Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4398/17 (N. S.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4398/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4398/17 rješavajući apelaciju Nurdina Selmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurdina Selmanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 021571 14 U od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurdin Selmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 021571 14 U od 5. septembra 2017. godine.
2. Privremenim rješenjem Federalnog zavoda za PIO, direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu broj 1801-1267/13-4 od 12. jula 2013. godine, apelantu je, kao Naredniku I klase Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VFBiH), određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u mjesečnom iznosu od 398,5565 KM, počev od 1. avgusta 2013. godine. Takođe je određeno da navedena penzija predstavlja zakonski iznos penzije, isplatni koeficijent 1 (jedan), te je utvrđeno da će se penzija po navedenom rješenju finansirati i isplaćivati u omjeru 50% iz sredstava podračuna na osnovu člana 126. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a 50% iz sredstava Budžeta Federacije BiH, da se navedeni koeficijent određuje u skladu sa raspoloživim sredstvima na podračunu u smislu navedenog člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava u Budžetu Federacije BiH. Osim toga, navedenim rješenjem je utvrđeno da se ranije doneseno rješenje o priznatom pravu apelanta zamjenjuje tim rješenjem.
3. U obrazloženju navedenog rješenja, prvostepenu upravni organ je naveo, između ostalog, da je za ponovni obračun penzije shodno članu 5. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o povoljnijem penzionisanju branilaca) uzeta jedinstvena osnovica, koja iznosi 414,30 KM, te da se shodno članu 6. stav 1. i 2. navedenog zakona penzija određuje množenjem iznosa utvrđene jedinstvene osnovice sa pripadajućim koeficijentom 1,3 za Narednika I klase VF BiH (koji čin je imao apelant) i da iznosi 538,589999 KM. Zatim, da se naprijed utvrđeni iznos penzije shodno članu 6. stav 7. Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca umanjuje za 2% za svaku punu godinu nedostajućeg penzijskog staža do punog penzijskog staža (40 godina), a najviše do 30 %, pa obzirom da je apelant ostvario ukupan penzijski staž u trajanju od 27 godina, to mu se naprijed utvrđeni iznos penzije umanjuje za 26% i iznosi 398,5565 KM.
4. Prvostepeni upravni organ je naglasio da, shodno članu 10. Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca, penzija ponovo obračunata u skladu sa naprijed navedenim odredbama Zakona predstavlja zakonski iznos penzije (isplatni koeficijent 1).
5. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) je 28. maja 2014. godine donio Rješenje broj FZ 3/2-1181254180, kojim je odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog upravnog akta.
6. U obrazloženju navedenog rješenja, tuženi je naveo da je postupak za određivanja novog iznosa penzije, u smislu odredbe člana 3. Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca, pokrenut po službenoj dužnosti 12. jula 2013. godine. Zatim, da je osporenim rješenjem prvostepeni organ pravilno u skladu sa odredbom člana 5. navedenog zakona za izračun visine penzije uzeo jedinstvenu osnovicu u visini zajamčene penzije isplaćene u decembru 2011. godine, u skladu sa Zakonom o PIO.
7. Tuženi je istakao, da je prvostepeni organ pravilno, a shodno članu 6. st. 1. i 2. Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca, apelantovu penziju odredio množenjem iznosa utvrđene jedinstvene osnovice sa pripadajućim koeficijentom za čin narednika I klase, te je tako određen iznos penzije, shodno članu 6. stav 7. navedenog zakona, utvrdio sa umanjenjem od 26% po osnovu nedostajućeg staža do punog staža od 40 godina. Nadalje je istakao, da je navedeni Zakon o povoljnijem penzionisanju branilaca na snazi i Federalni zavod PIO je obavezan da isti primjenjuje. Takođe je istakao, da je odredbom člana 11. stav 1. navedenog zakona propisano, između ostalog, da je Federalni zavod PIO dužan u roku od 60 dana, od dana stupanja na snagu tog zakona, po službenoj dužnosti, provesti postupak i donijeti novo rješenje korisnicima prava na povoljniju penziju iz člana 3. tog zakona, nad kojima nije okončan postupak kontrole u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite.
8. Apelant je 10. jula 2014. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja navedenog rješenja tuženog.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 021571 14 U od 5. septembra 2017. godine, apelantova tužba je odbijena.
10. U navedenoj presudi Kantonalni sud je istakao, da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant rješenjem prvostepenog organa od 24. marta 2005. godine, ostvario pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju u skladu sa odredbama Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika VFBiH (u daljnjem tekstu: Uredba). Nadalje je istakao, da je u skladu sa odredbama člana 3. i 11. Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca prvostepeni organ pokrenuo postupak po službenoj dužnosti, u kom su utvrđene činjenice u pogledu čina, radnog staža i godina života apelanta, koje činjenice apelant ne osporava, te je primjenom odredba člana 5. i 6. stav 1. i 2., člana 10. i 16. navedenog zakona, odlučeno kao u dispozitivu prvostepenog rješenja od 12. jula 2013. godine.
11. Kantonalni sud je istakao da je, shodno relevantnim odredbama Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca, prvostepeni organ pravilno odredio apelantovu penziju i da je pravilno postupio kada je pokrenuo po službenoj dužnosti postupak za određivanje novog iznosa penzije apelantu. Takođe je istakao, da su pitanja koja se odnose na oduzimanje, smanjenja i ograničavanja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja i pitanja koja se odnose na doprinose i finansiranje penzija, regulisana navedenim Zakonom o povoljnijem penzionisanju branilaca, koji je na snazi i koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno propise koje apelant pominje u tužbi, te da je stoga tuženi navedeni zakon bio dužan primijeniti.
12. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Apelant je, između ostalog, naveo, da je članom
6. Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca, za čin Narednik I klase utvrđen koeficijent 1,3 a da je njemu privremenim rješenjem prvostepenog upravnog organa utvrđen koeficijent 1, bez ikakvog zakonskog osnova, te da je u konkretnom slučaju postupljeno suprotno odredbama čl. 3., 4., 100., 117. i 126. Zakona o PIO. Apelant je takođe ukazao na dugotrajnost upravnog postupka i upravnog spora, te je istakao da nije ničim doprinio dužini trajanja ovog procesa, pa smatra da je pravično da mu Ustavni sud dosudi 1.500,00 KM na ime duševnih bolova zbog dugotrajnosti postupka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose isključivo na način na koji su nadležni upravni organi, odnosno Kantonalni sud primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o povoljnijem penzionisanju branilaca na predmetnu situaciju, tako da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3908/16 od 10. novembra 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-5566/17 od 11. maja 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-2989/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ).
17. Nadalje, vezano za apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenuo prvostepeni upravni organ po službenoj dužnosti 12. jula 2013. godine, te da je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 5. septembra 2017. godine, odnosno da su predmetni upravni postupak i upravni spor ukupno trajali četiri godine i nepuna dva mjeseca. S obzirom da su u navedenom periodu donesene tri meritorne odluke (dvije odluke od strane nadležnih upravnih organa i presuda Kantonalnog suda), Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog upravnog postupka, odnosno upravnog spora ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević