Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6537/18 (T. Ć. i M. Ć.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6537/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-6537/18, rješavajući apelaciju Trivun Ćulum i Marija Ćulum, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Trivun Ćulum i Marija Ćulum protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001272 18 Rev od 3.

srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trivun Ćulum i Marija Ćulum (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glamoča, koje zastupa Emir Karača odvjetnik iz Livna, podnijeli su 12. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001272 18 Rev od 3. srpnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantima na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, na ime naknade štete na gospodarskim i stambenim objektima, te određeni novčani iznos na ime izgubljene dobiti za određeni period, te određeni novčani iznos u vidu vrijednosti jagnjadi i teladi, te na ime naknade štete prouzročene plaćanjem podstanarine, kao i da im plati zakonsku zateznu kamatu.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tijekom 1997. godine tužena započela izgradnju poligona za borbenu obuku, te je spisak obuhvaćenih čestica tužena mjenjala u više navrata, da bi 6. listopda 2008. godine, Vlada tužene donijela Odluku kojom je ovlastila Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave po općem interesu. Dalje je naveo da je 6. studenog 2003. godine tužena donijela Odluku, kojom prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona za borbenu obuku. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju vještaka geometra utvrđeno da se predmetne nekretnine apelanata nisu nalazile u okviru terena koji se označava kao tenkovsko strelište i na kojem je započela izgradnja vojnog poligona, dok je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da su oštećenja na gospodarskim i stambenim objektima apelanata mogla nastati zbog požara za vrijeme nadzora SFOR-a, vremenskih nepogoda i neodržavanja kroz duži vremenski period. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud zauzeo pravni stav da apelanti nisu dokazali da je na predmetnim nekretninama šteta nastala radnjama tužene, niti su dokazali uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed predmetnih nekretnina i štete nastale na objektima apelanata, niti to proizlazi iz provedenih dokaza, a na apelantima je bio teret dokazivanja općih pretpostavki odgovornosti. Naime, da bi se odgovornost tužene za nastalu štetu na objektima apelanata zasnivala na odredbama članaka 174. do

177. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da je u pitanju objektivna odgovornost od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, mora postojati uzročna veza između radnje tužene i nastale štete, te je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda i pravilno izveo zaključak da tužena ne može biti odgovorna za štetu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno promjenili pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine, AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, AP-2026/17 od 11. oktobra 2017. godine i AP-5897/18 od 19. decembra 2018. godine, dostupne nawww.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6537/18 (T. Ć. i M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio