Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5522/17 („AGROUNIJA“ d.o.o. Trebinje)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5522/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-5522/17, rješavajući apelaciju „AGROUNIJA“ d.o.o. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AGROUNIJA“ d.o.o.

Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 008666 15 Rev od 8. septembra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ps 008666 15 Pž od 13.

oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „AGROUNIJA“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Derganc advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 008666 15 Rev od 8. septembra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 008666 15 Pž od 13. oktobra 2015. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 008666 11 Ps od 20. aprila 2015. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev te je obavezan Mješoviti Holding "Elektroprivreda Republike Srpske" Trebinje, ZP Hidroelektrane na Trebišnjici a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete (obične štete i izgubljene zarade) isplati određeni novčani iznos.

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je usljed obilnih kiša u decembru 2010. i januaru 2011. godine došlo do izlijevanja rijeke Trebišnjice i plavljenja Popovog polja, kom prilikom su uništene kompletne apelantove sadnice jagode, cijevi za navodnjavanje i sl. Okružni privredni sud je istakao da je u konkrentom slučaju sporno da li je tuženi pasivno legitimisan u predmetnom sporu i odgovoran za nastanak štete. Okružni privredni sud je naveo da djelatnost tuženog nije samo proizvodnja električne energije već i održavanje elektroenergetskih objekata, opreme i dr. u svim vremenskim prilikama, pa i u vanrednim okolnostima, pri čemu je naglasio da su elektrane u određenim okolnostima opasna stvar, a njihova djelatnost opasna djelatnost, pa proizilazi da je tuženi pasivno legitimisan u ovom sporu. Nadalje, u odnosu na prigovor tuženog da se radi o višoj sili, Okružni privredni sud je zaključio da se u tom smislu ne može prihvatiti nalaz i mišljenje Zavoda za vodoprivredu da su poplavu izazvale vode iz starog i novog kanala, a ne podzemne vode, što po mišljenju Okružnog privrednog suda dokazuje da zaposleni kod tuženog nisu poduzeli sve mjere da ne dođe do poplava, a time i do štete u konkretnom slučaju. U odnosu na visinu štete, Okružni privredni sud je prihvatio nalaz opštinskih komisija za procjenu štete koje su izlaskom na teren i pregledom jagodnjaka utvrdile visinu štete uzimajući u obzir cijene na tržištu. Okružni privredni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, pa je pozivajući se na odredbe čl. 154. stav 1., 173., 174. i 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku kao u izreci presude.

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 008666 15 Pž od 13. oktobra 2015. godine usvojena je žalba tuženog koju je podnio protiv prvostepene presude, te je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev.

5. Viši privredni sud je ukazao da je apelant u tužbi naveo da je tuženi kriv za nastalu štetu, jer nije adekvatno ispuštao vodu iz akumulacionog jezera usljed velikih padavina iz kog razloga je došlo do plavljenja rijeke Trebišnjice i plavljenja zasada jagoda. Viši privredni sud je zaključio da je kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva na apelantu, kao tužitelju, bio teret da dokaže da je imao zasad jagoda, u kojoj količini, te da dokaže da između plavljenja, radnji tuženog i nastale štete postoji uzročna veza, tj. da su ispunjeni svi elementi koje podrazumjevaju odredbe člana 154. ZOO. U vezi sa navedenim, Viši privredni sud je ukazao da je apelant u toku prvostepenog postupka predložio dokaze koje je prvostepeni sud proveo čitanje rješenja i zapisnika Komisija za utvrđivanje štete Opštine Trebinje, saslušanjem svjedoka, te čitanje nalaza i mišljenja inžinjera poljoprivredne struke M.F. iz Sarajeva koji je sačinjen na lični zahtjev apelanta, te da je apelant navedenim dokazima iscrpio dokazivanje kako osnova, tako i visine tužbenog zahtjeva. U vezi sa navedenim, Viši privredni sud je istakao da prvostepeni sud odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva temeljio isključivo na svom ličnom znanju i opštepoznatim činjenicama, a ne na stručnom znanju iz oblasti poljoprivredne i finansijske struke, utvrđujući da tuženi nije pravilno postupao u danima velikih padavina i poplava, te da nije vodio računa o akumulacijama u jezerima i pravovremenom ispuštanju vode iz akumulacija. Viši privredni sud je ukazao da prvostepeni sud, pri tome, nije poklonio vjeru dokazu provedenom od strane tuženog, tj. nalazu i mišljenju Zavoda za vodoprivredu Republike Srpske, a koji nalaz je sačinjen studiozno i u kom nalazu je detaljno obrazložena strategija tuženog o upravljanju u uslovima velikih vodama, da je na predmetne poplave uticala nepovoljna hidrometeorološka situacija, izuzetno visok međudotok vode nizvodno od brane Gorica, položaj posjeda apelanta i sl., te da je zaključak tima stručnjaka iz ove oblasti da je do poplava došlo usljed više sile. Viši privredni sud je zaključio da se ne može prihvatiti da u ovakim okolnostima sud ima veće znanje od stručnjaka iz ove oblasti, kako u odnosu na utvrđenje nastanka štete, tako i u odnosu na visinu štete. Pored navedenog, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno teret dokazivanja stavio na tuženog, što se protivi osnovnom načelu parničnog postupka, jer je apelant, kao tužitelj, u konkrentom slučaju morao dokazati adekvatnim dokazima činjenice koje su odlučne za naknadu štete i visinu izgubljene zarade, što apelant nije učinio. Viši privredni sud je istakao da je, suprotno navedenom, tuženi vještačenjem po Institutu za vode Bijeljina dokazao da u njegovim radnjama nema protivpravnosti, odnosno da nema njegovog propusta, nezakonitog rada i krivice za nastanak poplave, te da je uzrok poplava viša sila. Prema zaključku Višeg privrednog suda u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu člana 154. stav 1. ZOO, jer nema osnova da se lice koje je postupalo u skladu sa zakonom obavezuje na naknadu štete pa i u slučaju, da je pravno dozvoljena radnja dovela do štetne posljedice.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 008666 15 Rev od 8. septembra 2017. godine odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene presude.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je presuda drugostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 7. stav 1., 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojima se pod dokazivanjem podrazumjeva niz radnji suda i stranaka koje imaju krajnji cilj utvrđivanje istinitosti činjenica od kojih zavisi primjena pravila materijalnog ili procesnog prava, te dužnost stranke da sudu ne samo pruži dokaze, nego i dužnost stranke da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode, jer će u protivnom snositi rizik da usljed nedokazanosti tih navoda izgubi parnicu. Prema stavu Vrhovnog suda, shodno dokazima provedenim od strane apelanta ne može se utvrditi postojanje odgovornosti tuženog u konkretnom slučaju, jer je tuženi, kako bi se oslobodio odgovornosti, proveo dokaz - nalaz i mišljenje ekspertnog tima Zavoda za vodoprivredu Bijelima koji je sačinjen nakon studioznih i detaljniji analiza i u kojem je zaključeno da je uzrok nastale štete viša sila, a da se poplavni talas, kao takav, u uslovima sadašnje izgrađenosti višenamjenskog sistema “Trebišnjica“ i pored svih preduzetih mjera, odnosno operativnim planovima upravljanja, nije mogao bolje savladati nego što je to učinjeno. Vrhovni sud je ukazao da apelant svojim usmenim prigovorima koje je isticao na glavnoj raspravi i ponavljao u reviziji nije valjano osporio predmetni dokaz tuženog. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da navedeni dokazi isključuje odgovornost tuženog prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu (i objektivnu i subjektivnu odgovornost), pa se, stoga, tvrdnje apelanta o navodno pogrešnom pristupu drugostepenog suda pri rješavanju spora i utvrđivanju odgovornosti tuženog za štetu, te primjeni pravila o teretu dokazivanja, nisu osnovane.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da je, suprotno zaključku redovnih sudova u osporenim presudama, on dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva jer je dostavio sudu dokument koji je sačinjen od strane stručnog lica na okolnosti visine štete, dok su sudovi prihvatili samo nalaz Zavoda za vodoprivredu iz Bijeljine koji je dostavio tuženi, a u kojem uopće nije navedeno kolika je akumulacija vode bila u vrijeme štetnog događaja. Osim toga, apelant navodi da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže ništa o tome da je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, te da je u tom slučaju teret dokazivanja na tuženom koji treba da dokaže da je šteta nastala od nekog uzroka koji se nalazi van toga i čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti.

Relevantni propisi

9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 154. stav 1.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 189. stav 3.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:

Član 7.stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tuženi odgovoran za nastalu štetu, dok je tuženi dokazao da je do štete došlo usljed više sile, pri čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim obrazloženjima sudova. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5522/17 („AGROUNIJA“ d.o.o. Trebinje) | Sudska praksa | Aktio