Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1231/19 (H. S., A. B. i A. S.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1231/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1231/19, rješavajući apelaciju Halide Smajić, Aide Beširović i Adnana Smajića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Halida Smajić, Aida Beširović i Adnan Smajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 007174 18 Rev 2 od 29. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 007174 14 Gž 2 od 17. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 007174 08 P od 16.
svibnja 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halida Smajić, Aida Beširović i Adnan Smajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradačca, koje zastupa Subhija Đuzić odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 16. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 007174 18 Rev 2 od 29. siječnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 007174 14 Gž 2 od 17. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 007174 08 P od 16. svibnja 2011. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev da se obveže tužena (Općina Gradačac) da apelantima isplati na ime totalne naknade materijalne štete za uništeni porodično-stambeni objekat određeni novčani iznos, te da naknadi štetu na navedenom zemljištu u određenom novčanom iznosu, štetu na voću u određenom novčanom iznosu i štetu na ime izgubljene koristi u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizilazi da je prednik apelanata bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, te da se početkom 1997. godine aktiviralo klizište i predmetni objekat je toliko oštećen da je postao neuvjetan za stanovanje nakon čega su su apelanti i prednik apelanata morali iseliti. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi članka 376. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a stavkom 2. istog članka je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dalje je Vrhovni sud ukazao da se pod pojmom saznanja za štetu u smislu navedene odredbe podrazumijeva saznanje o njenom postojanju i opsegu, odnosno visini štete što znači i o relevantnim činjenicama iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete. Kod utvrđenja da je prednik apelanata saznao za štetu najkasnije 1998. godine, kada se trajno iselio i prestao da koristi predmetnu nekretninu i sa tuženom zamijenio parcele, na kojoj je sagradio novu kuću u koju je uselio 1999. godine sa svojom porodicom, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je prednik apelanata kao oštećeni imao saznanje da više nije ekonomski opravdana sanacija objekta, odnosno saznao za štetu i za osobu koja mu je pričinila štetu. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da prozilazi da je prigovor zastare potraživanja osnovan jer su do 28. studenog 2008. godine (kada je tužba podnesena) protekli zastarni rokovi iz članka 376. stavak 1. i 2. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno promjenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević