svojoj odluci, uz prijedlog da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

28. Tuženi je naveo da u konkretnom slučaju ustavna prava pojedinca nisu zanemarena niti pogrešno primijenjena, a nije došlo ni do povrede osnovnih principa pravičnog postupka. U toku cjelokupnog postupka apelantu je obezbijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelantu je bio omogućen pristup sudu, korišćenje efikasnih pravnih lijekova koje je iscrpno koristio, tako da nema sumnje da su svi navodi iz apelacije paušalni, neosnovani, te dati bez ikakvog osnova i činjenično utvrđenog stanja. U apelaciji ni u jednom dijelu nije ukazano na koji način je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje, osim u dijelu kojim se poziva na uporednu pravnu praksu koja nije obavezujuća u našem pravu. Način na koji apelant tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno i arbitrarno tumačio i primijenio relevantne odredbe Zakona o radu i relevantne odredbe ZOO-a u potpunosti je neobrazložen, paušalan i neosnovan u mjerodavnim odredbama i propisima. Također, apelantove tvrdnje da se radi o povredi prava na imovinu su paušalne, nisu ni na koji način potkrijepljene činjenicama ili dokazima i nemaju svoje uporište u pozitivnom pravnom poretku, pa je apelacija u odnosu na ove navode prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Odgovornost preduzeća Član 170. stav 1.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Oslobađanje od odgovornosti Član 177. stav 2.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Član 195.

(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme lečenja.

(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

30. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 104.

Radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

39. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba; te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su opravdani prigovori u vezi s proizvoljnom primjenom prava.

42. Primijenjeno na konkretni slučaj, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odbijajući apelantovu reviziju protiv drugostepene presude, ukazao da, prema odredbi člana 104. tada važećeg Zakona o radu, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi sa radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje, što je dužan dokazati poslodavac, te da se na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi sa radom koja nisu posebno uređena Zakonom o radu primjenjuje ZOO.

43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je došlo do štetnog događaja (nesreće) kojom prilikom je apelant povrijeđen, kao i da se šteta desila na radu (za vrijeme obavljanja radnih zadataka). Također je nesporno da je kao posljedica pretrpljene povrede kod apelanta nastupilo umanjenje opšte životne sposobnosti u iznosu od 15%, zbog čega on, s obzirom na svoju stručnu spremu, više nije u mogućnosti da obavlja poslove koje je ranije obavljao.

44. Slijedom navedenog, a imajući u vidu citiranu odredbu ZOO-a, Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja sporno pitanje šta je uzrok štetnog događaja (da li je apelantova nepažnja ili nepažnja poslodavca ili trećeg lica koje je upravljalo kamionom), što je bio dužan dokazati poslodavac. Osim toga, sporno je i pitanje da li bi apelant zaradu kod tuženog, kako to navodi Vrhovni sud, „po prirodi stvari izgubio istekom ugovora o radu na određeno vrijeme“.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da tuženi nije pozvao hitnu pomoć i policiju na lice mjesta nesreće radi uviđaja, niti je na bilo koji drugi način obezbijedio dokaze s mjesta nesreće, na koji način bi eventualno mogla biti isključena odgovornost vozača kamiona tuženog, kao i da se iz iskaza saslušanih svjedoka (apelantovih radnih kolega koji su prisustvovali štetnom događaju) ne može izvesti zaključak o apelantovoj isključivoj odgovornosti za nesreću u kojoj je apelant teško povrijeđen. Navedeno posebno zbog toga što su ovo jedini dokazi o cijelom štetnom događaju i što su navedeni svjedoci bili akteri u štetnom događaju protiv kojih je apelant podnio krivičnu prijavu, tako da bi zasnivanje utvrđenja suda o apelantovoj isključivoj odgovornosti ili o njegovom doprinosu štetnom događaju samo na njihovim iskazima, koji imaju objektivan interes da zaštite sebe kao učesnike događaja i da štite interes poslodavca, bilo proizvoljno.

46. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je tuženi izvedenim dokazima dokazao da postoji osnov za oslobađanje tuženog kao imaoca opasne stvari od odgovornosti za naknadu štete apelantu nastale usljed povrede na radu kod tuženog kao poslodavca i imaoca opasne stvari u smislu člana 104. Zakona o radu i člana 177. stav 2. ZOO-a, prihvatajući stav drugostepenog suda da je tuženi dokazao da je do predmetne nesreće došlo apelantovom nepažnjom. Ustavni sud zapaža da je, prema osporenoj odluci Vrhovnog suda, štetnik/tuženi kao imalac opasne stvari (apelantov poslodavac) dokazao da je apelantova povreda na radu nastala apelantovom nepažnjom i da su to potvrdili vozač kamiona kojim je apelant povrijeđen i dvojica radnika koji su tog dana radili sa apelantom.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je pozivanje na odredbe člana 104. Zakona o radu i člana 177. stav 2. ZOO-a arbitrarno jer za Ustavni sud i dalje ostaje nejasno da li je poslodavac kao imalac opasne stvari preduzeo sve potrebno da do nesreće i apelantove povrede, a time i štete na radu, ne dođe. Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da je šteta nastala upotrebom opasne stvari. Prema relevantnim zakonskim odredbama, za štetu nastalu od opasne stvari odgovara njen imalac po osnovu uzročnosti koja se pretpostavlja sve dok štetnik ne dokaže osnov za oslobađanje od odgovornosti, što će biti u slučaju ako imalac opasne stvari dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica koju imalac opasne stvari (štetnik) nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti, odnosno imalac opasne stvari može se djelimično osloboditi odgovornosti ako je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud zanemario da u konkretnom slučaju nije obavljen policijski uviđaj, kao i da je prvostepeni sud utvrdio (jer Vrhovni sud ne utvrđuje činjenice) da u toku postupka nije dokazano da je apelant isključivo odgovoran za nastalu povredu, odnosno da je njegov doprinos odlučujući. S obzirom na to da je na tuženom kao imaocu opasne stvari bila obaveza da dokaže da je apelantova povreda nastupila njegovom nepažnjom, uz dužno poštovanje principa slobodnog sudijskog uvjerenja, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav Vrhovnog suda da je do apelantove povrede i nastupanja štete došlo isključivo apelantovom nepažnjom, posebno u situaciji kada tuženi nije obezbijedio nikakve dokaze s mjesta nesreće, odnosno kada su jedini provedeni dokazi svjedočenje lica koje je apelanta i udarilo kamionom i dvojice njegovih kolega koji su uposlenici tuženog, koji su bili akteri u štetnom događaju protiv kojih je apelant podnio krivičnu prijavu. Stoga, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav Vrhovnog suda da je tuženi kao imalac opasne stvari dokazao da su nesreća, povreda na radu i šteta od opasne stvari nastale apelantovom nepažnjom, pogotovo ne isključivom.

48. Osim navedenog, Ustavni sud smatra spornim stav Vrhovnog suda da bi apelant svakako, bez obzira na nastalu povredu, izgubio posao jer je bio zaposlen po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme. Nakon nastale povrede apelant je bio nesposoban za posao koji je obavljao, a s obzirom na njegovu stručnu spremu, on nakon toga nije mogao dobiti bilo koji drugi posao. To je konstatovano u nalazu vještaka i nije dovedeno u pitanje u osporenim presudama. Dakle, apelant je poslije nastale povrede morao izgubiti posao jer više nije bio fizički sposoban da obavlja jedini posao za koji je bio kvalifikovan. U predmetnom postupku nije dokazivano da bi poslodavac svakako, bez obzira na to da li je došlo do povrede ili ne, otkazao ugovor o radu čim istekne vrijeme za koje je zaključen. Prema mišljenju Ustavnog suda, da do nesreće na radu nije došlo apelant bi imao barem šansu da nastavi sa radom kod poslodavca. Ovako, budući da je usljed nesreće postao nesposoban za fizički rad, a apelant nema drugih kvalifikacija, do prestanka posla je moralo doći.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo na apelantovu štetu, te da je stoga povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.

b)Pravo na imovinu

50. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio odredbe člana 104. Zakona o radu i člana 177. stav 2. ZOO-a kada je zaključio da je tuženi dokazao da su nesreća, povreda i šteta nastale isključivo apelantovom nepažnjom, budući da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, kojim je vezan i Vrhovni sud, proizlazi da je predmetna šteta nastala od opasne stvari čiji je imalac tuženi, odnosno, uz dužno poštovanje principa slobodnog sudijskog uvjerenja, da tuženi, koji nije obezbijedio nikakve dokaze s mjesta nesreće i na čiji su prijedlog saslušani samo vozač kamiona koji je udario apelanta i dvojica njegovih uposlenika, nije dokazao da su se stekli zakonom propisani uslovi pa da bi mogao biti oslobođen od odgovornosti na nastalu štetu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1752/17 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio