Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5294/17 („Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5294/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-5294/17, rješavajući apelaciju „Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Linea projekt“ d.o.o.
Mrkonjić Grad podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107318 17 Pž od 17. novembra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 107318 14 Ps od 18. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Linea projekt“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 107318 17 Pž od 17. novembra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 107318 14 Ps od 18. jula 2017. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 107318 14 Ps od 18. jula 2017. godine apelant je obavezan da „MF banci“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga po mjenici isplati određeni novčani iznos.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrđeno da su tužitelj i V.S. kao vlasnik SUR „Passageri“ (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) zaključili ugovor o dugoročnom kreditu na iznos od 30. 000,00 KM sa rokom potplate od 36 mjeseci, te da je apelant, kao jemac, izdao bjanko mjenicu sa klauzulom „bez protesta", kao garanciju za obezbjeđenje potraživanja glavnog dužnika. Okružni privredni sud je, također, naveo da glavni dužnik nije uredno vraćao rate kredita, te da je na dan dospjelosti ostalo neplaćeno 29.018,14 KM. Okružni privredni sud je istakao da je među strankama sporno da li je potraživanje tužitelja zastarjelo i da li tužitelj mogao potraživati iznos koji je različit od iznosa navedenog u mjenici, odnosno manji za 320,00 KM. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, te da mjenični dužnik ima obavezu da izvrši ono što je nedvosmisleno navedeno na mjenici. Okružni sud je istakao da je u konkrentom slučaju apelant kao davalac mjenice, ovlastio je tužitelja da popuni nedostajuće podatke na mjenici na dan dospijeća obaveze (dug po osnov u ugovara o kreditu dospio 15. marta 2012. godine), te da je na taj dan glavni dužnik dugovao iznos od 29.338,14 KM, koji iznos je tužitelj i popunio na mjenici. Međutim, Okružni sud je istakao da je od dana popunjavanja mjenice do dana uređenja tužbe prošao određeni vremenski period unutar kojeg je glavni dužnik izmirio dio duga u iznosu od 320,00 KM, što je tužitelj naveo u podnesku kojim ureduje tužbu tražeći da mu apelant isplati umanjeni iznos od 29.018,14 KM. Budući da je predmetna mjenica popunjena u skladu sa mjeničnom izjavom, a tužbeni zahtjev po osnovu ove mjenice smanjen za iznos koji je glavni dužnik isplatio, to je Okružni privredni sud zaključio da je tužitelj, kao imalac mjenice mogao da zahtjeva manji iznos od iznosa naznačenog na mjenici, jer bi u suprotnom to značilo da on ne može da disponira svojim zahtjevom. Nadalje, u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane apelanta, Okružni privredni sud se pozvao na odredbe člana 80. Zakona o mjenici, te je zaključio da, budući da se u konkrentom slučaju radi o trasiranoj mjenici bez protesta gdje je apelant trasat i akceptant mjenice, primjenjuje se odredba člana 80. stav 1. navedenog zakona, odnosno zastarni rok od tri godine. Okružni privredni sud je zaključio da, imajući u vidu da je mjenica dospjela na naplatu 15. marta 2012. godine, te da je prije pokretanja predmetnog postupka tužitelj 24. decembra 2013. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-predmetne mjenice (za koji je sud zaključio da će se smatrati tužbom), apelantov prigovor zastarjelosti je neosnovan.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 107318 17 Pž od 17. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda potvrđena.
5. Viši privredni sud je u obrazloženju presude ukazao da Zakon o mjenici nema izričitih zakonskih odredaba o bjanko mjenici, pa se posredno na ovakve mjenice primjenjuje član 18. stav 2. tog zakona koji predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Viši privredi sud je naveo da je bjanko mjenica takva mjenica kod koje bitni elementi nisu popunjeni (iznos mjenične svote, ime remitenta, datum izdavanja i rok dospjeća), te da ove elemente povjerilac naknadno upisuje prije nego što mjenicu dostavi na naplatu. U odnosu na konkretan slučaj, Viši privredni sud je ukazao da je predmetna mjenica pravilno popunjena u skladu sa mjeničnom izjavom na dug iz iznosu od 29.338,14 KM, a tužbeni zahtjev tužitelj je smanjio za iznos koji je glavni dužnik u međuvremenu platio, pa se apelantovi žalbeni navodi da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom nije mogao tražiti manji iznos od iznosa koji je naznačen u mjenici ukazuju se nelogičnim i neosnovanim, niti navedeno znači da je tužitelj disponirao svojim tužbenim zahtjevom suprotno odredbama Zakona o mjenici. Nadalje, Viši privredni sud je istakao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao da je novčana sredstva koja su bila predmet spornog kredita plasirao glavnom dužniku, jer apelant ove navode ničim nije dokazao, niti je dokazao navode da je u konkrentom slučaju postojala neka druga mjenica koja je drugačija od one koju je dostavio tužitelj.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba Zakona o mjenici. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili datum dospjeća obaveze po mjenici, te da su pogrešno zaključili da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Osim toga, apelant navodi da je predmetna mjenica popunjena suprotno mjeničnoj izjavi zbog čega je ništava.
Relevantni propisi
7. Zakon o menici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. stav 2.
Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
Član 80.
Svi menično-pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine, računajući od dospelosti.
Menično-pravni zahtevi imaoca menice, protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u menici nalazi odredba “bez troškova”, onda od dospelosti.
Menično-pravni zahtevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarevaju za šest meseci, računajući od dana kad je indosant iskupio menicu, ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su obavezali apelanta da tužitelju isplati traženi novčani iznos na ime duga po mjenici, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o mjenici u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi, a kojima je ukazivao na zastarjelost predmetnog potraživanja, te da je mjenica popunjena suprotno mjeničnoj izjavi. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje presude Višeg privrednog suda iz koje jasno proizilazi da je taj sud pomenute apelantove navode imao u vidu i da ih je obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević